Forum  antifašista  Hrvatske
 
 
 FAQ  •  Pretražnik  •  Članstvo  •  Korisničke grupe   •  Registracija  •  Profil  •  Privatne poruke  •  Login
 
 
 kolumne,komentari,razgovori,reportaže Sljedeća tema
Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu
Autor/ica Poruka
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: ned ožu 03, 2013 9:09 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Aktivna borba za bolje sutra


Piše: SLOBODANKA BOBA ĐUDERIJA/Danas.hr

Image

Svakodnevnim zalaganjem naših socijalno osviještenih političara, zahvaljujući njihovim ekonomskim mjerama i motivirajućim istupima u javnosti, ljudi su se trgnuli, izašli iz kuća i krenuli u aktivnu borbu za svoje bolje sutra. Shvatili su, ako žele svoj kruh, neće im kontejneri sami doći na vrata, moraju se pokrenuti i sami doći do njih.

"Alo, gdje je kolumna?"
"Nema danas kolumne."
"Kako to misliš, nema danas kolumne?"
"Ne mogu ništa pisat, gadi mi se sve."
"Pa dobro, onda piši o tome kako ti se gadi sve."
"Ne smim. Ili ću morat lagat."
"Ne moraš ništa lagat, ti si kolumnistkinja, nisi političarka."
"Ako neću lagat, završit ću u zatvor."
"Nećeš, u demokraciji smo."
"Nema te demokracije koja može podnit ovo šta ja mislim o njima. Viruj mi. Evo, izaberi mi bilo koje ime i mogu ti precizno reć kol'ko bi zatvora dobila za svakog od njih pojedinačno, kad bi napisala šta mislim."
Koliko koji političar vrijedi godina u zatvoru?
-"Milanović?"
"Godinu, do dvi."
"Čačić?"
"Tri, do četiri."
"Josipović?"
"Misliš nakon ovog njegovog zadnjeg istupa? Doživotna."
"Hajde, ne zezaj, onda bismo svi bili u zatvoru."
"Kao, nismo?"
"Bože, baš si crna danas!"
"Je, crna ka hadezeovi crni fondovi. OK, znaš šta, odlučila sam. Napisat ću afirmativnu kolumnu. Ljudima je puna kapa, svi kolumnisti pišu depresivne stvari, o depresivnim temama, u depresivnoj zemlji. Mislim da je vrime da neko to promini."
"Bravo! Vidiš da možeš, kad hoćeš. To je duh!"

Evo, ide proljeće. Kladim se da nijednom kolumnistu nije palo na pamet pokušati ovom narodu malo podići moral i kolumnu započeti nečim pozitivnim. Dakle, ide proljeće. Sve se budi. Budi se Istok i Zapad, budi se... Ma ne bude se, ovo sam samo htjela malo prestravit političare. Vuna, ha? Ne brinite, da se i probude i Istok i Zapad i Sjever i Jug, da se probude svi davno ugasli vulkani, vi ste na sigurnom. U Hrvatskoj. To je naša uspavana ljepotica. Što je uspavanija, to je vama ljepša.

A i što bi se budila? Situacija uopće nije tako loša kako izgleda, samo trebamo svi zajedno pokušati malo vidjeti i pozitivne pomake, a ne stalno kukat. "Kakvi pozitivni pomaci?!", zapitat će se neki tipični hrvatski namćor. U tome i jest problem. Niste sposobni vidjeti pozitivne pomake ni kad vam se pred očima događaju.

Dajte se malo potrudite. Naprimjer pogledajte samo taj pozitivan pomak u broju nezaposlenih. Pa još donedavno bili smo na pišljivih tristo pedesetak tisuća, a danas smo već blizu brojci od četiri stotine tisuća nezaposlenih! A to, dragi moji, bez konstantnih napora naše Vlade ne bi bilo moguće. Uspjesi ne dolaze sami! Dalje, pogledajte samo taj pozitivan pomak u broju ljudi koji više ne sjede apatično kući, plačući za boljim vremenima. Svakodnevnim zalaganjem naših socijalno osviještenih političara, zahvaljujući njihovim ekonomskim mjerama i motivirajućim istupima u javnosti, ljudi su se trgnuli, izašli iz kuća i krenuli u aktivnu borbu za svoje bolje sutra.

Neće im sami kontejneri doći na vrata
Aktivni su oko kontejnera, aktivni su u pučkim kuhinjama, u Caritasu i na svim mogućim zavodima. Shvatili su, ako žele svoj kruh, neće im kontejneri sami doći na vrata, moraju se pokrenuti i sami doći do njih.

Prestanite više kukati i kenjkati, pobogu. Te nemate posla, te nemate kruha, te nemate ovo, te nemate ono. Gdje bismo završili kad bismo svi čekali da nam uvjeti budu idealni da bismo djelovali? Ugledajte se na te divne, hrabre ljude koji nas vode. Oni se ne obaziru na ono što nemaju, nego koriste ono što imaju. Vama je čaša vječito napola prazna, a njima je napola puna. Oni ne čekaju da sve imaju. Što kad bi i oni kao vi? Na što bi to sličilo?
"Nja, nja, nja, ne mooogu ja u Europski parlament, ne želim biti promatrač, nemam potrebno znanje engleskog jezika, nja, nja, nja, kuku lele..." A ne, njih takve stvari neće obeshrabriti. Oni mogu i zatvorske kazne dobiti, može im biti zabranjena vožnja automobila, hoće li zbog toga odustati od vožnje? Neće, dragi moji. Dapače! Još će energičnije raditi na sebi, ići u teretane, ulagati žalbe... Kao da se ništa nije dogodilo. Za razliku od vas, njih neuspjesi nikad neće navesti da se povuku, da odustanu. Oni mogu doći na vlast zahvaljujući tome što su vam obećali tri plaće u plusu umjesto tri plaće u minusu, ne održati to obećanje i opet hrabro i ponosno obnašati tu vlast, gledati vas u oči, vikati na vas, pardon, motivirati vas, kao da se ništa strašno nije dogodilo. Pa, i nije.

I na kraju, ako vam se poanta već nije sama nametnula, da podvučem. Dosta je bilo kukanja! Zavrnite rukave i krenite!

Na njih
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: pet ožu 15, 2013 12:28 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Antisrpska radijacija iz Kuće cveća





Ozračile: e-Novine


Na okruglom stolu “Tito i mi – posledice titoizma” u Udruženju književnika Srbije, u organizaciji Izdavačke kuće Catena mundi i Zverjana zborio je i naš friški pacijent Radovan Kalabić, poznat po erotskoj privrženosti Emiru Kusturici. Kalabić se publici predstavio egzorcističkim tekstom u kojem je najzad nepobitno dokazano da postoji zavera Kominterne, Vatikana i vanzemaljaca protiv svega što je srpsko, a na čelu tog komplota je niko drugi do – Josip Broz Tito. Prenosimo najluđe delove ovog opsesivnog štiva

Image
Ozračen Titom: Radovan Kalabić, radioaktivan

NAKAZNO LICE ANTIFAŠIZMA: Josip Broz Tito, kao geopolitička paradigma srpskog istorijskog poloma i udesa, iskrsava pred novim generacijama sa stotinu lažnih imena, krinki i obrazina. I sa samo jednim pravim, autentičnim i demonskim licem, koje se još brižno krije i uporno medijski maskira. To je nakazno lice tuđina, samozvanca, zavojevača i ništitelja srpske državnosti i nacionalne slobode, srpskog duha i narodnog bića.

VOJSKA OD 800.000 PARTIZANA NAM JE PODMETNULA TITA: Broz je Srbiji nametnut ispod bombi naših angloameričkih saveznika i instaliran na gusenicama sovjetskih tenkova pre skoro sedam decenija. Pa je ostavljen da bez nadzora i kontrole piruje po njoj u osvetničkom zanosu. Da bez suda i presude za kratko vreme celu Srbiju pretvori u veliku grobnicu svojih protivnika i neistomišljenika. Da srpsku mladost žrtvuje na kasapnici Sremskog fronta, a najumnije srpske glave sa žigom izdajnika osudi na smrt i večno progonstvo.

ZAVERA VATIKANA, KOMINTERNE, MARSOVACA, HABSBURGA I LILIPUTANACA NAM JE DOŠLA GLAVE: Kao najperverznija osveta istorije, on je suma i najveći zajednički imenitelj svih antisrpskih programa u 20. veku. I onih habzburških i onih kominternovskih. I vatikanskih i ustaških. I svih internacionalističkih.

JOSIP BROZ ĐAVO NA VLASTI IZ STRASTI: S puškom u ruci kao austrijski kaplar iz 1914, ili Valter u belim rukavicama između dva rata; agent Kominterne i profesionalni likvidator u Španiji; komunistički revolucionar i nemački saradnik koji zapodeva građanski rat u Srbiji i kidiše na vlast pod okupacijom; staljinista koji se suprotstavlja Staljinu staljinističkim i golootočkim metodama; mason 32. reda, britanski agent i Trojanski konj Zapada u istočnom bloku; projektovani lider nesvrstanih u tzv. Trećem svetu; lažni mirotvorac, a pravi i veliki liferant naoružanja po svetu, koji je Jugoslaviju još 1954. posredno uveo u NATO kroz vojni savez s Turskom i Grčkom; prvak eksperimentalne društvene operete od samoupravnog socijalizma; razmetljivac i gizdavac, autokrata i jugoslovenski diktator, on je menjao maršalske uniforme kao čarape, a samo antisrpski šinjel nikada nije odlagao. Jer se tek zaogrnut njime doživotno održavao na vlasti, svojoj jedinoj životnoj strasti.

UVEK SMO BILI POSLEDNJA RUPA NA SVIRALI, ŠMRC: Svoj vladarski tron ojačavao je stalnim slabljenjem Srbije, dosledno sprovodeći programske odluke iz Drezdena, Petog kongresa Kominterne (1924) i Četvrtog kongresa KPJ (1928), po kojima svako ima pravo na svoj separatizam i svoju državu na Balkanu. Sem Srba koji su zbog svog navodnog hegemonizma i ugnjetavanja svih drugih naroda u okruženju izgubili pravo i na državu i na postojanje.

