Forum  antifašista  Hrvatske
 
 
 FAQ  •  Pretražnik  •  Članstvo  •  Korisničke grupe   •  Registracija  •  Profil  •  Privatne poruke  •  Login
 
 
 kolumne,komentari,razgovori,reportaže Sljedeća tema
Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu
Autor/ica Poruka
ilegalac
suosnivač
suosnivač


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 3423

PostPostano: sub lip 22, 2013 7:01 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

U broj, u broj, za narod svoj!


Image

Piše: BORIS DEŽULOVIĆ (Globus)

Tako je od jedne plemenite ideje – da čitatelj koji je “propustio velike bitke”, te propuštene bitke “ponovo proživi” i “uživa u njima po najpovoljnijim cijenama” – ispao lijep komad skandala. Na trafikama osvanuo Jure Francetić, a uredništvo Vojne povijesti mobiliziralo čitatelje za uživanje u pohodu na Drinu. “Bitka koja se ne propušta!”, mogao je glasiti reklamni slogan, samo da su u redakciji orijentirani malo više domoljubno, a malo manje, kako ćemo vidjeti, ideološki i historiografski nepristrano
“Propustili ste velike bitke? Još uvijek ih možete proživjeti!” – poziva rijetko kretenski reklamni slogan VP-a, Večernjakovog Magazina za vojnu povijest. “Uživajte u velikim bitkama po najpovoljnijim cijenama!”, poziva marketing te militarističke revije, Starta našeg doba, hrvatske mužjake što su nekad “po najpovoljnijim cijenama uživali” u velikim sisama, a danas u velikim bitkama, masturbirajući na slike stamenih mladića u uniformama NATO-a ili Waffen SS-a.

Za samo 19,99 kuna naš Hrvat, koji je kurčeve historijske sreće propustio i boj na Krbavi, i boj na Mohaču, i boj za Siget, i boj za Sisak, i sve ostale velike bitke, može tako “ponovo proživjeti” i “uživati” i na Krbavi i na Mohaču i u Sigetu, i u svim najvećim vojnim operacijama u povijesti. Nikad zapravo uživanje u velikim bitkama Hrvatu nije bilo jeftinije: još donedavno to ga je koštalo gubitka golemih teritorija, nerijetko i glave na ramenima, a sada i u najvećim historijskim bojevima Hrvat uživa za svega 19,99 kuna, koliko košta novi broj Vojne povijesti. U broj, u broj, za narod svoj!

Nema više poziva, mobilizacija i čekanja pred uredima vojnih odsjeka, nema više konspirativnog traženja veze, lutanja po šumama i šaputanja lozinki: umjesto u šumu, ili u najbliži vojni odsjek, dragovoljci što su “propustili velike bitke”, za “uživanje u njima po najpovoljnijim cijenama” od sada se prijavljuju na najbližoj trafici.
– Ja bih na Peštu, s carskom vojskom – kaže tako hrvatski dragovoljac, pružajući šefici vojnog odsjeka u trafici na uglu vojni poziv od dvadeset kuna, s likom feldmaršal-lajtnanta Josipa Jelačića. – Ako može u topništvo.
– Ne može – kratko će šefica. – Austrijsko topništvo na Pešti bilo je u šesnaestom broju, to vam je rasprodano.
– Prodano?! Pfu, mamu im hebem veleizdajničku!
– Ali možete u Ustašku vojnicu – izvadi onda gospođa novi broj Vojne povijesti, s velikim portretom zapovjednika Crne legije pukovnika Jure Francetića, i najavom glavne teme, “Ustaška vojnica, oružana sila Ustaškog pokreta u NDH 1941-45″.
– Dobro – pomalo razočarano nesuđeni Jelačićev artiljerac lista magazin. – A jel Ustaška vojnica ide na Peštu?
– Jok. Vojnica vam ide… koji je ovo mjesec?
– Lipanj.
– Onda požurite, oni su vam već na Sutjesci. I sretno – nasmiješi se na kraju šefica, ispraćajući našeg dragovoljca na uživanje u velikim bitkama Ustaške vojnice po Bosni i Hercegovini. – Sljedeći!

Tako je od jedne plemenite ideje – da čitatelj koji je “propustio velike bitke”, te propuštene bitke “ponovo proživi” i “uživa u njima po najpovoljnijim cijenama” – ispao lijep komad skandala. Na trafikama osvanuo Jure Francetić, a uredništvo Vojne povijesti mobiliziralo čitatelje za uživanje u pohodu na Drinu. “Bitka koja se ne propušta!”, mogao je glasiti reklamni slogan, samo da su u redakciji orijentirani malo više domoljubno, a malo manje, kako ćemo vidjeti, ideološki i historiografski nepristrano.
“Bio sam prilično siguran da će biti burnih reakcija na temu ovoga broja i sliku Jure Francetića”, objasnit će glavni urednik Zvonimir Despot svoju odluku da naslovnicu VP-a ukrasi “povijesnom osobom” komandanta hrvatskog SS-a. “No i na ovaj način, otvaranjem teme o Ustaškoj vojnici, VP svima pokazuje kako se treba odnositi prema proučavanju povijesti: nema više ideologizacije, nema tabua, nema skrivanja, nema navijanja.”

Reč da bi rekel, rekel bi čovjek. I bilo je vrijeme da se o povijesti počne pisati bez romantičnih strasti. Ima o tome – o hladnom, dakle, nepristranom odnosu prema povijesti, “bez ideologizacije i navijanja” – jedan upravo prekrasan detalj na spornoj naslovnici Vojne povijesti.

Zgodna ideja pala je, naime, na pamet uredništvu VP-a, pa naručili od redakcijskog ilustratora portret “povijesne osobe” Jure Francetića, faksimilnu kopiju one njegove znamenite crno-bijele fotografije, pod šljemom s golemim slovom “U”, što već više od dvadeset godina resi mnoge vojničke ormariće, građanske regale i Facebook-profile. S jednom sitnom i naoko nevažnom, ali sitničavom oku upravo ključnom razlikom: dok na originalnoj fotografiji Francetiću oko vrata visi bezazleni foto-aparat u kožnoj futroli, na faksimilnom crtežu odjednom mu se foto-aparat pretvorio u moćni njemački “šmajser”!

Uredniku, ilustratoru, ili obojici, svejedno, nije se, izgoleda, svidjelo što slavna hrvatska “povijesna osoba” izgleda kao neki ustaško što je s foto-aparatom krenuo na Thompsonov koncert. Kao da je vitez Francetić, jebiga, fotoreporter Večernjakove Revije za vrt, a ne zapovjednik Legije za smrt. Nije to očito odgovaralo VP-ovom “odnosu prema povijesti”, bez – kako ono – ideologizacije i navijanja. I može Despot palamuditi koliko hoće o dezideologiziranom magazinu – povijesnoj se osobi šmajser u ruke ne montira bez potrebe da se njegov lik i djelo ne romantiziraju.

Zato je taj detalj nevažan na oko, a važan na vojnički ormarić, građanski regal ili Facebook-profil: jedina namjera Večernjakovih publicista, jedina njihova zamisao i ambicija – da se međusobno ne zajebavamo – bila je da nekako na naslovnica bude poster za neizdrkane male ustaše, i da na tom posteru vitez Francetić bude što muževniji, što herojskiji, što opasniji i što zajebaniji. Ukratko, što uzbudljiviji.

Pa da zajedno s njim “prožive” propuštene bitke Ustaške vojnice i “uživaju u njima po najpovoljnijim cijenama”.
“Propustili ste masakr u Gornjem Malovanu 1942?”, mogao bi glasiti reklamni slogan, samo da su u redakciji orijentirani malo manje historiografski nepristrano, a malo više tržišno. “Još uvijek ga možete preživjeti!”

_________________
Bilo je časno živjeti s Titom! Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: pon lip 24, 2013 3:42 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Reportaža iz Beograda: Pogledajte kako se živjelo u Jugoslaviji


Piše: IVANA BARIŠIĆ/Vecernji.hr
Foto: MARKO MRKONJIĆ/Pixsell i Cropix


Image

Image

Image

Image

Image

Dok su žene kratile kosu, muškarci su je puštali. Preferirala se vlažna frizura s puno briljantina jer gela nije bilo. U ženskim ormarima bezuvjetno je morao visjeti barem jedan Coco Chanel komplet. Suvremenija ulična moda, u fazi odrastanja svakoga klinca ex Jugoslavije, nalagala je da se posjeduje i barem jedan par legendarnih bijelih borovskih startasica koje se “nikako nisu smjele miješati s kineskim šangajkama”.

Image

Za društvo iz kraja
Kuhinje su mirisale po “omraženom” zagorjelom mlijeku, a kinodvorane, plesnjake i partijske sastanke ispunjavao je opori miris srebrnog bora zapakiran u zelenu bočicu istoga oblika. Pojava legendarnog Pina Silvestra 80-ih označila je “konačni raskid s balkanskom zaostalošću”. S ekskurzija su se slale razglednice: “Draga kevo, javljam ti se s izleta. Inače, danas je nedjelja pa smo prošetali do partizanske bolnice Franja koja se nalazi iznad gradića Cerkno... Toliko. Primite puno pozdrava. Zdravo.”
To je samo djelić izložbe “Živio život”, postavljene u središtu Beograda, u nekadašnjoj Robnoj kući na dva kata, koja najmanje dvije generacije stanovnika bivše Jugoslavije vraća kroz mirise, okuse i druga osjetila u bezbrižan život od 1950-ih do 1990-ih.
– Ovo je izložba za društvo iz kraja – u šali je najkraće opisuje njezin autor, Beograđanin Živko Maletković.
Ni u jedan direktorski ili ured službenika s drvenim ormarima do stropa nije se moglo zakoračiti a da u njemu nije visjela Titova slika. Za glomazni drveni stol sjedalo se u smeđu spužvastu, na rukohvatima uvijek pohabanu fotelju. Dok je službenicima prvi dnevni “zadatak” bio popiti kavu, direktor je u uvjetima radničke samouprave imao više glavobolje nego privilegija – morao je balansirati između Komiteta i Radničkog saveza.

Image

U svakoj smjeni vjenčanje
Omladinci su tada odlazili na ORA-e – omladinske radne akcije. Spavali su u zelenim šatorima, nosili prepoznatljive majice bez rukava uz natpise poput “ORA Sava 1960”. Grupe su se izmjenjivale svakih 28 dana kako bi raščišćavale ruševine, obnavljale pruge, putove, nasipe... Redovito se jelo četiri puta na dan, a na meniju međuobroka bio je nezaobilazni Mesni doručak.
Iako su brigade na samom početku brojile više muškaraca nego žena, godinama se omjer podebljao u žensku korist. Druženja su potom prerastala i u brakove. Svjedoče o tome i novinski napisi, poput jednog iz Večernjaka “U svakoj smjeni – jedno vjenčanje”. ORA je uvijek završavala proglašenjem najboljeg omladinca kojemu je dodijeljena značka “Udarnik”.
– Taj sistem je imao pripadnost. Sa sedam godina si postajao pionir, poslije omladinac, pa student. Sa svakim novim korakom u životu nekamo si pripadao – prisjeća se autor.
Revolucija je u to vrijeme stigla otvaranjem prvih supermarketa. Kupci su u njima slobodno mogli prošetati između polica, sami izabrati ono što žele kupiti i to odložiti u žičane košarice s crvenom drškom. Građani svoje oduševljenje nisu mogli skriti, ali su tada i komentirali: “Narod će sve ovo pokrasti! Pa, roba je na izvol’ te! Biraj!” Na policama nije bilo stranih proizvoda. Kupovalo se samo “domaće”. Mlijeko u tetrapaku plave boje u obliku piramide, u smeđoj bočici losion poslije brijanja Brion koji je koristio “ozbiljan radni čovjek, uvijek umjereno zabrinut zbog situacije”, Solea, krema za svako doba. Jele su se Kraševe napolitanke Novela i Bambi Plazma keks. S Bambijeve prve ambalaže kupcu se poručivalo: “Kvalitetan keks je zamjena za meso.” S dupkom punim košaricama odlazilo se potom do velikih crvenih metalnih blagajni s ispupčenim brojevima po kojima je prodavačica udarala iz sve snage da bi se natiskao račun i otvorio pretinac s novcem. Svaki dodir s tipkama svojim je zvukom parao uši.
– Jao, mama, vidi ovo! Zdenka sir. Nisam ga voljela, a mlijeko u tetrapaku si mi svaki dan donosila s posla – oduševljeno je uskliknula 37-godišnja Jelena iz Beograda koja je zajedno sa svoje dvoje djece, sedmogodišnjom Majom i petogodišnjim Danilom, te 64-godišnjom majkom Desankom ugledala prostor nekadašnjeg supermarketa.
Umjesto današnjih kafića odlazilo se tada sjesti u gradsku kavanu ili predahnuti “nakratko” u obližnju krčmu otvorenu na prvom uličnom uglu. Stolovi su se ondje prekrivali uobičajenim kariranim stolnjacima. Uglovi su se često popunjavali šareno osvijetljenim džuboksima s ponudom “trendovskih” pjesama. Izbor je tih godina često “padao” na legendarnog Ivu Robića i njegovu “Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka...” uz čije su se taktove na plesnjacima isključivo mogli otplesati “stiskavci”. No, dinari su se ubacivali i kako bi se čulo poznato zviždanje iz filma “Most na rijeci Kwai”.

Image

Image

Trosjed i fotelje s čupavcima
– Nekome je potrebno dvije litre votke da uđe u depresiju, a nekome su dovoljne dvije Cockte pa da uđu u nostalgiju – rezimirao je pogledavši ovu izložbu jedan posjetitelj.
Dok u susjedstvo nisu stigli prvi crno-bijeli televizori marke EI koji su zauzimali počasno mjesto na regalima kombiniranih soba u kojima je glavna pozicija pripadala trosjedu i dvjema foteljama prekrivenim najčešće bijelim čupavcima, sjedilo se uz radioprijamnike, slušalo prijenose i navijalo “za svoje”. Nije u to vrijeme prošla nijedna nogometna utakmica, a da svi nisu poskočili kada je komentator Mladen Delić uzviknuo: “Ljudi, je l’ to moguće? Moguće, moguće.” Zadovoljstvo se nije skrivalo ni kada je koševe tricama punio Dražen Petrović, a direktom ili krošeom protivnike na pod obarao boksač Mate Parlov.
– Sviđa mi se ideja. Donio sam bijeli šal Ćire Blaževića koji ga je zbog toga izvadio iz sefa, boksačke rukavice Mate Parlova, dres Dražena Petrovića, kapicu vaterpolista Ratka Rudića s Olimpijskih igara iz Moskve 1980. godine. Goran Bregović dao mi je svoje cipele koje će, također, biti izložene – kaže hrvatski glumac i redatelj Dejan Aćimović, koautor izložbe “Živio život”.
Eksponate je obogatio i statuom koju je dobio Zdravko Čolić kada je prodao svoju milijuntu ploču.
Dok su mladići popodneva provodili gurkajući se uz svjetleće i bučne flipere slušajući Idole, Plavi orkestar, Disciplinu kičme, Nenu Belana i njegove Đavole... Davorin Popović uglazbio je svoju “priču o velikoj ljubavi prema anonimnoj djevojci iz Sarajeva” u “Bacila je sve niz rijeku”. Školsko zvono prekidalo je mir u učionici poredanoj s drvenim klupama čiji su đaci ne trepćući zurili u veliku katedru s globusom iza koje je na zidu visjela zelena ploča. Po njoj su se matematički računi i prva slova redovito učila pisati škripavim kredama. Ispod stolova su se “dodavali” i ispunjavali učenički leksikoni s već klasičnim pitanjima: “Imaš li simpatiju?”, “Koja ti je boja najdraža...?”
– Ovo je međunarodna izložba jer su sve republike sada samostalne države. Izbjegli smo političku konotaciju i pokazali ono što je upečatljivo po nama. Uspjeli smo kod ljudi izazvati emocije i osvojiti sve generacije posjetitelja. Ostalo nam je eksponata za još 1000 kvadrata prostora koji sada nisu stali – opisao je Živko iza kojega je ekipa s od oko stotinu asistenata koja je više od godinu dana neumorno skupljala i tragala za stvarima “iz toga doba”.

Image

Nastavak na jesen
Točan broj izloženih predmeta još je nepoznat jer se oni tek sada popisuju. No, Robnom kućom Beograd u samo dva tjedna od njezina “novoga” otvorenja prošetali su se posjetitelji iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije. Ovakav postav “Živio život” zadržat će se do kraja srpnja, dok se za jesen priprema nastavak. Materijala ne nedostaje. Kroz njega će se obuhvatiti još jedno područje “boljega života” – gospodarstvo.
– Došli smo do nekih frapantnih informacija pregledavajući reklamne filmove pojedinih firmi u tome razdoblju. Tako smo došli do podatka da je, primjerice, “14. oktobar” iz Kruševca 1988. godine izvezao bagera i rovokopača u vrijednosti 280 milijuna američkih dolara – iznio je autor prikupljene činjenice napominjući kako su, zbog velikog interesa publike, već započeli i s pregovorima da prvi dio izložbe “Živio život” krene na “turneju”. Jedna od mogućih postaja do kraja godine bio bi Zagreb, a interes su pokazali i Slovenci, pa čak i Austrijanci, Nijemci... Neumorni su i kolekcionari koji im se svakodnevno javljaju, kao i građani donoseći stvari kako bi se dopunila izložba sa svim detaljima “bezbrižnog života običnog čovjeka”.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: uto lip 25, 2013 8:39 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Ustaše, pička vam materina četnička!


Piše: PREDRAG LUCIĆ (Novi list)

Image

A gdje ćeš nego među dražoljupcima pronać lika koji će pokazivat takav senzibilitet za "romantične vizije Ustaškog pokreta"?! Koga ćeš uhvatit da se pali na priče o nespojivosti ustaštva s nacizmom i fašizmom nego onoga kome je četništvo mjerna jedinica za antifašizam?! Valjda si skužio da će se hrvatski i srpski revizionisti uvijek lako dogovorit da su antifašisti bili svi osim partizana. I da će se ta povjesničarsko-istoriografska bratija, susljedno svojoj pameti, na kraju usuglasit i oko toga da su i Hitler i Mussolini bili veći antifašisti od Tita