SVI SRPSKI DUŠMANI POD TITOVIM ŠINJELOM: Nema tog srpskog dušmanina s kojim nije pravio kratkoročne i dugoročne saveze, od Bugarina Ivana Karaivanova, enkavedeovca u aparatu Kominterne, preko ustaše Ante Pavelića, do nemačkog okupatora u Srbiji. Da bi se prvo oslobodio svih srpskih kadrova u Partiji koji nisu pristajali na terorističko uništenje svega srpskog u Jugoslaviji. Da bi ga po okončanju našeg nesrećnog građanskog i bratoubilačkog rata pripustili da umaršira u Beograd i „pusti krv Srbiji”. Te ga konačno okitili lovorovim vencem pobednika i proglasili „najvećim sinom svih naših naroda i narodnosti”.

U TOM GRMU LEŽI ZEC I KLIČE SE ČIČA: Jer on ima samo jednog ratnog protivnika, prvog gerilca u okupiranoj Evropi đenerala Dragoljuba – Dražu Mihailovića. Čiča Dražu – simbol srpske nepokornosti i slobodarskog duha. Onoga koji je rame uz rame s vojvodama Mišićem, Putnikom, Stepom i Bojovićem bacio na pleća moćnu Habzburšku monarhiju i pripremio grobnicu Otomanskom carstvu.

DRAŽA, SVETLA ISTORIJSKA LIČNOST, SKORO KAO HITLER: Onog srpskog div-junaka i najodlikovanijeg vojskovođu našeg za koga je vladika Nikolaj rekao: „Draža Mihailović bio je legendarna ličnost i za vreme svog života; no njegova mučenička smrt stvorila je oko njegovog imena oreol svetog ratnika. S vremenom taj će oreol bivati sve svetliji, a ime Dražino sve slavnije.”

OVO VEĆ MALO LIČI NA OPSESIJU, ALI KAD MI JE TAKO LEPO KRENULO NE MOGU SAD DA STANEM: Broz je menjao lične podatke, imena, zanimanja, identitet, saveznike, stavove, mišljenja, bračne i ine naložnice sa istom onom lakoćom s kojom ih se i odricao. Ostao je dosledan samo svojoj razornoj antisrpskoj delatnosti.

POMENUO BIH I BLAJBURG, ALI MI SE NE UKLAPA U KRIŽNI PUT NESREĆNOG SRPSTVA: Elitnim ustaškim legionarima, poput Marka Mesića, odlikovanog za hrabrost u Staljingradskoj bici, Broz je dao šansu da komanduju, da se „iskupljuju i dokazuju” u partizanskim jedinicama, koje je gurnuo na Srbe u Čačku. Za to vreme zapovednik Ustaške odbrane Vjekoslav Maks Luburić na miru je uništavao u martu i aprilu 1945. sve tragove genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima u Jasenovcu. Prve partizanske jedinice pripuštene su u opusteli Jasenovac 2. i 3. maja 1945, nekoliko dana pred kapitulaciju Trećeg rajha.

A MOGLI SMO DA BUDEMO LIDER NA BALKANU: Među Srbima je nepogrešivo za saradnike i za poslugu birao najgore. Od ostrvljenih stambolića, preko razvratnih markovića, pritupastih rankovića, imitatorskih kreatura tipa generala Ljubičića, krvoločnih penezića, opskurnih minića, oblapornih krunića, zlodajnih berisavljevića, vetropirastog poltrona Dobrivoja – Baje Vidića, zvaničnog predlagača da Užice ponese Titovo ime...

IME SVE GOVORI: Samo je Broz imao one srbofobe Latine i Latinke, koji su za vreme svog slepog služenja njemu zabranili najviše knjiga, filmova, pozorišnih predstava i izložbi i pritom se nazvali – srpskim liberalima. Da li bi od srpske kulture ostao kamen na kamenu da su se kojim slučajem nazvali pravim imenom – titoisti i antisrpski antiliberali?

DANAS SMO ISPRAVILI SVE NEPRAVDE, PA UŽIVAMO U RAJSKOM SRPSKOM NASELJU: Da bi moglo da se peva kako se On voli više od mame i tate, morali su decenijama da budu ućutkivani i živi sahranjivani Crnjanski i Dučić, Slobodan Jovanović, Lazo M. Kostić, Stanislav Krakov, Đoko Slijepčević, Marko S. Marković, Marko Milunović Piper, Dimitrije – Mita Đorđević, Vladimir Velmar Janković, Dobroslav Jevđević, Ratko Parežanin, Ratko Obradović, Božidar Purić, Radoje Vukčević, Ivan Avakumović... Da bi On izgledao što veći, morali su da budu opatuljeni Stefan Nemanja, Sveti Sava, car Dušan, kralj Milutin, Karađorđe i Miloš, Jovan Ristić, Ilija Garašanin, Milovan Milovanović Balačko, kralj Petar Prvi Oslobodilac, kralj Aleksandar Prvi Ujedinitelj...

TA NESREĆNA JUGOSLAVIJA SA BESPLATNIM ŠKOLSTVOM I ZDRAVSTVOM BILA JE PRAVI UŽAS: Sad nas uveravaju da On od 1976. nije vladao ni sobom ni Jugoslavijom. Možda njegova telesna lutka i nije od tog vremena vladala onom nesrećnom zemljom, ali je zloduh titoizma vladao svakim pedljem srpskog etničkog prostora. Za mesto svog lečenja on je izabrao provincijsku Emonu kako bi i u poslednjim časovima bio bliži Beču i Vatikanu. Dedinje i Beograd su, međutim, odredili kao mesto njegove poslednje volje.

DVE SAHRANE NISU DOVOLJNE, SAHRANJUJEMO GA VEĆ DECENIJAMA, ALI BEZ USPEHA: Najveća podvala Srbima u 20. veku nije mogla ni da umre ni da se sahrani kao čovek. Uzurpator srpske zemlje i fatalni uljez srpske istorije, prema svedočenju najbližih saradnika i službenih lica, dva puta je sahranjivan u istom danu. Prvi put – javno, ceremonijalno i za kamere. Dakle, lažno. Drugi put – tajno, pod okriljem mraka i uz svetlost reflektora, u najužem krugu službenih lica.

OSIROMAŠENI URAN IZ KUĆE CVEĆA: Tek tada je na njegovu faraonsku grobnicu pomoću teških građevinskih mašina navaljena mermerna stena od nekoliko tona kako im ideološki vampir ne bi utekao? Ili da nekom nevernom Tomi budućih srpskih naraštaja ne bi palo na pamet da proverava šta je stvarno položeno u tu demonsku nekropolu na Dedinju? Iz koje i danas po Srbiji isijava štetna politička radioaktivnost, koja održava na nogama ideološke utvare i sapliće tek prohodale generacije Srba.

ON NAS I MRTAV ZAJEBAVA: Nasamareni predstavnici tzv. međunarodne zajednice i jugoslovenska javnost strpljivo su odstojali Titovu prvu i lažnu sahranu. On im se svima narugao s one strane svog fingiranog groba. Čini to i sadašnjim generacijama Srba. Kao što nadahnjuje svoje današnje ideološke potomke, koji svoju srbofobiju zaklanjaju iza široko razvijenih zastava u borbi za tzv. ljudska i manjinska prava.

VREME JE DA OPET OTVARAMO GROBOVE: Neki dobronamerni mladi ljudi predlažu da Srbija s titoizmom raskine i tako što će civilizovano i demokratskom procedurom otvoriti njegovu humku na Dedinju, a njegove posmrtne ostatke, kao oca nacije, vratiti u Agram, u Hrvatsku. Sve je to prilično naivno i teško izvodljivo.

TITO JE REŠIO DA OTCEPI I VOJVODINU: Današnjoj EUHrvatskoj ideološka strvina titoizma ne treba ni zarad arheološke atrakcije. Njega se odriču i u Sloveniji, BiH, Makedoniji, Crnoj Gori, pa čak i na otetom Kosovu i Metohiji. Od njegovog nasleđa ograđuju se svi oni koji se bez njegove pomoći i pomoći stranaca nikada ne bi dočepali svojih suverenih država. Njega nerado pominju, iako ga u srcu nose, čak i vojvođanski separatisti.

UM MI JE OGREZAO U BROZOV PANDEMONIJUM: Svi oni procenjuju, uostalom ne bez osnova, da je Broz iznikao, izrastao i multiplikovao se na zabludama, slabostima, porazima, naivnostima, neznanjima i internacionalnim utopijama naših predaka. Na našoj nesreći i grehu. Na našoj nezrelosti. Baš zbog toga njegovo grobno mesto, ma šta ono zaista bilo, treba da ostane u Beogradu. Kao Muzej strave i užasa. Kao opomena i kao istinska prilika za gorko pokajanje. Kao bolno i isceliteljsko podsećanje na decenije našeg samoporicanja i nestajanja u titoističkom pandemonijumu.

VRATIMO SE LOGORSKOM SVETOSAVLJU I KOSOVSKOM ZAVETU U HLADNJAČI: Kako bismo u mislima prečišćeni i od greha pročišćeni mogli da se vratimo Bogu, sebi, svom pravom srpskom identitetu. Svetosavlju i kosovskom zavetu.

RECIMO NE TITU I EVROPSKOJ UNIJI: A da istovremeno s lakoćom prepoznajemo ovovremenu titoističku menažeriju, koja se prerušila u moderne eutalibane. Koji nas kao i Broz, štapom i šargarepom, kolektivno i mame i nagone u „svetlu budućnost”. U kojoj bismo bili samo dobro uhranjeni sužnji. Bez imena, bez vere, bez srca, bez mozga i bez duše. Gde bismo živeli život bez smisla i čekali smrt bez nade. Uostalom, kao i svi bezbožnici i zatočenici globalnog civilizacijskog logora. Ili večiti podstanari Nove Vavilonske kule.

(*Svi citati preuzeti u četničkom originalu sa paranormalnog sajta vidovdan.org; međunaslove redakciji e-novina dostavio Josip Broz, preko kurira)
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
Maja
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 1416

PostPostano: sub ožu 16, 2013 1:41 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Kafana „Trepča" u Mitrovici: Jugoslavija u malom


Image

Autor: ZLATAN KAPIĆ/Agencija Anadolija

Etničke podjele, sukobi, fizičke i mentalne barijere, koje dominiraju Kosovom posljednjih decenija, u potpunosti nestaju ulaskom u skromni ugostitetljski objekat “Trepča” u Mitrovici. Ova kafana otvorena je davne 1975. godine, a ime „Trepča" nosi po uzoru na lokalni fudbalski klub čije su boje branili igrači svih nacionalnosti sa prostora bivše Jugoslavije.
Iako put od Prištine do, diljem svijeta po nemirima poznate Mitrovice na sjeveru Kosova, završava dobro poznatim slikama barikada između sjevernog i južnog dijela tog grada, ovdašnji ljudi na razne načine grade skloništa multietničnosti.