Četvrtak, 20.6.2013.
Mirela ili klijentela?
– Šta ti misliš, trafikant: hoće li Mirela Holy u petak stvarno napustit SDP?
– Pa bilo bi to u potpunom skladu s imenom stranke...
– Nisam siguran da sam te razumio, ali sam zato siguran da nisam.
– A šta u ovom slučaju znači SDP ako ne Samo Do Petka?!
– Mogao sam i mislit da je neka tebi svojstvena bedastoća... To je kao da ja sad ispalim da u tvom slučaju SDP znači Slaboumnih Dosjetki Prodavač. Ozbiljno te pitam: odlazi li Mirela u petak?
– Pa sama ti je rekla da odlazi ako Vlada ne usvoji njezinih 14 amandmana na Zakon o zaštiti prirode.
– A zašto bi Vlada uopće razmatrala te amandmane, među kojima i taj razvikani zahtjev da se formira nekakva Nacionalna parkovna agencija?! Kao da i bez nje nemamo gomilu agencija za koje se ne zna ni kog vraga rade ni čemu služe!
– Molim te da koristiš stručnu terminologiju, kakva priliči javnom diskursu o zaštiti prirode. Dakle, ne kaže se "gomila" nego "šuma agencija".
– A tko to kaže?
– Resorni ministar Mihael Zmajlović. "Ne treba nam još jedna agencije pored šume agencija za koje se često ne zna ni koja im je svrha." Završen citat.
– Dobro, čemu nam još jedna u šumi agencija? I zašto Mirela Holy toliko inzistira na njoj?
– Pa možda baš zato što mnogi od te retoričke šume ne vide stablo. Ona, koliko sam shvatio, ne zagovara osnivanje još jedne besmislene i disfunkcionalne agencije, nego traži da se Nacionalna parkovna agencija formira upravo zato da bi se objedinilo upravljanje svim nacionalnim parkovima i parkovima prirode, te da bi se u nju slijevao sav tamo zarađeni novac, kojim bi se onda realizirali kapitalni projekti zaštite prirodnih dobara.
– Šta bi to onda bilo: još jedna agencija za slijevanje i redistribuciju novca?
– Ti bi se fakat mogao zaposlit u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode kao referent za slijevanje i redistribuciju dežurnih misli ministra Zmajlovića! Usput ga možeš priupitat smeta li mu zapravo to što njegova predšasnica Mirela Holy osnivanjem Nacionalne parkovne agencije želi – kako je rekla – "spriječiti pogodovanje klijentelizmu političkih stranaka i lokalnih šerifa da se taj novac troši na financiranje projekata koji nemaju nikakve veze sa zaštitom prirode".
– Šta ti zapravo hoćeš reć: da i ova Vlada želi očuvat stranački klijentelizam?
– Vidjet ćemo i u petak je li Milanoviću i njegovim ministrima više stalo do stranačkog klijentelizma ili do programa na kojem su jahali u izbornoj kampanji.
– Kakvog programa?
– Plana 21 na koji se poziva Mirela Holy.
– Ma tko se toga još sjeća? Negdje sam pročitao da će Čačić u zatvoru napisat novi Plan 21...
– Pa eto, bivša ministrica se – na nevolju kratkopametnih – sjeća da je izvorni, a ne zatvorski Plan 21 doista postojao i da je bio zamišljen kao ugovor s građanima Republike Hrvatske te da prema tome obavezuje Vladu da ispoštuje ono što je u njemu napisano. A u njemu stoji i ovo: "Cilj nam je u gospodarsku i razvojnu politiku unijeti proaktivan pristup politici zaštite okoliša kao središnjoj, prioritetnoj, razvojnoj i europskoj politici Hrvatske."
– A taj cilj se kao ne može postić bez Nacionalne parkovne agencije?
– Sasvim sigurno se ne može postić Zmajlovićevom strategijom "poboljšavanja postojećeg modela upravljanja", dakle onog po kojemu je normalno da se nacionalnim parkovima upravlja tako da se hoteli na Plitvičkim jezerima griju na mazut ili da nema kanalizacijskog sustava...
– Ali, trafikant, valjda u ovoj zemlji ima i većih i ozbiljnijih problema od upravljanja nacionalnim parkovima!
– Ovdje uvijek ima "većih i ozbiljnijih problema" koji se uporno ne rješavaju nego služe kao vječiti izgovor za nerješavanje i onih tobože manjih i tobože neozbiljnijih problema. Zar ti stvarno misliš da bi odustajanje od dosadašnjeg, dokazano lošeg, modela upravljanja nacionalnim parkovima ubrzalo rješenje bilo kojeg od tih "većih i ozbiljnijih problema"?
– Pa naravno da ne bi, ali nije to razlog da bivša ministrica sada ide postavljat Vladi svoje ultimatume...
– Ja mislim da je Vladino inertno odustajanje od bilo koje ključne točke predizbornog programa više nego dovoljan razlog da joj se taj program nabije na nos.
– Načelno si u pravu, ali Mirela Holy fakat pretjeruje kad o zaštiti prirode govori kao o pitanju ideološke naravi...
– Ma ne pretjeruje, nego fatalno griješi što uopće spominje ideološka pitanja u stranci koja, poput većine stranaka u ovoj zemlji, nema druge ideologije osim klijentelizma!


Petak, 21.6.2013.
Lex Perković vs. Lex Šeks
– Je li tebi jasno, trafikant, zašto se ministar Orsat Miljenić i vladajuća družina rukama i nogama opiru izručenju Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu?
– Nije mi jasno, ali vidim kako naš ministar pravosuđa uporno ponavlja da izmjenama Zakona o – kako se ono kaže – kaznenoj suradnji... e jebiga, nije kaznenoj nego pravosudnoj... Pričekaj samo trenutak da se skoncentriram, pa ću mu iz cuga odrecitirat naziv...
– Siguran si da možeš?
– Sto posto. Znao sam točno u slovo kako se zove, ali mi se valjda od silnog ponavljanja izmiješalo gradivo.
– Je l' ti treba pustit tekst preko ekrana kao za karaoke?
– Ma ne treba, evo sad ću, samo da uhvatim zalet... Zakona, zakona, zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije! Ha, šta kažeš?!
– Bez ijedne greške, trafikant, ali i bez ikakve potrebe.
– Zašto misliš da je bez potrebe?
– Zato, nesretniče, što si umjesto da razbijaš glavu i lomiš jezik, mogao jednostavno kazat Lex Perković.
– Ali po Miljenićevom tumačenju ispada da to nije nikakav Lex Perković...
– Nego šta je? Lex Miljenić?
– Čuj, da ga je borbeni Vladimir Šeks uspio oborit na saborskom Odboru na zakonodavstvo, onda bi se na njegovu nesreću vjerojatno zvao Lex Šeks.
– Zašto na Šeksovu nesreću?
– Pa zato što bi taj zakon omogućio da Hrvatska jednoga dana izruči i Vladimira Šeksa.
– Zašto njega?
– Zbog kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret, a počinjena su debelo prije 7. kolovoza 2002. Ovakav kakav jest, taj – kako kažeš – Lex Perković štiti i Šeksa.
– Ma od koga ili od čega ga štiti?
– Od izručenja Srbiji.
– Jebala te Srbija, trafikant! Pa nije Srbija u Europskoj Uniji i prema tome njeni nebulozni zahtjevi nemaju nikakve veze s ovim zakonom!
– A šta ako i Srbiju jednoga dana prime u EU? I šta ako ona tada zatraži da joj izručimo Šeksa?
– Ma izručit ćemo joj... uh, htio sam ti reć šta!
– Nećemo joj izručit to što si ti htio reć, već joj zahvaljujući ovom zakonu nećemo izručit čak ni Šeksa. Drzne li se Srbija zatražit njega ili bilo kojeg drugog državljanina Republike Hrvatske, mi se samo pozovemo na slovo zakona i u njemu upisan nadnevak, i pravosnažno kažemo: "Odjebi, Srbijo, u skokovima! U našem je zakonu, kao i u zakonima još nekih zemalja članica Europske Unije, bratske zajednice svih naših ravnopravnih naroda i narodnosti, napisano da nismo dužni postupati po europskom uhidbenom nalogu za kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002.".
– Stvarno si teži slučaj kretena!
– Zašto sam kreten? Zato što poštujem pozitivne zakonske propise Republike Hrvatske koji mudro i razborito odbacuju i samu mogućnost da Vladimir Šeks bude izručen Srbiji? Ne dam Šeksa Srbiji, baš za inat i tebi i Šeksu!
– Kako možeš, morončino trafikantska, uopće dovodit u vezu srpske podmetačine nedužnome Šeksu s legalnim i legitimnim njemačkim zahtjevima da im se izruči nalogodavac udbaških likvidacija?!
– Ne dovodim ih ja, nego baš naprotiv želim spriječit mogućnost da ih itko dovede u vezu. Znaš kako to ide: čim ti netko otkrije rupu u zakonu, evo ti odmah za njim čitave bulumente tužitelja i fiškala sa zahtjevima "Izruči mi ovog, izruči mi onog..."
– Oprosti, trafikant, možeš li mi pokazat punomoć?
– Kakvu punomoć?
– Onu kojom te je Orsat Miljenić ovlastio da ga zastupaš kao odvjetnik u sporu "Pravdoljubiva hrvatska javnost protiv aktualnog ministra pravosuđa".
– Otkud ti sad to?
– Pa otud što rječitije od Miljenića braniš njegovu poštapalicu kako se zakon ne mijenja da bi se spriječilo Perkovićevo izručenje već da naši sudovi ne bi bili zagušeni nebrojenim uhidbenim nalozima iz europskih zemalja!
– Ma ništa ja ne branim, izuzev – ako mi ne zamjeraš – Šeksa od Srbije...
– Ako ne braniš Miljenića, kako onda objašnjavaš hitnost s kojom je Lex Perković upućen u proceduru?
– Pa možda je Miljenić tim zakonom brže-bolje želio zaštitit naše građane od procesa pod fatalnim utjecajem političkih moćnika kakvi su u posljednje vrijeme zaredali po nekim sudovima u inozemstvu. Evo vidiš naprimjer ovaj Haag...
– Šta sad petljaš Haag?
– Pa zbog pisma danskog suca Frederika Harhoffa...
– Onog što bezočno insinuira da je časni Theodor Meron primorao časnog turskog suca Mehmeta Güneya da promijeni svoje mišljenje u slučaju Gotovine i Markača?
– Onog čije pismo nijedan medij u Republici Hrvatskoj nije prenio u cijelosti. Valjda zato da pravdoljubiva hrvatska javnost ne pročita kako je Meron natjerao suca Alphonsa Orieja da navrat-nanos donese oslobađajuću presudu Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. I kako su onoj tvrdoglavoj francuskoj sutkinji Michele Picard ostavljena samo četiri dana da napiše svoje izdvojeno mišljenje o kojemu se, na koncu, uopće nije ni raspravljalo.
– U tvojoj se glavi, trafikant, na ovoj vrućini ukiselio popriličan kupus! Kako se u bilo kakvu vezu može dovest haški proces Stanišiću i Simatoviću s njemačkim zahtjevom da Hrvatska izruči Josipa Perkovića?
– Pa zar i Simatović i Stanišić nisu bili udbaši?
– Jesu.
– Misliš li ti da im je pošteno i pravedno presuđeno?
– Naravno da ne mislim.
– A zašto onda misliš da bi se Perkoviću ili bilo kome iz njihove firme drugačije sudilo?
– Hoćeš reć da je pravda, odnosno nepravda, za sve njih ista?
– Tako je. Kako za Jovu, tako i za Sovu.