Prelaz iz sjevernog u južni dio Mitrovice ili obratno, da li zbog medijskih napisa kako „prašnjavi rudarski gradić na sjeveru Kosova čuva iskru koja svakog trenutka može da potpali strašnu vatru sukoba“, čini se izuzetno teškim. Zastave Kosova sa jedne i Srbije sa druge strane, podijeljene barikadom od šljunka i betonskih elemenata, na mitrovačkom mostu preko rijeke Ibar, jasno pokazuju „koja etnička skupina dominira kojim dijelom grada“.

Podjele, napetost i netrpeljivost prestaju u kafani „Trepča" gdje nerijetko za istim stolom sjede Albanci, Srbi, Bošnjaci, Romi, ali i pripadnici međunarodnih vojnih snaga (KFOR).
“Trepča” je smještana u Bošnjačkoj mahali, koja je na „karti za strance na engleskom jeziku", namjerno ili ne nazvana "Mala Bosna". Zidove ove „oaze mira” na Kosovu okićeni su portretima Josipa Broza Tita, ali i slikama osnivača Republike Turske Mustafe Kemala Ataturka, kao i aktuelnog turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana, uz nezaobilazne fotografije fudbalera “Trepče”.
Zastave i amblemi država čiji su vojnici služili u Mitrovici u sastavu mirovnih snaga dokazi su da su u „Trepči” boravili pripadnici gotovo svih evropskih nacija.

Ekipa agencije Anadolija u kafani „Trepča" zatekla je vlasnika objekta Šerafedina Ramadžika Šeru u društvu njegovih dugogodišnjih prijatelja, Miloša Milidragovića, Srbina porijeklom iz Trebinja, i Burhana, Albanca koji nije otkrio svoje prezime.

Incidentima, podjelama i politici nema mjesta u ovoj kafani, kazao je Ramadžik.
„Ovdje su svi dobrodošli, svi i dolaze. Nikoga ne interesuje koje je ko nacije i vjere. Bitno je biti čovjek. Ovdje živi zajedništvo, ne predrasude i podjele. Ove zastave na zidovima dokaz su toga. Pa, ovdje su dolazili i dolaze i Srbi i Albanci i Turci i Bošnjaci i vojnici i novinari. Svi navrate na piće, druže se i ostanu zapanjeni prijateljstvima koja ovdje žive, a koja nisu pokidali nikakvi sukobi, incidenti, pa ni ratovi", pojasnio je šezdesetogodišnji Ramadžik uz odobravanje svoga prijatelja Miloša sa kojim se, kako je rekao, poznaje i druži oko 40 godina.

Fotografije fudbalera „Trepče” i Titovi portreti svjedoci su vremena kada je sve, kako je rekao Ramadžik, „bilo u egalu i nije se niti znalo niti pitalo ko je ko".
„Uostalom sjediti za istim stolom, mimo posla, znači da ste prevazišli razlike. Ja se sa Milošem družim decenijama. Imam još prijatelja koje obilazim i koji navraćaju ovdje. Naša jedina briga je kako jedni drugima pomoći", ponosno je ispričao vlasnik „Trepče”.

Mladi sa jedne i druge strane Ibra morali bi tražiti zajedničke tačke, a mnogo ih je, smatra Ramadžik, umjesto da „na najmanju iskru spremno kreću paliti opasne vatre koje mogu progutati najveće vrijednosti tog podneblja". Na političarima je da postignu dogovore i učine ono najvažnije, a to je ekonomski oporavak.
„U kafani ljudi mogu dogovarati poslove, razgovarati o sportu, opušteno i neobavezno, ali i rješavati određene probleme. Kada je u pitanju rješavanje problema, tu se svi uključimo i pomažemo jedni drugima. To i jeste smisao našeg postojanja, da pomažemo komšiji, prijatelju, poznaniku ili nepoznatom u nevolji", naglasio je Ramadžik.

Komentarišući portrete na zidovima kafane, poručio je kako su „tu svoje mjesto našli oni koji pridaju veliku važnost privredi i materijalnom stanju građana, poput turskog premijera Erdogana, na postavljanje čije fotografije se nisu bunili pripadnici niti jednog naroda". On je napomenuo kako nema problema sa niti sa Srbima niti sa Albancima, ali da je situacija u vrijeme „bivše države bilo znatno bolja".
Miloš Milidragović, redovni gost kafane „Trepča", 65-godišnji penzioner, rekao je novinaru Anadolije kako „sa Šerom druguje decenijama".

Njihovo prijateljstvo nije i nikada neće biti narušeno bojama zastava i oznakama na pasošima koje se, kako je rekao „poslije Tita nekako prečesto mijenjaju". Za Miloša je kafana, u koju s radošću navraća, utočište zajedništva.
„Trepča” tako ostaje simbol prkosa podjelama i dokaz da ne mora sve biti onako kako političari žele.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: uto ožu 19, 2013 12:39 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Blago Srbima, Englezima i Francuzima


Blago gostima, oni mogu kući kad požele, kaže se na našem jeziku u tim prilikama - a svi ste bili u barem jednoj takvoj - kad gosti zasjednu pa baš ne znaju mjeru.
Odavno su na stolu prazni tanjuri i čaše, nestalo je i kave i grickalica, a vaši dragi gosti pabirče mrvice smokija sa dna zdjele, veselo čavrljaju i ne pokazuju namjeru da se ikad više u životu vrate doma.

Nekoliko puta u šali ste dometnuli kako ujutro morate na policiju prijaviti im prebivalište, još nekoliko puta diskretno ste, s dosadom u glasu, napomenuli kako sutra zorom morate na avion za Maleziju, nekoliko puta ste i prilično indiskretno zazijevali, ali vaši dragi gosti pokazuju se prilično tvrdim suparnikom.

Čelični živci potrebni su, naime, za tu igru. U neka doba iznenada tako provjeravate zidni sat, jer ganc nova ura žuri, nije moguće da je već ponoć, u dva pak, pod izlikom da morate u zahod, u predsoblju krišom spustite glavni osigurač, sve glasno psujući Elektrodalmaciju, u četiri najzad očajnički glumite srčani udar i do jutra ležite na podu praveći se mrtvi, ali gosti sveudilj u mraku preskaču vaše beživotno tijelo i komentiraju kako ste bili rijetko gostoljubiv čovjek.
„Blago gostima, oni mogu kući kad požele“, posljednjim snagama došapnete u takvoj prilici ženi, što neutješno kuka i nariče, sve pogledavajući hoće li koji gost barem pogledati na sat. „Ajde diži se, idemo spavat, gosti bi možda išli doma“, ona će onda naglas, prekidajući uspjelu šalu s infarktom drugom jednom popularnom domislicom iz pučkog mudroslovara.

Uopće, primijetili ste, za jedan tako domaćinski i gostoljubiv narod jezik nam je neuobičajeno bogat poslovicama i batudama na račun dosadnih gostiju. Poput one „svakog gosta tri dana dosta“. Ili, recimo, „Hrvatska je za Hrvate, svi ostali su gosti.“
„Hrvatska je za Hrvate“ – odavno bogami nismo čuli tu drevnu pučku doskočicu, već smo je bili i zaboravili, kad je iz riznice narodne duhovitosti izvukla Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a dr. Ante Starčević, govoreći na obljetnici slatinskog HDZ-a, u jednoj od onih prilika - a svi ste bili u barem jednoj takvoj - kad gosti baš ne znaju mjeru.

Zasjeli tako Srbi i ostali pa se ne dižu od stola, sto godina, dvjesto, tristo, pet stotina godina sjede Srbi za našim domaćinskim stolom, pabirče mrvice smokija sa dna zdjele, veselo čavrljaju i ne pokazuju namjeru da se ikad više u životu vrate tamo odakle su došli.

Nekoliko puta domaćica Ruža u šali je dometnula kako ih ujutro mora prijaviti na policiju, još nekoliko puta diskretno je, s dosadom u glasu, napomenula kako zorom mora u Europsku uniju, u neka doba iznenada je skočila da provjeri veliki HSP-ov zidni kalendar sa strogim profilom Poglavnika Ante Pavelića, jer ganc novi kalendar kasni, nije moguće da je tek četrdeset prva, pod izlikom da mora u zahod u predsoblju je krišom spustila glavni osigurač, sve glasno psujući Srbe i zločinačku srpsku avijaciju, najzad je očajnički odglumila i odumiranje Hrvata, ali Srbi sveudilj u mraku komentirali kako su Hrvati bili rijetko dobar i gostoljubiv svijet.
„Hrvatska je za Hrvate, svi ostali su gosti“, posljednjim snagama došapnula je Ruža partnerima iz HDZ-a, koji su neutješno kukali i naricali, sve pogledavajući hoće li koji Srbin barem pogledati na kalendar.
„Ajmo, Hrvati, dižite se“, pozvali su onda na ustanak, „Srbi bi možda doma!“
„Blago gostima“, dometnuo je netko iz sale, „oni mogu u Srbiju kad hoće.“ „Bježte psine preko Drine!“, u šali će treći.
„On ima krvna zrnca koja pretežu na onu stranu koja mrzi sve hrvatsko, iz njegovih očiju šiklja krv, a kada se nasmije, vidite samo zube spremne na klanje“, pokazuje na kraju četvrti, Zdravko Mamić se zove, na onoga gosta što ne samo da se petsto godina nije digao od stola, nego još zasjeo na mjesto ministra sporta.
„On je uvreda za hrvatski um, hrvatski mozak i hrvatskog čovjeka: zamislite da je čovjek koji je Srbin, koji nikada nije radio u prosvjeti i sportu, osim što je bio dizač ‘tegova’, ministar tako važnog resora!“
Dan - dva kasnije, dobra domaćica Ruža Tomašić opovrgla je, istina, da je rekla kako je „Hrvatska za Hrvate“.
„Rekla sam: oni koji ne doživljavaju Hrvatsku kao svoju domovinu, znači da su gosti, i ako je toliko pljuju, znači da su gosti.“

Ne znam, naime, kako je u tom bijelom svijetu iz kojega je gospođa Ruža došla, ni s kakvim se ljudima tamo susretala, ali nije mi poznato da se u nekom jeziku gost doživljava kao netko tko pljuje po domaćinu, da ga – dapače – to definira kao gosta.
Ovako, Ruža Tomašić je samo ponovila ono što je rekao Zoran Mamić, objašnjavajući istog dana bratove opservacije o ministru onostranih krvnih zrnaca: „Zdravko bi jednako rekao za ministra Francuza ili Engleza, nema tu govora mržnje.“
Jer Francuzi i Englezi, i uopće ti, kako se zovu, nehrvati – opće je poznata ta stvar – imaju „zube spremne na klanje“, „oči iz kojih šiklja krv“ i „krvna zrnca s one strane koja mrzi sve hrvatsko“, oni su „uvreda za hrvatski mozak“. Ukratko, „znači da su gosti“. Nije to, shvatili ste, govor mržnje, već tradicionalni hrvatski govor dobrodošlice.
Uopće, za jedan poslovično domaćinski i gostoljubiv narod jezik nam je neuobičajeno bogat poslovicama i batudama na račun gostiju i stranaca.

Blago njima - kaže se na našem jeziku u prilikama poput te – oni mogu kući kad požele.

BORIS DEŽULOVIĆ (Slobodna Dalmacija)
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: sub ožu 23, 2013 5:39 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Bože pravde u Zagrebu


Za mnoge Srbe i za mnoge Hrvate neoliberalni kapitalizam je frustrirajuće iskustvo. Nikakva fudbalska „utakmica godine” ne može to eliminisati

Ne znam, dok ovo pišem, kakav će biti rezultat fudbalske utakmice između Hrvatske i Srbije na Maksimiru, ali znam da će se himna Kraljevine Jugoslavije opet čuti na tom mestu. Jer, 1999. godine na tom stadionu igrale su reprezentacije SR Jugoslavije i Hrvatske, svirala se himna „Hej Sloveni”. Sada će se prvo izvesti srpska himna „Bože pravde”, a zatim „Lijepa naša domovino”. Nedostaje još samo nekadašnja slovenačka himna „Naprej zastave slave”, pa da imamo kompletnu himnu Kraljevine Jugoslavije, koju su činili početni akordi sve tri himne. Tri naroda, tri himne, jedna kraljevina...

Dakle, moglo bi se reći da je ovo i prva službena fudbalska utakmica između Srbije i Hrvatske, ako ne računamo fudbalske utakmice amaterskih reprezentacija ove dve bivše jugorepublike u nekadašnjoj SFR Jugoslaviji. Mislim da tada nisu izvođene himne, jer u to vreme Srbija i nije imala zvaničnu nacionalnu himnu. Hrvati jesu. Uvek. Je li raspad nekadašnje zajedničke države, zapravo, započeo na tom mestu, 1990. godine, na utakmici Dinama i Crvene zvezde? Ili na fudbalskom „Poljudu”, maja 1980, igrali su Hajduk i Zvezda kada je spiker saopštio da je umro Tito. Tišina, a onda je ceo stadion zapevao ,,Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo”. A svi su skrenuli. Od Triglava do Vardara. Kasnije, u demokratskoj Hrvatskoj, u jednoj TV emisiji, Antun Vrdoljak je optužio Hajdukovog beka Mužinića da je ,,plakao kada je spiker saopštio da je Maršal umro”.
„I ti si plaka, vidija san te”, branio se Mužinić.
„A ne, ja san otvorija viski”, nije se dao Vrdoljak. U Titovoj Jugoslaviji snimio je svoje najbolje filmove, sve je finansirala SFRJ.

Za novu 2013. godinu gledao sam malo TV kanale Slovenije i Hrvatske. Na prvom kanalu slovenačke televizije bili su filmovi „Marš na Drinu” i „Užička republika”, hrvatskim državnim TV kanalima dominirali su filmovi „Sutjeska”, ,,Neretva” i „Valter brani Sarajevo”. Slovenci, Hrvati, Srbi i Muslimani u borbi protiv okupatora Nemaca i domaćih izdajnika. Sve u ime boljeg sutra, bratstva i jedinstva, i zajedničke države Jugoslavije. Za trenutak sam pomislio da se 1991. nije ni dogodila. Odnosno, „ko nas brate to zavadi?” Što ste, od Triglava do Vardara, rušili državu od 23 miliona stanovnika, po površini većoj od Velike Britanije sa Severnom Irskom, većoj od Nemačke pre ujedinjenja? Zato da bi danas slušali ultimatume her Šokenhofa? Je li onoj, nekima ovde i tamo tako mrskoj Jugoslaviji, bilo ko u svetu mogao da isporučuje takve i slične ultimatume? Znam, mnogi će reći, bila su to druga vremena, to je istorija. Da, ali da ne zaboravimo, kako istorija stvara lidere, tako i lideri stvaraju istoriju. Koja ostaje za naredna pokolenja, sve ostaje zapisano. Godine 1948. bili smo potpuno sami pred Staljinom. Amerikancima su bile potrebne pune dve godine dok nisu utvrdili da razlaz s Moskvom nije fingiran. Tek posle toga je stigla američka ekonomska i vojna pomoć. Niko ti neće pomoći ako nije uveren u tvoju rešenost da nešto odlučno i sam braniš.

Dvadeset dve godine od raspada SFRJ entuzijazam i duh početnih dana prekrili su razočaranje, nemaština i nezaposlenost. Verovatno su mnogi tada ulagali i velike nade u ipak neizvesnu budućnost. Verovatno da ima dosta onih i u Hrvatskoj i u Srbiji koji smatraju da su u socijalizmu bolje živeli nego danas. Jer za mnoge Srbe i za mnoge Hrvate neoliberalni kapitalizam je frustrirajuće iskustvo, prava noćna mora oskudice kojom predsedava malobrojna elita. Nikakva fudbalska „utakmica godine” ne može to eliminisati.

No, možda ćemo se opet, od Triglava do Vardara, naći zajedno u EU. Što se tiče Srbije, kroz ko zna koliko godina? Pošto američki ambasador u Beogradu, gospodin Majkl Kirbi poručuje da ,,Srbiji vreme ističe i zbog problema koji postoje u Siriji, u Severnoj Koreji i sa bankama na Kipru”. Stvarno, nikako da povežem onog nestaška Kim Džong Una sa našim problemom oko Kosova. Zašto bi mi žurili i prihvatili sve ultimatume oko Kosova, odnosno KiM, zbog Kim Džong Una? Ili zbog kiparskih banaka? Neka brine onaj ko ima pare u tim bankama. Da neće možda da izostanu zapadne investicije u Srbiji ako odmah ne dobijemo taj famozni datum. Da jednom već prestanemo da se foliramo, investicije idu tamo gde zakonodavstvo i pravni sistem neke države garantuju pravnu sigurnost za te investicije i gde može da se ostvari profit. Vijetnam je rigidna komunistička država, nije članica ni NATO-a ni EU, pa je samo „Koka-Kola” tamo uložila tri milijarde dolara. „Filip Moris” je odavno stigao u Niš, a koliko znam mi još nismo ni u EU, ni u NATO-u. Amerikanci su bili u „Sartidu” sve dok je bilo profita...

Otiđite petkom i subotom u Vršac, ne može se proći od Rumuna, dolaze kod nas i sve živo kupuju. Posle toliko godina od kada su članica i EU i NATO-a. Bugari se javno spaljuju, vlada je pala zbog cene struje, a članica su EU i NATO-a.

Politika koja se danas vodi u EU, 55 godina posle Žana Monea, češće se dovodi u vezu sa nesigurnošću nego sa sigurnošću. To je takođe realnost Evrope danas, i o tome treba voditi računa. I zbog Kosova, i ne samo zbog Kosova.

MIROSLAV LAZANSKI (Politika.rs)
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: pon svi 06, 2013 5:00 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Dan kada je otišao drug Tito


Piše: RANKO POPOVIĆ

Image

Kod kuće, na TV-u, konsternirani i zaleđeni spiker saopštio je kratko: “Umro je drug Tito.” Nije se kod nas baš plakalo, al´ bilo je nekako žalosno i tužno, skoro patetična tišina, u onom parku na Dedinju su kreštali paunovi proizvodeći tugu koja se sa ekrana širila po čitavoj kući. Kao da se te nedelje izgubila sigurnost koju smo svih godina uživali, živjelo se onako, ni previše dobro, ni previše loše, al´ bez straha i bez tjeskobe, bez mnogo brige za budući život, rock&roll, prve ljubavi, košarka i nogomet…

Kako povremeno čitam i pratim e-novine, tako naletim i na oglas u prošloj godini koji ste objavili a koji upućuje na natječaj povodom tridesetgodišnjice smrti Josipa Broza, natječaj koji raspisuje izvjesni ´Institut za razvoj znanosti in znanstveno sudelovanje´ sa sjedištem negdje u Sloveniji. Kao inicijator svega toga javlja se i ime izvjesne dr. Taje Kramberger, čije ime predstavlja izvjesnu garanciju i serioznost pomenutog natječaja...
Aktivno učestvujem na tom natječaju i shodno propozicijama i pravilima natječaja šaljem pisani rad na tematski okvir ´Mesto Tita v družbenom imaginariju´, a naslov rukopisa je ´Dan kada je otišao drug Tito´... Sticajem okolnosti saznajem da sam pobijedio na tom natječaju pod šifrom ´albfpp63´, međutim, organizatori natječaja jednostavno sve prešućuju i od obećene nagrade koju sam htio donirati e-novinama ostaje jedno veliko ništa...