Subota, 22.6.2013.
Četnička semantika i ustaška romantika
– Zašto ti, trafikant, radiš i na današnji dan?
– Zato što se Dan antifašističke borbe u novinama obilježava radno a ne svečano.
– A šta bi ti: da se obilježava svečano a neradno?
– Kad vidim kakva je poslovnost ovladala hrvatskim medijima, ne bi me začudilo ni da su neke novine danas izašle sa sloganom "Arbeit macht frei!" u zaglavlju... Evo, u jednim nam hrvatskim novinama prigodno predstavljaju "vodećeg srbijanskog vojnog povjesničara" koji nam tumači da ustaški pokret nije bio blizak ni fašizmu ni nacionalsocijalizmu.
– Nego čemu je bio blizak? Zen-budizmu?
– Evo slušaj: "Možda je najbolje ustaške svjetonazore sumirao ustaški pukovnik i general NDH Tomislav Sertić pred partizanskim istražiteljima nakon rata". A sada poslušaj i to – kako "vodeći srbijanski vojni povjesničar" kaže – najbolje sumiranje ustaškog svjetonazora: "Što se tiče moga ustaškog uvjerenja, to nije ni u kakovoj vezi sa fašizmom i sa nacionalsocijalizmom. Ja sam svojim častnicima govorio da ustaški pokret nije identičan sa fašizmom i sa nacionalsocijalizmom, već da je to narodni pokret jednog naroda koji proživljava svoju romantiku u nacionalnom smislu". Eto, toliko od pukovnika i generala Sertića u nadahnutom izboru "vodećeg srbijanskog vojnog povjesničara", ekskluzivno za "najkvalitetnije novine u Hrvatskoj po mišljenju čitatelja".
– Mislim da znam koje to novine za sebe misle da su "po mišljenju čitatelja najkvalitetnije u Hrvatskoj", pa se sukladno tom svojemu umišljaju i reklamiraju, ali ne znam tko je taj "vodeći srbijanski vojni povjesničar" čijom nas je nacional-romantičarskom poetikom ustaštva u predvečerje Dana antifašističke borbe počastio Večernjak...
– To ti je dr. sc. Bojan Dimitrijević za kojega u Večernjaku još kažu da je "suator povijesnih knjiga", što je – ima bit – dosta neobično za jednog povjesničara, dočim su njegovi hrvatski medijski promotori osjetili potrebu da posebno naglase taj podatak... Kažu još i da je gospodin Dimitrijević znanstveni suradnik na Institutu za savremenu istoriju u Beogradu, te ga navode i kao jednog od autora knjige "Ustaška vojnica" – objavljene, ako nisi znao, u Večernjakovoj nakladi – ali je od svega kazanoga puno zanimljivije ono što su prešutjeli.
– Zar se ima šta prešutjet o srpskom povjesničaru koji najboljim sumiranjem ustaškoga svjetonazora smatra idiotariju o "narodnom pokretu jednog naroda koji proživljava svoju romantiku u nacionalnom smislu"?
– Ima, ima, itekako ima. Večernjak nam se propustio pohvalit da je njegov renomirani autor i suautor bio član "Komisije za utvrđivanje okolnosti ubistva đenerala Draže Mihailovića". I propustio nam je navest kako gospodin Dimitrijević sumira svjetonazor vođe četničkoga pokreta. Evo slušaj: "Mihailović je daleko od toga da je bio bilo kakav fašista. On je bio ministar vojni, načelnik Đeneralštaba vojske Kraljevine Jugoslavije u toku Drugog svetskog rata i lider pokreta otpora. Sasvim daleko od bilo čega što bi moglo da ga veže za fašizam. Pukovnik, a kasnije đeneral Mihailović, bio je sve samo ne kolaboracionista. Vodio je pokret otpora, s jedne strane, a sa druge strane Jugoslovensku vojsku u gerilskim operacijama. Stalno je bio u šumi, nikada nije sišao u grad, što na neki način potvrđuje da je njegova uloga pozitivna i da je kao takav nekad bio na čelu pokreta otpora koji nije bio komunistički. Iz činjenice da je komuniste imao za svoje protivnike slede svi negativni stereotipi o kojima smo čuli proteklih decenija".
– Jebote, po njemu ispada da Draža Mihailović nije predvodio četničke zločince nego udrugu ljubitelja šumskoga zraka.
– Summa summarum ili šuma summarum, Večernjakov autor i suautor veli, a Večernjak prešućuje, da "Mihailoviću zaista treba odati svaku počast", te da ga "treba potpuno rehabilitovati i vratiti mu zasluženo mesto koje ima u srpskoj istoriji 20. veka".
– Ali zašto Večernjak za tumačenje ustaškog svjetonazora angažira nekoga tko Dražu Mihailovića smatra toliko dražesnim?
– A gdje ćeš nego među dražoljupcima pronać lika koji će pokazivat takav senzibilitet za "romantične vizije Ustaškog pokreta"?! Koga ćeš uhvatit da se pali na priče o nespojivosti ustaštva s nacizmom i fašizmom nego onoga kome je četništvo mjerna jedinica za antifašizam?! Valjda si skužio da će se hrvatski i srpski revizionisti uvijek lako dogovorit da su antifašisti bili svi osim partizana. I da će se ta povjesničarsko-istoriografska bratija, susljedno svojoj pameti, na kraju usuglasit i oko toga da su i Hitler i Mussolini bili veći antifašisti od Tita.
– Ne zna čovjek, moj trafikant, šta bi na sve to rekao...
– Čovjek itekako zna šta bi rekao, samo što ga nitko ne pita.
– Hajde, šta bi rekao?
– "Ustaše, pička vam materina četnička!" Završen citat.