Tekst koji je 'nagrađen' inače je dio jedne opširnije cjeline koja će uskoro biti štampana, a naslovljena je sa ´Hercegovački blues,´Turci´, Cigani, Tito & Lennon´. Ovo je ´nagrađeni´ rukopis:
Dan kada je otišao drug Tito

Ne znam kako je bilo u drugim školama, pohađao sam gimnaziju i znam da se za taj vrlo važan dan, Dan Republike, održavala i manifestacija kulturnog karaktera, ono klasično, recitacija, igrokaz, pjesma i evociranje uspomena na neka imena koja smo već odavno zaboravili. ´Darujemo Rebublici´, čini mi se da je upravo tako glasio naziv tog kulturnog događaja, možda i sa ideološkim predznakom, ali ko je o tim stvarima razmišljao, bitna i važna su bila četiri slobodna dana.
I tako bi se za vrijeme tog ´kulturnog´ takmičenja nekim prigodnim proizvodom vlastite kreativnosti predstavljao svaki gimnazijski razred, ni ta, gledano iz današnjeg ugla pomalo nesretna godina, jer te ´80. iz živih su se ispisali Tito i John Lennon, ovaj prvi - maršal i naš predsjednik, voljom bolesti i starosti, a ovaj drugi, bez sumje najznačajniji i najkontraverzniji od Beatlesa, voljom izvjesnog Marka Chapmana koji ga je lišio života, nije bila izuzetak po pitanju priredbe u čast Dana Republike… Kako nas je par mjeseci prije, tačnije 4. maja, napustio Broz, red je bio, ´a red je red´, da se koja riječ progovori i posveti njemu, al´ toliko je toga o njemu bilo rečeno da se čovjek nalazio pred ozbiljnim problemom da izmisli nešto novo i do tada neizrečeno, što je uistinu bilo teško, čak nemoguće, izuzev da smo počeli kopati po njegovom privatnom životu, njegovim strastima i porocima, kojih je sigurno bilo jer ni Broz nije anđeo bio… Lennon nije bio bravar, imo je dugu kosu koja mu ni najmanje nije smetala da kroz one čarobne cvike koje smo zvali ´lenonke´ svijet vidi drugačijim očima, Johnova žena nije bila Jovanka nego Japanka, i mi smo je, onako više u šali nego zbilji, zvali Jôka.

Te godine, tačnije, ´jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima´, i kad se Lennon vraćao kući, pješke ka zgradi Dakota, ka svome stanu iz koga se pružao pogled prema usnulom i snijegom zavejanom Central Parku, niko nije znao ni slutio da će to biti posljednja Johnova šetnja, i da će Yoko ostati usamljena u njihovom velikom Dakota-stanu po kome je trčkarao njihov sinčić Sean, da će na rock´n´roll nebu ostati velika praznina… Znao je svijet da će trajati ´Imagine´, ´Revolution´, ´All you need is Love´, ´War is over if you want it´, saznao je svijet da će taj 8. decembar ´80. u rock bilježnici biti upisan crnim slovima i brojevima, te noći nas je, i ne samo nas nego i čitav svijet uokolo, napustio John Lennon.

Napustio nas je samo nekoliko dana prije naše školske izvedbe u jednoj od onih velikih gimnazijskih učionica koja bijaše pretvorena u improvizirani teatar, hladnokrvno ustrijeljen rukom svog, vidi ironije, patološki nastrojenog obožavaoca, tamo daleko, na jednoj od njujorških avenija, u neposrednoj blizini stambenog bloka Dakota.
Lennon je za većinu bio jedan od Beatlesa, i čini mi se kako je on dobar dio svoga kratkoga života upravo pokušavao pobjeći od takve masovne percepcije, on je bio John, John Winston Lennon, on je bio i ostao ´Imagine´… Možda taj pokušaj bjekstva najbolje ilustruje dijalog koga je u knjizi ´Sjećanja na Johna Lennona´zapisao i na taj način oteo zaboravu njegov dugogodišnji prijatelj i saradnik Klaus Voormann.
-Odgovorih: ”Teškoća su milioni obožavalaca izvana, od kojih većina misli, ti pripadaš njima.”
“Da”, prekinuo me John. “Oni stvarno misle da su nas oni stvorili. Vidiš li ovo?”
(John se par puta lupio po prsima.)
“Ovo tu sam ja, John. Ne Beatles - John. Sa tim je gotovo, sviđalo se to nekome ili ne. Ah, sad se ponovo uzbuđujem. Pođimo u kuhinju. Koliko je sati? Oh, moram pogledati kruh koga sam gurnuo u rernu i pristaviti rižu. Inače od večere neće biti ništa. Pokazat ću ti kako se riža pravilno kuha. To si, šta jedeš. Kaže jedna stara indijska poslovica. Jesi li čuo zu nju?”
John me pogledao preko rubova svojih naočala i kao da me ispituje.
“Ne”, odgovorih, ”ali zvuči nekako dobro.”
“Pogledaj pažljivo.” Iz jednog kuhinjskog ormarića je izvukao šerpu u koju je sasuo ´nekoliko šaka´ smeđe riže.
“Sad dolazi ono najvažnije!”
Johnovo lice je bilo ozbiljno kao da me uvodi u umjetnost kuhanja riže.
“Moraš položiti ruku na rižu. Otprilike ovako, vidiš li?”

Pomaknuo se korak u stranu kako bih ja imao bolji pogled prema šerpi. John je svoju desnu šaku sa ispruženim prstima položio na rižu.
“Sada posipaš vodu preko svoje ruke, ali prije toga operi!”
“Rižu ili ruke?”
“Klaus, molim te! Naravno ruke. Ne diraj rižu prljavim rukama.”
Uzeo je bokal sa vodom sipajući vodu u šerpu.
“Sipa se sve dok voda ne pokrije tvoju ispruženu šaku. Gledaj pažljivo ovamo - otprilike ovako.”
Sipao je vodu lagano preko svoje ruke.
“Gledajući tvoje lice, primjećujem da je to hladna - nikako vrela voda.”
“Dobro primjećuješ, moj dečko. Ne pokušavaj biti duhovit. Ne dopadaju mi se njemački vicevi. Malo se pridoda soli, vidiš li, i pusti da sve ključa, kad sva voda ispari riža se može jesti.”
“Koliko sve to traje?”
“Otprilike 45 minuta. Smeđa riža se duže kuha od one isprane bijele splačine.”
Johnove oči su sijale od zadovoljstva.
“Jesi li znao da se od bijele riže dobija depresija? Jesi li znao? Pokloniću tu knjigu ´Šećerni blues´. Garantujem ti, kada pročitaš knjigu nećeš više ni kocku šećera dotaknuti.”
Preskočih temu, promjene radi počeli smo ponešto o muzici pričati.
“Ah Klaus, znaš da više nije kao što je nekad bilo. Muzika jednostavno više nema ´ugriz´. Poslušaj našeg Bob Dylana. On pravi samo ljubavne pjesme: ´Lay across my big brass bad´, i tako dalje! Gdje je poruka? Gdje je revolucija? Svi mi imamo naše zanimanje i našu obavezu!”

Mnogo godina poslije, kad su mi u ruke dospjela ´Sjećanja na Johna Lennona´, čitajući sam ga bolje upoznavao, onako kako su ga vidjeli njegovi prijatelji, saradnici, kolege po profesiji, onako kako ga je u sjećanju zauvijek zadržala njegova Yoko i njihov iz ljubavi rođeni sin Sean, čovjek može samo iskreno da žali što takav strašan tip nije više među nama, u isto vrijeme čovjek može da bude srećan i počašćen da je takav čovjek jednom koračao planetom Zemljom, i da je rižu kuhao na sebi svojstven način…

Sjećam se da sam, aktivno učestvujući u tom školskom igrokazu, govorio ´Ne daj se, Ines´ i da je neka od ´hippy´djevojaka iz razreda na samom početku sve prisutne, a u publici je bilo dosta učenika i nekoliko profesora, pozvala da minutom šutnje odamo poštu preminulom John Winston Lennonu. Vjerovatno je bilo i onih koji su smatrali takvo što neprimjerenim, do vraga, pa mi ´darujemo Republici´, no svi su ustali i doista smo minutu šutnje posvetili čupavcu iz Liverpoola. Bio je to mali i neznatan doprinos rock-revoluciji i nastojanju da svijet doista zamislimo bez rata i nasilja, bez žednih i gladnih, da zamislimo jedan bolji i pravedniji svijet u kome će živôti svih nas ponaosob biti jednako vrijedni, da zamislimo i ostvarimo ´Imagine´…

Te godine, minutu šutnje smo darovali Lennonu pokušavajući da apstiniramo na temu ´Josip Broz & saradnici´, ne znajući i ne mogavši predvidjeti da će Brozov duh dugo godina poslije toga lebdjeti iznad naših glava, a da te činjenice ponekad nismo bili ni svjesni.
Nisam bio od onih koji su na ovaj ili onaj način obilježavali godišnjicu smrti našeg doživotnog predsjednika, na taj dan nisam palio svijeće, nisam ustajao na zvuk sirene, nisam se prekrstio i inače na taj dan nisam u tom pravcu radio i poduzimao bilo šta…
A onda, kada je prva polovina moga života već uveliko bila iza mene i kada je od Titove smrti protekla čitava jedna mladost, jer trideset godina jetste kompletna mladost, zapisah ´Dan kada je otišao drug Tito…´
-Znate, bilo je to vrijeme kad smo prestajali biti djeca, svesrdno smo se trudili oponašati odrasle - s cigaretom u ustima ili sa flašom u ruci, u našim balkanskim okolnostima to je predstavljalo važan korak ka svijetu odraslih, ozbiljnih ljudi.U stvari, da budem iskren ja nisam pušio, odolijevao sam uspješno toj pušačkoj strasti svojih vršnjaka, prosto iz razloga da barem za nijansu budem drugačiji i jednostavno iz razloga što pušeći nisam uživao. Naprotiv, sa svakim povučenim dimom kašljao bih do iznemoglosti, onako suznih očiju svaki put bih zapaljenu cigaretu otresito bacio energično je zgazivši, tako da se žućkasto-smeđi, umotani i nepopušeni sadržaj oslobodio zagrljaja cigaretnog papira, mijenjajući pri tome oblik i formu. Ostao bi tako, pod težinom moje cipele presovani duvan ležati na tlu, dok bi neko od ´raje´ glasno negodovao govoreći: “Vidi molim te, baca cigaru!”
Moram priznati da nisam ni najmanje žalio za uništenom cigaretom, nastavljajući i dalje odolijevati pušačkoj strasti većine.
U tom ´cigaretnom ratu´, goloruk ali naoružan voljom i čvrstom riješenošću da ne ´propušim´ i da ne ´popušim´, izašao sam kao pobjednik i tu pobjedu slavim evo sve do današnjih dana.
Al´ dečki su pušili sve što im do usta stigne, od ´Evrope´, ´Jugoslavije´, ´Drine´ i ´Morave´, ´Opatije´ i što bi Slovenci rekli ´Filter sedam in pedeset´… Kad bi se odnekud stvorilo malo više love bilo je i ´Marlboro´, ´Kent´ i ´Winston´, uglavnom, ako bi neko imao rođendan ili se slavila Nova godina, 1. maj…