Ponedjeljak, 23.6.2013.
Gavella, Kastav, Ustav...
– Evo nam je velečasni Franjo Jurčević, župnik kastavski i uvjetno osuđeni propovjednik mržnje, opet pun force...
– A otkad ja govorim da njega treba poslat na ekumensko hodočašće u Beograd ili Moskvu, da skupa s pravoslavnom braćom mlati pedere i lezbe?! To bi za njega bio čisti wellness: izbacio bi višak energije, družio bi se sa srodnim dušicama...
– Čini se meni, trafikant, da je u điru neka opaka epidemija, jer ni tebi, koliko vidim, nije ništa bolje nego velečasnom Jurčeviću.
– Šta si rekao?
– To što si čuo. Kao što ti njega šalješ u Moskvu i u Beograd, tako i on ove tri umjetnice, čije je slike poskidao sa zidova Galerije Svete Trojice u Kastvu, šalje na poznata gay-pride odredišta u Splitu i Zagrebu, da te svoje - kako je rekao - "preglupe i nepristojne tvorevine" izlažu tamo.
– Kakve veze imaju ženski aktovi s gay-prideovima?
– Možda je velečasni Franjo od Boga obdaren da u svemu vidi LGBT, u ovom slučaju: Likovnost - Gvaš - Boje -Tempere...
– Onda ga treba poslat na Ugljan, da svojoj duši nađe lijeka.
– Trafikant, nije lijepo to što govoriš!
– A šta fali Ugljanu? Tamo ima i duša i duhovnika što bi na velečasnog Franju blagotvorno djelovale... Naprimjer onaj župnik iz mjesta Kali, velečasni Josip Radić, koji je prije sedam godina tražio da se ukloni bogohulna skulptura Posejdona, autora Mihaela Štebiha, postavljena u sklopu kiparskog simpozija "Otok Ugljan – otok skulptura". Franji Jurčeviću bi baš prijalo društvo duhovnoga brata koji je tada zagrmio da se "ne može dopustiti postavljanje kipova suprotnih katoličkim načelima, a posebno ako su to kipovi poganskih bogova i obnaženih tijela".
– I šta bi njih dvojica tamo radili?
– Organizirali duhovni simpozij "Otok Ugljan – otok cenzura". Naravno, uz potporu Zadarske nadbiskupije koja je i u slučaju nepoćudnog antičkog boga držala župnikovu stranu tvrdeći kako je "višestoljetna otočna kaljska tradicija duboko kršćanska, što potvrđuju križevi koje su naši preci postavljali na najvišim uzvisinama naših otočnih brda, te ne poznaje intervenciju u prostoru postavljanjem kipova poput Posejdona, tipičnog za helensku kulturu i doba poganskog štovanja bogova".
– Svejedno, trafikant, nije lijepo čut kad kažeš da bi kastavskog svećenika trebalo poslat na Ugljan...
– A gdje bi ga ti onda poslao? U Vatikan, da svim razodjevenim kipovima i obnaženim likovima sa slika u Vatikanskim muzejima navuče propisnu obleku?
– Ma slali su ga već u tri krasna Vatikana, ali se nije dao otjerati ni u jedan. Za ove je tri umjetnice – Mariju Korugu, Moniku Meglić i Melindu Šefčić – već izjavio da "očito misle međunožjem, a ne glavom, jer da misle glavom, ne bi takve slike izlagale u kapelici" i da svoje radove "sada uspoređuju sa Sikstinskom kapelom, što nema veze s mozgom", jerbo "nije točno da takve stvari mogu proći u Vatikanu".
– A je li on vidio kakve sve gole ljepote ima u Vatikanskim muzejima? Kamo bi on sa svim tamošnjim aktovima? U Tiber, pa nek ih voda nosi?
– Mislim da bi ih on potrpao u kupleraj.
– Nemoj pretjerivat! Jest da se radi o velečasnom Jurčeviću, ali to je ipak malo puno...
– On sam je preporučio da umjetnice koje slikaju aktove "osnuju svoj vlastiti prostor na kojem će pisati 'kupleraj' pa neka tamo izlažu". Evo, pročitaj u novinama...
– Onda on ne bi iznosio nepoćudne slike i kipove iz Vatikana, već bi posegnuo za praktičnijim rješenjem: na ulazu u Vatikanske muzeje bi napisao "kupleraj" i tako riješio problem.
– Šta si toliko zapeo za Vatikanske muzeje? Skokni da Kastva i spomeni ih velečasnom Jurčeviću, pa ćeš čut što te sljeduje!
– Ma šta ću čut?
– Čut ćeš da je "čak jedan papa naložio da se ti likovi u Sikstinskoj kapeli malo obuku".
– Vrlo zanimljivo kako se ti naši klerikalni umovi grčevito hvataju za svaki primjer uskraćivanja slobode. Od svega što čovjek može pronaći u kršćanstvu, njih rajcaju jedino stege, zabrane, represija... To im je glavna duhovna hrana.
– Možeš ti do Sudnjega dana bugarit o mentalnom sklopu župnika na opjevanom Predziđu kršćanstva, ali to ništa neće promijenit. Velečasni Jurčević ostaje vrhovni umjetnički arbitar, a ono što on naziva "preglupim i nepristojnim tvorevinama" neće pa neće bit izloženo u Kastvu.
– Bez obzira što kapelica Svete Trojice nema nikakvu crkvenu namjenu, već funkcionira kao od države zaštićeni spomenik kulture?
– Možeš mislit kako će država zaštitit i živu umjetnost i spomenik kulture od nasrtaja crkvenoga cenzora...
– Pa neka onda prenamijene Galeriju Svete Trojice u zaštićeni spomenik cenzure. I neka se tamo, umjesto izložbi, organiziraju trijumfalna hodočašća bojovnih katoličkih udruga za zaštitu javnoga ćudoređa nakon svake uspješne akcije protiv ljudskih i umjetničkih sloboda. Jebote, 2013. godine oni uspijevaju skinut plakat za "Fine mrtve djevojke", sad evo i ovu izložbu ženskih autoportreta, postavljenu kao hommage Vincentu iz Kastva... Šta je sljedeće?
– Nije teško pogodit.
– Misliš da će poskidat i Picassove "preglupe i nepristojne" aktove s Jezuitskog trga?
– Možda, onako u prolazu, na njihovom zacrtanom putu ka skidanju ljudskih prava i sloboda iz Ustava Republike Hrvatske.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: pet ruj 06, 2013 8:32 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Patriotizam s čekićem u ruci



Pokušajte zamisliti sljedeću, ni po čemu hipotetsku situaciju. Pokušajte se staviti u kožu nekog od onih Srba iz istočne Slavonije koji se nikad nisu pomirili s tim da je njuhov zavičaj trajno ostao u Hrvatskoj. Zamislite da spadate u one ljude (a ima ih) koji komzumiraju samo srpske medije, obrazovne ustanove, odlaze samo u srpske kafiće, koji na vjerske blagdane u karuselu mašu srpskim zastavama i – zapravo- čekaju kad će se dogoditi iduća velika barufa, pa da se okrene ratna i politička sreća. Jer, na Balkanu se - znamo- barufa često dogodi, a politička sreća okrene.
E, da ste taj i takav Srbin iz istočne Slavonije, što biste mislili kad biste jednog jutra prošli pokraj općinske zgrade i tamo spazili crnu ćiriličnu tablu na kojoj piše “Republika Hrvatska - Ured državne uprave“, a ispod toga - također ćirilicom - “pismohrana“ i “uredovno vrijeme“? Biste li se zadovoljno nasmijali i pomislili kako ste pola svog cilja postigli time što tamo “Republika Hrvatska“ piše na Ćirilovom i Metodovom pismu? Ili biste to doživjeli kao poraz svoje vlastite ideje? Kao dokaz i potvrdu da je rat konačno završio, da je država ta koja jest, da je Republika Hrvatska sada neporecivo tu i za “latinične“ i za “ćirilićne“, te da nema više ni mjesta, ni povoda ni oruđa za neku buduću barufu iz koje bi se izrodio politički obrat?
Svakom tko imalo zna zbrojiti dva i dva političke logike, potpuno je jasno da je točan odgovor na pitanje - ovaj drugi. I premda to nije jedini razlog, to je svakako jedan od važnih razloga zašto bi svaki hrvatski patriotski građanin (da ne koristim antipatični termin “državotvorac“) trebao podržati postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru.

Gdje je tu ‘državotvorstvo’?
Puno je razloga zašto postavljanje tih ploča treba podržati. Prvi od njih je načelo čiste pravednosti. U tom gradu, naime, naprosto živi mnogo ljudi kojima je to pismo materinje pismo, oni u ovoj zemlji žive, plaćaju porez i školuju djecu, te ne smiju imati manje prava nego Talijani u Brtonigli i Vodnjanu, ili Srbi koji kilometar dalje, u Erdutu ili Borovu.
Drugi je razlog načelo zakonitosti. Postavljanje dvojezičnih tabli, naime, posljedica je i statuta grada Vukovara i zakona o pravima manjina koji je donio Sabor. Oba su ta zakona konsenzualno izglasale i ljevica i desnica, za oba je ruku digao i HDZ, jedan od njih ugrađen je u naše pregovore s EU-om. Kao što prometni propisi ne mogu vrijediti u Ogulinu a ne vrijediti u Đakovu, tako ni pitanje službenih jezika ne može vrijediti u Bujama ili Erdutu, a ne vrijediti u Vukovaru, jer to znači da ono što je država prestaje biti država i postaje metež, leopardova koža provizorija, bezakonja i feudalnih tapija.
Postoji - na koncu - i treći razlog zašto treba podržati ćirilicu, razlog koji po ljudskoj hijerarhiji važnosti nije najvažniji, ali bi trebao biti najvažniji onima koji se obično nazivaju “državotvorcima“. Naime, natpis “Republika Hrvatska“ na ćirilici u Slavoniji stvarni je i konačni kraj Domovinskog rata, točka na “i” kojom se potvrđuje da ono što se dogodilo mirnom integracijom nije neki časoviti obrat ratne sreće, trenutni “vakat“ u kojem su “naši potisnuli vaše“ do prvog obrata vojne sreće, nego je ta država sada tu da tu i ostane, pravedna i nijemo indiferentna, svima ista, ćiriličarima i latiničarima, onako kako država ima biti. U tom smislu, ćirilični natpis
“Republika Hrvatska“ konačna je i potpuna pobjeda hrvatske državnosti.
I zato ima puno gorke ironije da su tu tablu - tu službenu ispravu s državnim grbom – razbili čekićem oni koji se drže patriotima i borcima za državu. U povijesti Hrvatske puno je bilo političkom semantikom nabijenih ataka na natpise. Mladi su studenti u vrijeme Novog kursa napadali željezničke table na mađarskom. Mladi su splitski ilegalci bojom napadali nazive ulica na talijanskom.
U svakom od tih slučajeva mladi buntovnici napadali su natpis: ali, ono što su oni zapravo napadali bila je - država koja je te natpise postavila, a koju su smatrali neprijateljskom i tuđom. Iz te perspektive, niz ružnih ekscesa koji su se dogodili u Vukovaru mora izgledati gorko ironičnim. Naime, ljudi koji drže da brane hrvatsku državu napali su hrvatske policajce s hrvatskim grbom na šapki, smrvili su čekićem službenu tablu s hrvatskim grbom i natpisom, te pozvali na neprovođenje hrvatskog zakona koji je izglasao hrvatski suvereni Sabor. Možda sam se ja malo pogubio, ali objasnite mi gdje je tu točno “državotvorstvo“?