Neki od nas imali su 17-18 godina, oni malo stariji bijahu dvije do tri godine ranije rođeni, al´ bili smo tu negdje, uglavnom slični po svemu, rock muzika, nogomet i prve ozbiljnije ljubavi…
Ah da, škola nije bila presudna životna stvar, al´ kroz sve gimnazijske godine guralo se nekako, unatoč nimalo zanemarljivom broju neopravdanih sati bilo je negdje dobar-vrlo dobar. Kad smo već kod škole i pušenja sjećam se da je baš u to vrijeme kružio vic koji nam je ispričao student sa sveučilišta. Priznat ću kako nisam baš vješt u prepričavanju viceva, al´ otprilike zu ovu prigodu modificiran vic ´ide´ ovako:
- Kao i svake druge godine Huso, koji se nalazio na privremenom radu u Njemačkoj, veliki ljetni odmor provodio je kod kuće u Bosni. Kao i svaki put Fata bi ga dočekala već na kapiji poželivši mu dobrodošlicu, a Huso bi kao i svaki drugi brižan otac upitao kako je mali Mujo, kako uči njegov sin? Fata bi samo slegnula ramenima što je trebalo da znači da u školi i nije sve najbolje, ocjene kao da marširaju, jedan-dva, jedan-dva… Onda bi Huso pozvao malog Muju da porazgovaraju kao otac i sin, kao muškarac sa muškarcem:
“Mujo, sine, šta te muči?”, upitao bi Huso, “imaš li problema?”
Mujo bi samo ćutao slegnuvši ramenima.
“Piješ li, sine Mujo?”
“Gdje ja da pijem bâbo, pa još sam mali?”
“Fato ´whisky´, donesi ´whisky´!”
Fata donese ´Ballantines´ i Huso natoči dvije čaše, jednu sebi a drugu Muji.
“Mujo, sine, pušiš li?” nastavlja Huso.
“Gdje ja da pušim bâbo, pa nisam još ni punoljetan!?”
“Fato, cigare, donesi cigare!”
Fata donese ´Marlboro´ i Huso pripali jednu sebi a drugu Muji.
Mujo povuče bez oklijevanaja, na licu mu se pojavi jasan izraz zadovoljstva i kao da želi nešto da pita…
“Šta je, sine, ne valjaju cigare?”
“Odlične, al´ imaš li onih debelih, onih što Tito puši?”
“Vidi ti našeg Muje Fato, on bi ´Havanu´ da puši, e sine Mujo, debele puše samo hadžije. Nego, Mujo sine, drkaš li?”
“Bolan bâbo gdje ću ja to, pa još sam nezreo!”
“Fato, ´Playboy´, donesi ´Playboy´!” viče Huso.
Fata pored ´Playboy´-a donese još neke porno-časopise i mali Mujo ih poče užurbano prelistavati…
“Joooj bâbo, ko to jebe?”
“Odlikaši sine, odlikaši!” uzvikuje Huso potegnuvši ga za uho…

E sad, slagao bih kad bih tvrdio da mi je baš tog dana neko ponovo ispričao taj vic, al´kao što rekoh vic je nekako kružio u tom vremenu i prostoru, a taj dan ko svaki drugi - topao i prijatan, proljeće u punom jeku. Tražili smo, ja i meni slični, da nekako ubijemo vrijeme do večernjeg izlaska i nerijetko bismo skoknuli do Doma JNA koji se nalazio na samom početku Maršalove ulice, da, ulica se baš tako zvala: ´Maršala Tita´. Obično su nas vojnici na prijavnici puštali bez mnogo pitanja i mi bismo se brzo spustili širokim granitnim stubištem do velikog restorana na čijem kraju se nalazila, pokretnim vratima odvojena, sala za bilijar.
Igrali smo samo ´nako, iz zadovoljstva, a praksa je bila takva da poraženi plati piće, nekad bi zajedno sa nama zaigrali i neki od vojnika.
Znali smo se nekad naljutiti na onog ´žapca´, tako smo ga zvali, bio je čini mi se iz Domžala, ime sam mu zaboravio, bio je on nekako revnosan i savjestan vojak i jedino nas on nije puštao. Bio je taj dan ko i svaki drugi, provincijska dokolica, prijatno majsko poslijepodne, imali smo već iza sebe nešto životnog iskustva, tačno onoliko koliko čovjek sa 17-18 godina može i smije imati.
Nedelja, uveliko je već popodnevni sat, uobičajeno puste ulice i rijetki prolaznici, možda je pravo vrijeme bilijarskim štapom razbiti dosadu i sve kugle smjestit na pravo mjesto, osvježit se hladnim ´Ožujskim´, a poslije toga nova nafaka…

Al´ ovaj put ´žabac´ nam reče ´kak nije prilika´ i da je u stvari za civile danas zatvoreno. Nije vikao onako kako on to obično zna, nije govorio ´dečki nemojte jebat´, nismo se ni mi ljutili onako kako smo se znali naljutiti, nema problema, okrenuli se i samo slegnuli ramenima…Korzoom, niz brdo, ulicom Maršala Tita, moj grad je u stvari ležao na brdu, a Ttitova je bila središnja gradska ulica, šetalište i promenada.
Sad je već izvjesno bilo da smo bilijar ´popušili´, a možda bi odlazak u kino popravio stvar, kakav film večeras igra, zar je to uopšte važno? I nije mi to bilo jedini put u životu da prvo kupim kartu za kino, a da se onda informišem kakav i koji film večeras igra. Nedelja je, kâsni poslijepodnevni sat, strpljivo čekah u redu za kupovinu kino-karte i neko mi, onako usput, reče da ´Hajduk´ dočekuje ´Zvezdu´.
Kod kina je uvijek bilo nekako živo, tu se sastajalo, rastajalo, ćutalo i razgovaralo, bilo je to važno ishodište za neki dogovoreni susret i često se moglo čuti: ”Dolazim, čekaj me kod kina!”
I prvi veliki film gledao sam baš u tom kinu, ´Doktor Živago´, pojedinosti iz filma su već prepuštene zaboravu, al´ znam da je pred kinom bila neopisiva gužva.
Nedelja je, i ovog 4. maja nema gužve, uokolo se šepure uredno podšišani vojnici, dan je za izlaske i vojska bi preplavila grad…
U ´frtalj´ do šest prijatelj i ja smo bili u kinu, parter lijevo, negdje u sredini, dvanaesti, možda trinaesti red, još se mogao čuti žamor posjetilaca i škripanje pravih kino-stolica, prigušeno svjetlo i veliki kino ekran na kome bijaše ispisano upozorenje o zabrani pušenja, al´ toga se niko nije pridržavao.
Svaki put kada bih poslije kino predstave došao kući mama bi me sumnjičavo upitala ´pušim li ja to(?)´, potrošio bih dosta vremena dokazujući istinu jer ja zaista nisam pušio.
Tačno u šest bi se pogasila svjetla i bljesnuo bi onda veliki kino-ekran, kino salom zavladala bi tišina i filmska predstava mogla je da počne. Ne znam baš dal´ je nedelja pravi dan za avionske nesreće i katastrofe, ali baš tog 4. maja ´80. gledah nesreću ´Boeing-a 747´, doduše bio je to samo film…
Neko bi se nekad nakašljao u mojoj blizini il´ bi tišinu remetio otvaranjem vrećice sa bombonama, neko bi ustao spoznavši da sjedi na pogrešnoj stolici, a onda bi se provlačio između redova do svoga mjesta, neko bi mu doviknuo da brzo sjedne, zaškripala bi stolica a onda bi ponovo nastupila filmska tišina, do mojih nosnica dopirao je dim cigarete… Glasovi sa ekrana su inače nadjačavali sve šumove i zvuke koje smo proizvodili mi kino posjetioci, nekad se smijalo, plakalo, uzdisalo, nekad se otvoreno navijalo i pljeskalo, znam da je u drugim kinima i bioskopima bilo mnogo tiše…
Te nedelje 4. maja srušio se ´Boeing 747´, sad da me ubiješ ne znam gdje, možda Pacifik, možda Atlantik, film je to al´ čovjek se nekako uživi gledajući i pomalo suosjeća sa akterima filma. Plutao je ´Boeing´ na površini vode sve dok vodena masa nije počela prodirati u unutrašnjost aviona, tonuo je onda lagano i bez žurbe, a svaki od putnika je vodio ogorčenu borbu zu vlastiti život, nema tu više ni vremena ni prostora jer su i jedna i druga dimenzija postale ljudska agonija - stanje kad je čovjek sa smrću licem u lice, kad je preneraženo gleda, a ona ga dodiruje svojim ostarjelim i izboranim rukama, jer smrt je nakupila godina, ostarjela je i traje kao i život…
I čini mi se da je film negdje na polovici bio kad je na ona metalna, sporedna i izlazna vrata ušao oficir, na trenutak se upališe prigušena svjetla i mogao sam prepoznati zastavnika Goršeka. Naš i moj grad je bio malo mjesto sa garnizonom bivše vojske i poznavao sam poimenično dosta oficira, Goršek je uz to bio i radio-amater i sticao sam uvijek dojam kako mu uniforma ´lepo ne stoji´…
Nastupio je nekakav žamor u kinu, film je tekao dalje dok su vojnici, jedan po jedan, napuštali kino salu i ja sam jasno čuo jednog kako izgovara: ”Umro je Tito.”
Činilo mi se da je to bio kraj cjelovečernjeg, dugometražnog i igranog filma, uprkos činjenici da su na velikom kino-ekranu i dalje tekle pokretne slike, avion, voda, ljudski haos… Mladen je sjedio tik do mene, u polumraku sam primjetio njegov zabrinut izraz lica, kao da sam u ogledalu vidio svoje lice, sa balkona je dopirao ženski plač, tiho i nekako bolno, al´ žene plaču i zbog manjih stvari… Na ona sporedna vrata izlazili su neki dobrovoljno, napuštajući scenu unesrećenog ´Boeinga´, film je trajao a ja sam nekako bio prikovan za stolicu u dvanaestom, možda trinaestom redu, parter lijevo, dim zapaljene cigarete dopirao je do mojih nosnica, i opet voda, avion, vrisak žene…
Ljudi su i dalje napuštali kino-salu, nije tu bilo panike, u onom polumraku posmatrao sam kako se kreću ljudske siluete i nestaju u dubini prostrane dvorane, čulo bi se samo škripanje stolica i vrata… Osjećao sam nekakvu emotivnu nelagodu, slabost, nije to bila intenzivna tuga i žaljenje, kao da me osvajala nekakva praznina i nedorečenost, možda težina u grlu, nismo razgovarali al´ sam prozborio: “Stvarno umro?”
Bilo je to pitanje i nevjerica, sumnja i saznanje, zar je moguće, a onda bih samom sebi odgovorio da je moguće i da se naživio, da nije o Starom riječ rekao bih da je i vrijeme bilo… Nisam ga nikad sreo al´ kao da me prožimao osjećaj višegodišnjeg poznanstva, ko´ da je umro neko iz susjedstva, neko drag i prema djeci blagonaklon. Nismo napuštali kino dvoranu, ostali smo zalijepljeni za stolice koje imaju onaj preklopni dio na kome se sjedilo, filmske scene kao da su prolazile pored nas, posmatrali smo odsutno, činilo mi se kao da u ´Boeing´-u ima preživjelih, odlučili smo ostati do kraja filma.
Na momente sam čuo plač koji je dopirao sa balkona, neki od putnika u dijelu potonulog aviona su dolazili svijesti, u dijelu koji je izdržao nadiranje vode, al´ to je samo film, pomislih…
U prostranoj kino dvorani je sa svakim novim minutom bivalo sve manje posjetilaca, obuzimao me osjećaj usamljenosti i nisam primjećivao protok vremena, film kao da se bližio kraju… Broj posjetilaca sam mogao izbrojati na prste obje ruke, oni, mi, film i vijest da je umro Ttito, bilo je teško sve povezati u neku svrsishodnu cjelinu, bljesnula su onda svjetla a na velikom kino-ekranu je stajalo THE END… Vani je sumrak već spustio svoje velo smjenjujući umoran i topao dan, korzom je defilovala neumorna masa šetača, funkcionisao je život i činilo se kako ničeg značajnog nema, slušat ćemo još jedan izvještaj liječničkog konzilija iz Ljubljane, jesu li spašeni putnici u potonulom ´Boeing´-u, film je to i nikad se ne zna…
Možda je najbolje kući, zaputili smo se svak na svoju stranu, žurio sam probijajući se između prolaznika i šetača. Stanovao sam u samom centru i na putu do kuće sretoh par poznanika i svaki me je pozdravio sa istim pitanjem: “Jesi li čuo da je…?”
Nije to bila intenzivna tuga i žalost, neka emotivna nelagoda, suho grlo i neobjašnjiva potreba da se ne izusti niti jedna riječ, duboko u meni neka minijaturna drama, tragedija je možda prejaka riječ, ljudi umiru, ništa novo, sa osamdeset i osam to je sasvim normalna stvar. Ko´ da me nešto nedefinisano grizlo i napadalo, kao da sam u ovom momentu priznao kako sam imao odbojnost prima štafeti i sastancima omladinske organizacije, političkim školama i vječitim lekcijama o Titu i partiji, pjesmicama i školskom kviz-ciklusu ´Titovim stazama revolucije´, ´kad je Joža bio mali´…

Image

Imadoh osjećaj, u stvari je to bila opipljiva ralnost, kako žalim za nekim sa kim u srodstvu nisam, al´ bio je on svih nas, podjednako u istoj mjeri, od Triglava, preko Zagorskih brega, ravne Slavonije, brdovite Bosne, Šumadije, pa sve do Đevđelije.
Ne znadoh uopšte da li je nedelja pogodan dan za pad aviona, te večeri gledah film o nesreći ´Boeing-a 747´, i te večeri iz usta jednog od vojnika saznadoh da je umro Tito, vijest je nešto kasnije stigla i odjeknula je potmulo i nijemo prostorom kino dvorane…
Kod kuće, na TV-u, konsternirani i zaleđeni spiker saopštio je kratko: “Umro je drug Tito.”
Nije se kod nas baš plakalo, al´ bilo je nekako žalosno i tužno, skoro patetična tišina, u onom parku na Dedinju su kreštali paunovi proizvodeći tugu koja se sa ekrana širila po čitavoj kući. Kao da se te nedelje izgubila sigurnost koju smo svih godina uživali, živjelo se onako, ni previše dobro, ni previše loše, al´ bez straha i bez tjeskobe, bez mnogo brige za budući život, rock&roll, prve ljubavi, košarka i nogomet…
Ah da, toga dana ´Hajduk´ je ugostio ´Zvezdu´, nezavršena utakmica je plivala u suzama publike i igrača, ´Poljud´ je plakao, i tu nije bilo ´partijske direktive´… Možda je sudbina, možda puka slučajnost, al´ činjenica je kako su sve naše radosti i tuge zabilježene na nogometnim stadionima. Im´o sam nešto životnog iskustva i shvatio sam kako Tito više nije živ, al´ dobro, predsjednici su umirali i ranije, Kenedy, Churchill, Brandt, De Gaull…
Nisam mislio da će vrijeme stati i da ćemo početi od tog 4. maja ´80. računati vrijeme, i uopšte, jadna je zemlja koja ovisi o jednoj glavi. Bio sam ubijeđen kako nas neće okupirati Rusi ni Ameri, Bugari il´ neko treći, mada se i prije Titove smrti odnekud nametnulo pitanje: “Šta poslije Tita?”
Partijski mudraci su, odgovorivši na to pitanje, stvorili onu nezgrapno formulisanu sintagmu: ”I poslije Tita-Tito!”
Tog dana gospodnjeg, četvrtog po redu maja ´80, uistinu sam žalio, iskreno i bez dvoumljenja, za čovjekom koji je valjda prvi i posljednji put bio predsjednikom svih nas…
Iskren da budem, sumnjao sam u njegovu genijalnost, dopadala mi se njegova otvorenost i ona prijatna toplina njegovog osmijeha, njegov šarm i neposrednost.
Bila je nedelja, poslijepodnevni sat, ´žabac´ nam reče ´kak nije prilika´ i da je za ´civile´ zatvoreno, kratko vrijeme ´Boeing´ je plutao morskom površinom a onda lagano i bez žurbe tonuo sve dublje, film se privodio kraju i na velikom kino-ekranu je stajalo THE END, te večeri izostao je izvještaj liječničkog konzilija sa klinike u Ljubljani, TV spiker je objavio kratku vijest a mi smo oplakali Tita…

Za ovo sjećanje na dan kada je preminuo Josip Broz pobijedio sam na natječaju koje je povodom tridesetgodišnjice Titove smrti organizovao nepostojeći, imaginarni ´Institut za razvoj znanosti in znanstveno sudelovanje´ iz Slovenije, u okviru jednog šireg tematskog područja označenog kao, ´Mesto Tita u družbenom imaginariju´. Izabrao sam proznu, pisanu formu na temu:´Dan, ko je umrl tovariš Tito´. Iako sam pobijedio, gledaj sad, obećanu nagradu nisam dobio. Uspio sam nekako saznati da je pobijedila moja šifra: ´albfpp63´, od obećanog nagradnog ljetovanja za dvije osobe negdje ne primorju u Sloveniji nisam vidio ni sunca ni mora.
I Slovenci varaju, zar ne?


+++
U komisiji su, među ostalim, bili dr. Drago Rotar i dr. Taja Kramberger i evo kako su obrazložili svoj izbor i svoju odluku: 1. nagrada: ”Dan kada je otišao drug Tito…” - Tekst nas slikovito popelje v Jugoslavijo osamdesetih let in doseže kulminacijo z opisom 4. maja 1980. Dogodek Titove smrti je opisan živo, plastično, filmsko. Besedilo ima veliko pričevanjsko vrednost: preko opisa lastnega spopadanja z mladostniškimi preokupacijimi v socialistični deželi, mied katere sodi zavračanje družbenih norm in upiranja kadilski strasti, bralci in bralke med drugim izvemo podrobne informacije o tedanjih obredih prehoda v obdobje odraslosti. Autor v svojem literarnem i distanciranem opisu natančno popiše način preživljanja prostih nedeljskih popoldnevov, značilen zu takratna provincialna okolja in njihove institucije. Tako se pred očimi izrišeta pomembna socializacijska kraja: Dom JLA in malomestni kino.

Besedilo, izpisano vešče in tekoče, pa ima še dodatno vrednost prav zaradi eksplicitnega zapisa občutkov in atmosfere ob Titovi smrti. Opis trenutka, ko je glavni link, tedaj sedamnajstletnik, izvede novico o Titovi smrti, kljub literarizirani formi še vedno ohranja občutek zu realnost in pravšnjo mero distance. Avrorjeve humorne in ironične digresije so dragoceno orodje arhitekture teksta; vodijo nas skozenj brez travmatičnih ali sentimentalnih not. Kombinacija vznemirjenosti mladeniča, ki vstopa v moško doba, in filmska predstava o katastrofi Boeinga stopnjujeta ozračje vse do trenutka, ko v zgodbo vdre novica o Titovi smrti. Avtor nato reflektirano popiše svoja čustva ob sprejetju novice: prek podoživljanja groze ob gledanju filma o zrušenem in potapljajočem se letalu Boeing 747 nas popelje v svoje lastne občutke emotivnega neugodja ob razglasu smrti in kritično vrednotenje takratnih ritualiziranih praks ob obeleženih Titovih jubilejih. Besedilo občinstvu ponuja premislek o vseh mogočih strahovih, ki so tedaj prevladovali v družbi; zlasti o tistem paralizirajočem, kaj bo po Titovi smrti.

Tekst im visoko pričevanjsko in literarno vrednost ter docela upošteva navodila/smernice rzpisa. Zato je žirija/ komisija ta tekst proglasila zu zmagalovca natečaja. Iskrene čestitke.