Pleme važnije od države
I tu – nažalost- dolazimo do onoga što je, čini mi se, bio i ostao ključni problem cijele hrvatske nacionalne ideologije. Naime, iako ta ideologija sebe rado zove “državotvornom“, ona zapravo nikada nije voljela i razumjela, niti danas voli i razumije, državu, ako državu shvatimo kao ono što ona jest: zakonitost, red, građanska samosvijest, procedura, plaćanje poreza i poštovanje propisa.
Za hrvatske “patriote“ ne postoji identifikacija s državom, postoji samo identifikacija s plemenom, rodom i krvnim bratstvom. Zato oni mogu pjevati patriotske napitnice, a sutra graditi bespravno u nacionalnom parku. Zato mogu izderat branče mašući trobojnicom na utakmici, a sutra iskipati šutu na zavoju ceste. Zato mogu (poput Keruma) pjevat “zovi, samo zovi“, a sutra parkirati ferrarija u pješačkoj zoni. Zato mogu (poput Thompsona) pjevat Metafizičkoj Nebeskoj Hrvatskoj, a ovoj konkretnoj, postojećoj, zatajiti porezni prihod. Zato mogu mahati trobojnicama, a pozivati na kršenje zakona i razbijati službene ploče.
I stoga se nemojmo lagati: ta vrsta patriotizma - dakle, patriotizma koja Hrvatsku poima kao nebesko krvno bratstvo, a ne političku zajednicu građana – nas je i dovela ovamo kamo smo dospjeli. Taj “patriotizam“ nas je i doveo do disfunkcionalnog društva u kojem je bezakonje prihvaćeno, korupcija normalna, neravnopravnost samorazumljiva, metež navika, a plaćanje poreza iznimka.
Taj nacionalizam koji prezire državu, patriotizam koji ne shvaća ideju građanina a shvaća samo ideju sunarodnjaka, učinio je u četvrt stoljeća od Hrvatske kaljužu, nemoguće mjesto s kojim se ne da upravljati i na kojem se ne da zavesti reda. Jer naše “državotvorstvo“ nije ni jednog časa gradilo državu: ono je gradilo plemensko bratstvo, a državu samo i jedino izjedalo i razgrađivalo.
I zato je pogrešno misliti da ono što se prekjučer dogodilo u Vukovaru ima veze samo s Vukovarom, samo s manjinskim pravima, ćirilicom i ratom. Vukovarski čekić u tablu samo je metafora, metafora koja bljeskom blica rasvjetljuje trajno stanje u kojem živimo. Stanja u kojem već četvrt stoljeća nejaka građanska Hrvatska brani državu – dakle, stvarnu državu, njen budžet, njen prostor, njeno kulturno blago, njene zakone i njen građanski etos. Brani ona tu državu, teško i mukotrpno, a brani je često i prečesto od onih koji se u državu inače kunu.

JURICA PAVIČIĆ (Slobodna Dalmacija)
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
ilegalac
suosnivač
suosnivač


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 3423

PostPostano: ned ruj 08, 2013 4:29 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Veleposlanik SAD-a vikao: 'Naprijed Srbija, pobijedite večeras!'


Najizvikaniji beogradski restoran, Madera, rekli su njeni ugostitelji, nikad nije bila punija, u vrijeme ručka, kao na dan utakmice nogometnih vrsta Srbije i Hrvatske. Žuđeno se mjerkalo mjesto za ručak - parafrazirajući Shakespearea: kraljevstvo za stol! No to se ne bi moglo kazati o potražnji za ulaznicama koje su otvarale željezna vrata najvećega srpskog stadiona u vlasništvu Crvene zvezde. Od četrdesetak tisuća, koliko ih je bilo otisnuto, četvrtina ih je ostala neprodata. Što će reći da su se preprodavači na crno, kako ih ovdje zovu: tapkaroši, mogli prijaviti na burzi za nezaposlene. Lokal se jednako počeo puniti i nakon što je prestao dvoboj uspaljenih susjeda: orlova i vatrenih, a dobar dio gostiju ostao je do obzorja prebirući po svježim dojmovima o netom odigranoj predstavi.

Usput, od Hrvata su u Maderi bili zamijećeni Ivica Šurjak, Tomislav Marčinko, Željko Mataja i napol naš Boro Cvetković, as Dinama i Crvene zvezde, koji ima dvije putovnice, te kohorta zagrebačkih i splitskih novinara. Iako je najavio dolazak Zdravko Mamić ipak se nije pojavio, stoga što su ga doslovce razvlačili od televizije do televizije, a njegov kratki boravak bio je začinjen i s pregršt novinskih i radijskih intervjua, kad je sve u šesnaest hvalio Srbiju i Srbe..

Mada je taj loptački događaj bio proglašen vrhunski rizičnim, skončao se miroljubivo, baš kao što kazuje i rezultat (1:1). Nisu zabilježeni skandali i incidenti vrijedni osobite pozornosti. Valja nagađati jesu li ratne sjekire ostale zakopane stoga što je srpski glavni grad od milijun i pol stanovnika, bio preplavljen policajcima, žandarmima, specijalcima, komandosima iz protuterorističkih postrojbi, agentima u civilu, vojnicima elitnih četa i konjanicima. Dašto da se više ne bilježe u raboš uvriježeno gromoglasno fućkanje himni Lijepa naša, i pokliči iz folklornoga repertoara, poput: “Ubi, ubi, ubi ustaše”, “Ubi, zakolji da Hrvat ne postoji” i “Hrvatske pi.ke”. Skandiranjem je bio prizivan haški utamničenik Ratko Mladić, a zbornim pjevanjem davno pogubljeni četnički vođa Draža Mihailović. Daleko mlačnije i rjeđe nego ranije, odjekivao je slogan uperen protiv čelnika srpskoga nogometnog saveza Tomislava Karadžića (“Tole lopove!” i “Tole odlazi!”), a jedva da se oteo i poneki uzvik protiv također neomiljela izbornika Siniše Mihajlovića, čak i nakon Mandćukićeva pogotka. Najružnije i najjtužnije bilo je spaljivanje hrvatske zastave na istočnoj tribini, uništene stolice na zapadu i istoku, zbog čega su u pritvor privedene 24 osobe, a među provokacije koje nemaju blage veze sa sportom probadao je oči prostrani ćirilično ispisani transparent: “Vukovar”.

Najuporniji noćobdije dočekali su u Maderi jutarnja izdanja dnevnih listova i bacili poglede na krupnije naslove. U Sportu je na prvoj stranici plakatskim slovima istaknuto: “Provukoše se”, s nadnaslovom: “Naša reprezentacija nadigrala Hrvate, ali bez nagrade”, i podnaslovom: “Njemački sudac, očito naklonjen Hrvatima, nije dosudio čisti jedanaesterac za Srbiju poslije prekršaja nad Markovićem u 3. minuti.” S potonjim zaključkom složio se predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koji je, tako je njegovu prosudbu podvukao spomenuti sportski dnevnik, uskliknuo: “Sudac pomogao Hrvatima!”. Iako je sjedio u loži uz Dodika, s njime se nije složio srpski šef države Tomislav Nikolić: “Ipak realan rezultat” - rekao je. Ali zato domaćin dvojici vrhovnika, Tomislav Karadžić, predsjednik srpskoga saveza, drži Dodikovu stranu: “Oštećeni smo za jedanaesterac!” - prasnuo je na suca. Sport se u izvještaju s utakmice, preko druge i treće stranice, neprimjereni oborio na Bricha: “Nijemac ubio Srbe na Maracani”, podijelivši mu najgoru ocjenu 5. (U podnaslovu: “Felix Brich trebao je dijeliti pravdu, ali je sve radio osim toga”).

Začudno Hrvatskoj neskloni tabloid Kurir nije bio napadno žestok, s time što je kao udarnu, na posljednjoj stranici, isturio pohvalu Siniše Mihajlovića: “Štimac, sretno u Brazilu” (u podnaslovu: “Siniša poželio da Hrvatska ode na svjetsko prvenstvo”) uza tvrdnju da su nekoć zakrvljeni izbornici postali braća.

U Maderi su s čuđenjem saslušali ne baš diplomatski trik američkoga veleposlanika u Beogradu Michaela Kirbyja, o kome do sada, uglavnom, nije bilo povoljnih riječi u ovdašnjim medijima. U izravnome uključenju putem TV kanala SOS (Sve o sportu) uoči susreta, a u društvu biznismena i nogometnoga djelatnika srboamerikanca Dana Tane, stalnoga posjetitelja Madere, uzviknuo je: “Naprijed Srbija! Pobijedite večeras”. Mister Kirby je vjerojatno u sebi prosudio kako ga njegovi domaćine ubuduće neće držati na zubu kao do sada.

PERO ZLATAR

_________________
Bilo je časno živjeti s Titom! Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
ilegalac
suosnivač
suosnivač


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 3423

PostPostano: ned lis 06, 2013 5:04 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Pet najvećih hrvatskih mitova:
LIJEPA NAŠA DOMOVINO BAJKI



Piše: BORIS DEŽULOVIĆ (Slobodna Dalmacija)

Image

MIT O KRALJU TOMISLAVU I DRUGE PRIPOVIJETKE
Svakako, nisu Hrvati ni prvi ni jedini što su svoju povijest sintetizirali u fantasy-literaturu. Pa ipak, malo je takvih bajki kao što je povijest Hrvata, uzbudljiva priča o jednom narodu čijega je dobrog kralja - sad govorim po sjećanju - zla vještica lukavstvom zarobila u kućicu od čokolade, pa se tamo ubo na vreteno i usnuo tisućljetni san, sve dok na kraju nije došao lovac Luka, ubio vuka, gurnuo babu u peć i odveo Hrvate u palaču Ujedinjenih naroda, gdje su sretno živjeli do kraja šestog toma. I to je to, neka mi hrvatski povjesničari oproste poneko možebitno pojednostavljivanje. Ipak su ovo novine.
Nije, opet, da ne napadamo odmah hrvatske povjesničare, ni njima bilo lako. Pređi su im u tmici srednjeg vijeka ostavili malo tragova, gdjekoji ulomak kakve kamene ploče, poneka darovnica i rasparene naušnice, pa ti sad piši priču. A pisati povijest Hrvata na temelju raspoloživih pisanih tragova i izvora jednako je kao, štajaznam, na temelju jednog pronađenog nožnog prsta rekonstruirati Michelangelovog Davida. Hrvatskim povjesničarima, da je povjeriti taj posao, David bi ispao jednoruki lola s penisom do koljena.
Najslavniji naš kralj, Tomislav, dobar je primjer za to. Pouzdano se o tom vrlom hrvatskom mužu zna tek da se zvao Tomislav, da je početkom desetog stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, da je... hm, to je otprilike sve. Sva je sreća ispala i za njega i za hrvatsku medievistiku da je najmarljiviji kroničar srednjega vijeka, bizantski car Konstantin Porfirogenet, živio baš u to vrijeme. Ali avaj - on ne spominje nikakvog tog, kako ste rekli, Tomislava.
Ne znamo tako ni tko je ni što zapravo bio Tomislav, tko je bio prije njega, tko poslije njega, ne znamo ni kako je i gdje došao na vlast, ni kako je s nje otišao, ni što je uopće na njoj radio. Pa ipak, vrijedna nam je historiografija za potrebe narodnog preporoda ispisala o njemu cijele “Gospodare prstenova“, s detaljnim opisima bitke protiv Mađarima, pobjede nad Bugarima i veličanstvene krunidbe na Duvanjskom polju, o čemu djeca i danas uče u školama.
Poslije je bilo lako. Kad je povjesničare jednom krenulo, utemeljili su odmah veličanstveno srednjovjekovno kraljevstvo i lozu hrvatskih kraljeva, sve do onoga posljednjeg, znate ga, Zvonimiružica se zvao junak, što se onomad na velikom narodnom saboru ubo na vreteno. Ostalo je, štono se kaže, povijest.
I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da je u vrijeme narodnog preporoda bila popularna “Sumrak saga“?


MIT O HRVATSKIM RATNICIMA
Nisu hrvatski mitolozi uskladili priče, pa se u mitu o hrvatskim ratnicima sudaraju dva kontradiktorna mitološka elementa: onaj o neobično pitomim Hrvatima, najmiroljubivijem narodu na cijelom svijetu - koji su se, došavši onomad na Jadran, papi Agatonu zakleli da nikad neće ratovati na tuđem, izvan Hrvatske - i onaj o ratobornim, hrabrim Hrvatima koje je pod svojom komandom želio svaki patološki europski konkvistador.
Svi već znamo napamet te rečenice. “Da mi je samo stotinu hiljada Hrvata“, povjerio se jednom Napoleon Bonaparte, “osvojio bih cijeli svijet!“ I sva je sreća - barem za “cijeli svijet“ - da razni historijski bonaparte nisu sa hrvatskom krunom na glavi dočekali kraj milenija, kad se slavnih hrvatskih vojnika namnožilo do pet stotina hiljada.
U posljednjih tisuću godina - sve otkako je ono po romantičnom mitu posljednji hrvatski kralj Zvonimir ubijen jer nije htio sa srednjovjekovnim NATO-om na Jeruzalem - nije tako u Europi bilo rata bez miroljubivih Hrvata. Hoćete li sa Žigmundom na Češku, ili s Katoličkom ligom na protestante u Magdeburg, hoćete li s Lujom XIII. na Španjolsku ili s Marijom Terezijom na Berlin, s Napoelonom na Rusiju ili s Habsburzima na Galiciju i Srbiju, nigdje se ne ide bez Hrvata. O miroljubivosti naroda što se papi zakleo na miran suživot s Europom, rječito govori i popularna njemačka uzrečica iz Tridestogodišnjeg rata, ona “Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!“.
Dobro, bilo je to u ona tegobna vremena kad Hrvati nisu imali svoju državu, pa su i svoje i tuđe kosti po Europi sijali za svakog bolesnika koji ju je naumio osvojiti. Hrvati tako zaista - u strogo formalno-državnopravnom smislu - nikad u svih tih tisuću godina nisu ratovali izvan svoje države. Osim možda dva puta. Svaki put, naime, kad su uopće imali svoju državu.
I svijet još može biti sretan: što bi tek bilo da nismo najmiroljubiviji narod na svijetu?


MIT O NAJLJEPŠOJ OBALI NA SVIJETU
Na stranu tupava marketinška dosjetka kako je Hrvatima, kad su onako krotki i pristojni u redu pred Božjim katastrom ostali kratkih rukava, Svevišnji odlučio dati parcelu što ju je bio ostavio sebi. Na stranu i to što je prilično preuzetno jednu lijepu obalu nazvati najljepšom prije nego što se malo toga svijeta obišlo, prije nego se vidjelo i čudesne obale Galapagosa ili Šri Lanke, čarobne obale Vijetnama i zaljev Ha Long, ili recimo narnijske pejzaže maorskog Te Whanganui-A-Heija.
Ljepota je ionako, poznata je stvar, relativna, i uvriježeni bi mit o hrvatskoj obali kao najljepšoj na svijetu bio sasvim legitiman - de gustibus bla bla - da ljepota nema drugu jednu, malo nezgodniju osobinu: da nije, naime, prolazna.
Nekoć nedavno, prije jedva pola stoljeća, hrvatska je obala zaista morala biti svjetsko čudo: hiljadu otoka i šest hiljada kilometara morske crte na divljem kamenu - gore Velebit i Biokovo, dolje more što se njima penje - a na svakih devet tirkiznih uvala jedna s ubavim malim ribarskim mjestom u dnu: gore crkvica sa zvonikom, dolje kućice što se njemu penju. Talijani bi, poznato je, dupe dali za kilometar takve obale.
Ljepota je, međutim i avaj, prolazna: u međuvremenu smo minirali, raskopali, poravnali, nasuli, betonirali, asafaltirali i urbanizirali točno pet puta više obale nego u prethodnih dvije i pol hiljade godina svi graditelji, od Grka i Dioklecijana do Konstruktora i Lavčevića. I usvojili planove za još toliko.
Hrvatska obala danas je tako samo jedna golema favela, arhitektonsko-urbanistički leprozorij što izgleda kao da je nakon strašnog potresa negdje u Pacifiku divovski tsunami sa siromašnih obala Indokine povukao u more milijune kubika građevinskog otpada, odnijevši stotine hiljada cijelih kuća, potleušica i nastambi, pa ih naplavio na istočnu obalu Jadrana.
Ta obala ne samo da nije najljepša na svijetu, ona uopće više nije lijepa. Lijepi su ostali još neki otoci i pokoja uvala do koje se za sad još ne može doći SUV-om ili bagerom.
I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nam dragi Bog nije dao najljepšu obalu na svijetu, onu što je bio ostavio sebi?


MIT O TISUĆLJETNOJ HRVATSKOJ KULTURI
Kako je uopće nastao taj mit, posve je zapravo nejasno, ali u dvadesetom stoljeću učvrstila se u svakodnevnoj upotrebi predodžba o Hrvatima kao obrazovanom i uljuđenom narodu kojemu su frak, leptir-mašna i kofer za violončelo standardna narodna nošnja. Taj neobičan svijet, eto, ulicom ide skidajući cilindre pred damama što vrte suncobrane i sve ponavlja “kistihand, milostiva“, sluša Treći program Hrvatskog radija i ne propušta operne premijere, a u slobodno vrijeme za svoju dušu piše introspektivnu poeziju, u originalu čita Thomasa Manna i odsutno gudeći Koncert za u D-duru razmišlja što zapravo ima ispod sjetnih zvukova Haydnovog violončela, pa žuri u knjižaru sa cekerom, kao po grincajg.
U stvarnosti, međutim, Hrvati ne samo da ne čitaju Thomasa Manna, već ne čitaju uopće. Dok tri četvrtine Nijemaca, recimo, u prosjeku čita jednu knjigu mjesečno, prema jednom nedavnom sličnom istraživanju više od polovice Hrvata u godinu i pol dana nije pročitalo nijednu jedinu knjigu! Prodaja tih neobičnih papirnatih predmeta pala je i do osamdeset posto, zatvorene su sve male nezavisne knjižare u državi, a velike su postale megatrgovine papirnate galanterije, multimedije, igračaka, školskog pribora na Hello Kitty i šalica sa šaljivim natpisima: riječ “knjižara“ danas u Hrvatskoj znači “dućan mješovitom robom“, a neki od njih toliko su proširili svoj svaštarski asortiman da prodaju čak i knjige.
Sličnu sudbinu doživjela je, na primjer, i neobična riječ “kino“, koja danas označava osobite, goleme fast-foodove s tinejdžerskim 3D atrakcijama o čudovištima od lego-kockica. U takvoj se Hrvatskoj zbog slabe prodaje ulaznica otkazuju već i koncerti Petera Gabriela, a kamoli Salzburškog komornog orkestra: sjetni zvukovi Haydnovog koncerta u D-duru Hrvate potiču još samo na razmišljanje ima li Ana Rucner ispod violončela gaćice ili nema.
Takva, uljuđena, kulturna i obrazovana Hrvatska u obrazovanje iz svog budžeta izdvaja gotovo dvostruko manje od prosjeka Europske unije, a za kulturu tek nešto više nego što daje Crkvi: samo nedavna izložba Pabla Picassa u Klovićevim dvorima u Zagrebu bila je deset puta skuplja od ukupnog budžeta Republike Hrvatske za kulturu!
Rezultat svega je činjenica da su slavna hrvatska sveučilišta na svjetskim tablicama oko stabilnog petstototog mjesta, a prosjek stručnjaka s fakultetskom diplomom dvostruko manji nego u Litvi ili Irskoj, pa Hrvati od stručne literature čitaju samo teletekst-stranice sportskih kladionica: u samoj kolijevci hrvatske književnosti intendant kazališta donedavno je bio konferansje pučkih tombola, a nacionalna nagrada za književnost sudski je dodijeljena starleti što se gola fotografira u ogledalu i pjeva “moj mali Messi, daj me protresi, gol, gol, gol, zabij mi gol“.
I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nismo uljuđeni, obrazovani i kulturni?


MIT O HRVATSKOM SPORTSKOM FENOMENU
Jedan od najukorijenjenijih hrvatskih mitova jest onaj o Hrvatima kao sportskoj naciji. Je li riječ o klimi i geografiji, jesu li brutalne kondicijske pripreme kroz tegobnu povijest, je li psihologija i domoljubna motivacija, je li neka genetska mutacija ili je zaista za sve odgovoran dragi Bog, hrvatska se znanost još spori. Da su Hrvati, međutim, svjetski sportski fenomen, u to se ovdje službeno ne sumnja.
Zašto bi, međutim, dragi Bog sportskim talentom blagoslovio baš Hrvatsku, a ne, recimo, Bjelorusiju, Češku, Kazahstan, Gruziju, ili, štajaznam, Azerbajdžan? Dobro, to da je naš Svevišnji malo pristran pa navija za svoje katolike, čini se razumnim ogovorom, ali ostaje onda ozbiljnom teološkom zagonetkom zašto i islamski Azerbajdžan i pravoslavna Gruzija imaju više olimpijskih medalja od nas. I zašto muslimanski Kazahstan i ateistička, pivopijska Češka imaju dva puta, a pravoslavna Bjelorusija tri i pol puta više medalja od Hrvatske.
Ako mislite da je nepravedno sportski talent mjeriti brojem olimpijskih medalja, jer je Hrvatska jedna od najmlađih članica Međunarodnog olimpijskog komiteta, sa samo šest Olimpijada na kostima, valja vam znati da su sve navedene olimpijske sile još mlađe, sa po samo pet Olimpijada u biografiji. A ako pak mislite da je hrvatski sportski talent neporavedno mjeriti s mnogoljudnijim nacijama, možemo i u medaljama po broju stanovnika: ispred Hrvatske u tom su slučaju čak i neke nešto manje sportske velesile od nje, poput Grenade, Djevičanskih Otoka i Nizozemskih Antila, a od olimpijskih vršnjaka još i Slovenija i Slovačka i sva tri baltička sportska fenomena - Latvija, Litva i Estonija.
Dobro, olimpijske statistike nisu znanstveno referentne, Hrvati su, kako je poznato, svjetski fenomen u muškim, timskim, loptačkim sportovima, a na Olimpijadama se medalje dijele u kojekakvim bizarnim natjecanjima koje prate još samo familije sudionika - dizanju utega, bacanju diska, pucanju iz zračne puške, zrakomlaćenju na konju s hvataljkama ili onim smiješnim borbama u rukavicama, šljemovima i kućnim ogrtačima. Argument je svakako validan, osim što su dvije trećine od svoje dvadeset tri olimpijske medalje Hrvati osvojili u tim bizarnim neloptačkim sportovima koje prate samo familije sudionika. Od kojih im je dvije osvojio Bugarin, a jednu Talijan rođen u Sloveniji s prezimenom Crnogorac.
Da vidimo onda kako stojimo u muškim, timskim, loptačkim sportovima? U košarci su Hrvati nešto i značili dok nisu dobili državu: otada ih nitko nije vidio sve do prošlog vikenda, kad su osvojili četvrto mjesto u Europi. Kao i strašni Makedonci prije njih, ili strašni Slovenci prije Makedonaca. Vaterpolo? Vrlo dobro, tu smo olimpijski, svjetski i europski prvaci. Što god to značilo u sportu koji se ozbiljno igra u ukupno šest-sedam zemalja, koje su podijelile sve medalje od Drugog svjetskog rata do danas. Rukomet? Ako smo sportski fenomen zato što smo jednom bili prvaci svijeta, što je onda točno Rumunjska, četverostruki svjetski prvak? Odbojka? Ragbi? Dobro, idemo dalje. Nogomet?
Pričajmo o tome. Hrvatska je jednom davno bila treća na svijetu u nogometu, i to je svakako zadivljujući rezultat. Nije mnogo zemalja izvan kruga nogometnih velesila jednom davno osvojilo broncu na Mundijalu. Osim Turske i Čilea. Da, i Austrije. I Sjedinjenih Država. I Poljske, dva puta. Da, i Švedske također. Dva puta. Ne računajući, dakako, češke pivopije koji su jednom bili i u finalu Mundijala. Pa tako dva puta.
Od hrvatskih klubova, recimo, u svih dvadeset i kusur godina famozno “proljeće u Europi“ izborio je samo Hajduk i samo jednom, dok je nuklearni Dinamo posljednji put tamo prezimio onih dana kad je Neil Armstrong još sanjao da će jednog dana šetati po Mjesecu. Dočim su od manjih nogometnih sila od Hrvatske proljeće u Europi dočekivali još samo klubovi iz Poljske, Rumunjske i Bugarske. Eh da, i Švicarske. I Škotske. I Ukrajine. I Danske. I Austrije. I Češke. I Izraela. Da, i iz Cipra. I Srbije. I nitko više.
Sve u svemu, Hrvati su sasvim prosječan sportski fenomen, ni nevjerojatan, ni vjerojatan, ni najbolji, ni najgori, ništa više, ništa manje. I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nas dragi Bog nije blagoslovio fantastičnim sportskim talentom.

_________________
Bilo je časno živjeti s Titom! Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
FAH
osnivač
osnivač


Pridružen/a: 09. 02. 2008.
Postovi: 1078

PostPostano: ned kol 03, 2014 4:20 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

    Hrvatski ćirilični Molitvenik na čast je hrvatskoj kulturi


    Autor: DENIS DERK (Vecernji.hr)

    Hrvatska je, navodno, prepuna hrvatskih domoljuba koji jako štuju hrvatsku povijest i hrvatsku tradiciju. Oni su spremni braniti hrvatske vrijednosti, i to po svaku cijenu. Posebno im je na cijeni hrvatski jezik, a onda valjda i hrvatska pismenost i hrvatsko pismo. Ti su domoljubi sigurno u svoje prebogate biblioteke koje imaju u svojim domovima bez obzira na njihovu veličinu već stavili Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine. Riječ je, dakako, o vrijednom bibliografskom izdanju koje su zajedno objavili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Matica hrvatska. Prelijepi molitvenik tiskan je u Tiskari Zelina, cijena mu je 300 kuna, a objavljen je u samo 500 kopija. Glavna urednica izdanja i autorica komentara kojim je ovo izdanje popraćeno je Anica Nazor, a u uredništvu su redom uglednici hrvatske kulture poput Josipa Bratulića, Stjepana Damjanovića, Ivana Kosića, Dunje Seiter-Šverko i Ante Stamaća.

    Zašto bi hrvatski domoljubi u svojim bibliotekama trebali imati ovu knjižnicu na ćirilici? Odgovor je jednostavan. Zato jer štuju hrvatsku povijest, hrvatsku baštinu, hrvatsku pismenost i Katoličku crkvu. Zato jer je, kao što je to Anica Nazor napisala u komentaru, ćirilica bilo živo pismo na velikom dijelu hrvatskog prostora počevši od 11. do 13. stoljeća, i to od Istre do Dubrovnika. Akademkinja Nazor čak ističe da se tzv. poljička ćirilica (ćiriličko pismo s prostora Poljica, dakle onog i danas arkadijskog prostora između Splita i Omiša) među pojedincima zadržala do 20. stoljeća. Tako ističe primjer Matije Mandalić rođ. Gojsalić koja je još 1972. godine poljičkom ćirilicom ispisala tekst posvećen etnomuzikologu i skladatelju Stjepanu Stepanovu, a spominje da su se u Poljicima ćirilicom pisali nadaleko čuveni statuti, isprave, pisma, kupoprodajni ugovori, oporuke... Ćiriličko se pismo u poljičkim dokumentima tako naziva hrvatskim pismom. Stoga ne začuđuje da su se znanstvenici založili da se u povodu 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćiriličke knjige, spomenutog Molitvenika iz 1512. godine, taj molitvenik doista i otisne kako bi ga i vrli hrvatski domoljubi mogli staviti na svoje police rezervirane za lijepu baštinsku književnost.

    Činjenica je da su od originalnog izdanja sačuvana samo tri primjerka i da se sva tri čuvaju izvan Hrvatske. No, susretljivošću uprava Francuske nacionalne knjižnice u Parizu te Američkog katoličkog sveučilišta iz Washingtona, omogućeno je da se s njihovih originalnih primjeraka priredi hrvatski faksimil koji će sasvim sigurno naći put do hrvatskih javnih knjižnica, ali i do onih privatnih biblioteka dičnih hrvatskih muževa koji nadasve vole hrvatsku tradiciju i tisućljetnu kulturu. A ta hrvatska tradicija i tisućljetna kultura upućuju nas da štujemo sve oblike pismenosti i kulture koje su Hrvati kroz svoju prošlost razvijali. A među njima i Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio nazvan srpskim, pa ga je i pretiskala tadašnja Srpska kraljevska akademija budući da ga je filolog iz Dubrovnika Milan Rešetar nazvao “najstarijom srpskom knjigom štampanom ćirilicom”. No, čak je i sam Rešetar priznao da je tu riječ o molitveniku koji je namijenjen dubrovačkim katolicima jer bi pravoslavci od njega zazirali zbog slovâ, i zbog jezika i zbog sadržaja. Stoga Hrvatski, a ne Srpski ćirilički Molitvenik iz 1512. hrvatskoj kulturi, a onda i hrvatskim domoljubima može služiti samo na čast.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
Prethodni postovi:      
Započni novu temuOdgovori na temu


 Forum(o)Bir:   



Sljedeća tema
Prethodna tema
Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.



Powered by phpBB © 2001/3 phpBB Group :: FI Theme :: Vremenska zona: GMT + 02:00.
HR (Cro) by Ančica Sečan
Hosted by ForumCity