Zahvaljujem se, a šta je sa nagradom, pitam se ´nako u sebi? Prvo mi otcijepiše tri kilograma ´Minas´ sirove, a onda me izradiše na ´akademskom nivou´ demantirajući donekle ustaljeno mišljenje kako su Slovenci ipak Slovenci, il´ nešto balkansko čuči u njima?
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
FAH
osnivač
osnivač


Pridružen/a: 09. 02. 2008.
Postovi: 1078

PostPostano: uto svi 14, 2013 12:35 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Dvadeset tri godine od smrti Alije Sirotanovića
Heroj radničke klase i poštene inteligencije


Tekst: e-Novine
Photo: vreme.com


Image

Priča se da je Alija od tadašnjeg doživotnog predsednika SFRJ Josipa Broza Tita jedino tražio veću lopatu. I dobio je jednu takvu, koja je napravljena specijalno za njega i nazvana “sirotanovićka”. Tako je Sirotanović postao živa legenda i simbol pregalaštva radničke klase

Na današnji dan pre 23 godine umro je jedan od najpoznatijih rudara nekadašnje SFRJ - Alija Sirotanović. Sirotanović je bio udarnik i junak socijalističkog rada, koji je 24. jula 1949. godine oborio svetski rekord u kopanju uglja. On je tada sa svojih osam komorata za osam sati rada iskopao 152 tone (253 kolica) i tako oborio dotadašnji rekord Rusa Alekseja Stahanova za 50 tona. Jama u kojoj je srušen rekord bila je poznata kao "Rov vojvode Putnika".

Za ovaj čin dobio je nagradu AVNOJ-a, a priča se i da je Alija od tadašnjeg doživotnog predsednika SFRJ Josipa Broza Tita jedino tražio veću lopatu i dobio je jednu takvu, napravljenu specijalno za njega i nazvanu “sirotanovićka”. Tako je Sirotanović postao živa legenda i simbol pregalaštva radničke klase. Odlikovan je i Ordenom junaka socijalističkog rada i dobio je i brojne druge nagrade i priznanja.
Image
Pored toga, njegov lik je odštampan i na novčanici od 20.000 dinara, puštenoj u opticaj 1987. godine, a povučenoj u monetarnoj reformi Ante Markovića. Međutim, pogrešno se misli da se na novčanici od 1.000, a kasnije od 10 dinara takođe nalazi lik Sirotanovića. Na tim novčanicama je lik Arifa Heralića, radnika zeničke železare.

Često može naći i podatak da je film "Čovek od mermera" poljskog režisera A. Vajde inspirisan Sirotanovićem. Film je, međutim, inspirisan Mateušom Birkutom, zidarom koji je oborio rekord tako što je u jednoj smeni postavio 30.000 cigala.

Jedna mala ulica na periferiji Breze, blizu koje je Alija Sirotanović rođen 1914. godine, u selu Trtorići, nosi njegovo ime, a u krugu rudnika stoji njegova bista. Grupa "Zabranjeno pušenje" posvetila mu je i pesmu pod nazivom "Srce, ruke i lopata". Sirotanović je preminuo 13. maja 1990, u svojoj 76. godini.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
FAH
osnivač
osnivač


Pridružen/a: 09. 02. 2008.
Postovi: 1078

PostPostano: ned svi 19, 2013 9:47 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Hitler nije htio brak s Evom Braun: Čim su se oženili, počeo je planirati samoubojstvo


Autor: ILIJA MATANOVIĆ/Jutarnji.hr

Image

Adolf Hitler, njemački Führer, najgori kriminalac na svijetu, najveći gangster čovječanstva, je mrtav - pompozno naglašavajući svaku riječ obraća se kameri čovjek u besprijekornoj bijeloj mornaričkoj uniformi.
Film je očigledno poluamaterski snimljen, crno-bijeli, i šarmatno pucketa pred očima. U trenutku kada Michael Angelo Musmanno izgovara te riječi, od završetka Drugoga svjetskog rata i Hitlerova samoubojstva prošle su tri godine. Pitanja je i dalje više nego odgovora, a nisu rijetki oni koji sumnjaju u tvrdnje o Hitlerovoj smrti. Gallupova anketa pokazuje da čak 65 posto Amerikanaca smatra da je njemački vođa živ i zdrav te da se skriva negdje u Južnoj Americi, eldoradu za odbjegle nacističke dužnosnike, poslušnike i egzekutore.

Hitlerov najbliži krug
Mussmano, mornarički kapetan i američki sudac koji je predsjedao nad nekoliko suđenja nacističkim zlikovcima u Nürnbergu, te 1948. intervjuirao je širom Njemačke gotovo stotinu ljudi koji su činili Hitlerov najbliži krug suradnika (dakako, one koji su preživjeli posljednje dane u bunkeru ispod Kancelarijata, ali i NKVD-ove ispitivače koji su se sjatili na Berlin). Iz te potrage za definitivnim odgovorom na pitanje Hitlerove sudbine 1950. nastala je njegova knjiga “Deset dana do smrti”, veliki bestseler toga vremena, ali Musmanno je 20-ak najvažnijih sugovornika privolio na dodatnu rundu razgovora, taj put pred kamerom i prevoditeljem. S Hitlerovim šoferom Erichom Kempkeom razgovarao je pred ruševinama Bergfoha, tiraninova slavnog utočišta u Alpama, koje tada još nije bilo sravnjeno sa zemljom. Njegovu kućnu pomoćnicu Anny Winter snimao je na minhenskom Prinzregentenplatzu, a tajnicu Traudl Junge koja će kasnije od davanja intervjua o svojim danima s Hitlerom praktički napraviti karijeru snimao je u studiju. Od tih snimaka Musmanno je bio naumio napraviti dokumentarac, ali zašto nikad nije iskoristio ni sekundu od onoga što je zabilježio, ostat će vječni misterij, jer je njihov autor umro 1968. u Pittsburghu. Sva njegova ostavština pripala je jednom američkom sveučilištu, a snimke su ostale zaboravljene i zagubljene. Bilo je poznato da postoje i da su prvorazredna roba, ali nitko nije imao pojma na kojem tavanu ili podrumu skupljaju prašinu - sve dosad. Na taj spektakularni materijal nabasao je njemački dokumentarist Maurice Philip Remy te ga je prepustio Michaelu Kloftu sa Spiegel TV-a, koji je u suradnji s mrežom SAT1 napravio film “Zeugen der Untergang” (Svjedoci pada), premijerno prikazan prije desetak dana.
Michael Mussmano odvjetničku je karijeru izgrađivao u svojoj rodnoj saveznoj državi Pennsylvaniji, gdje je obavljao funkcije od državnog tužitelja do suca Vrhovnog suda, a jedan od njegovih najslavnijih slučajeva bilo je zastupanje kasnije pogubljenih anarhista Ferdinanda “Nicole” Sacca i Bartolomea Vanzettija, koji su bili su optuženi da su 1920. tijekom oružane pljačke u tvornici cipela u mjestu South Braintree u Massachusettsu ubili dva čovjeka.

Kontraadmiral u Italiji
U vojsci je Mussmano dogurao do čina kontraadmirala, što ga je 1945. dovelo do Italije. Bio je pokrajinski vojni upravitelj sorentinskog poluotoka tijekom savezničke okupacije, a kasnije je dotjerao do funkcije predsjedavajućeg suca na nekima od dodatnih suđenja vojnog tribunala u Nürnbergu, koja su bila pod ingerencijom američke vojske, za razliku od glavnog tribunala pod nadležnošću međunarodne zajednice. Mussmano je tako predsjedao nad takozvanim Einsatzgruppen suđenjem (Einsatzgruppen su bili mobilni ubilački odredi SS-a odgovorni za egzekucije više od milijuna Židova i desetaka tisuća Rusa, Roma, partizana...) i bio član sudskih vijeća na takozvanim Milch i Pohl suđenjima ( Erhard Milch bio je feldmaršal Luftwaffea, a Oswald Pohl član SS-a koji je s još 17 SS oficira bio optužen da je sudjelovao u provođenju u djelo ideje “konačnog rješenja židovskog pitanja”). Potom je 1946. u Austriji bio dio tročlanog Odbora za sovjetsku repatrijaciju raseljenih osoba, gdje se borio protiv nasilnog slanja u Sovjetski Savez osoba koje ni za živu glavu nisu željele biti “repatrirane”, strahujući od grozomorne osvete Staljinovih agenata. Kao svjedok je sudjelovao na jeruzalemskom suđenju Adolfu Eichmannu. Logično, budući da je kao svojevrsni Zelig svoga doba bio u blizini ili u središtu bitnih poratnih događanja, američki pravnik stekao je nebrojene kontakte koje će iskoristiti kako bi došao do pripadnika nacističke vrhuške interniranih u Nürnbergu te kućnih adresa Hitlerova “pomoćnog osoblja”. Naumio je pomoću njih rekonstruirati kako su izgledali smrtni hropci nacističkog režima. Nisu mu, međutim, svi bili na raspolaganju; do sjećanja kasnije pogubljenih nacističkih velikaša Wilhelma Fricka i Alfreda Jodla došao je tek kada se dokopao transkripta njihovih ispitivanja, jednako kao u slučaju na 20 godina osuđenog Hitlerova ministra Alberta Speera. Ali, zato je uspio razgovarati s diktatorovim tajnicama Gerdom Christian i Traudl Junge, ađutantima Nicolausom von Belowom i Juliusom Scchaubom, generalima Waltherom Wenckom i Karlom Kollerom, obitelji Eve Braun, redateljicom Leni Riefenstahl... Otkriveno je 50-ak minuta razgovora, ali lako je moguće da ih postoji još, a iako u principu ne otkrivaju ništa što dosad nije bilo poznato, neprocjenjiv su historiografski dragulj.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: uto svi 21, 2013 7:17 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Paganstvo pravoslavnog nogometa


Piše: IVAN ERGIĆ

Image
Fašisti pod maskom huligana: Car Lazar i srpsko čojstvo


Ivan Ergić, nekadašnji igrač Juventusa, Basela i Bursaspora, za hrvatsko izdanje Le monde diplomatique, izneo je svoje viđenje veza između profesionalnog sporta i nacionalizma. Lumpenproletarizacija mladih ljudi najjasnije se ogledava u kafanskom i folklornom nacionalizmu, koji se onda ispoljava na sportskim priredbama i kolektivnim manifestacijama tog tipa. Stadioni i arene tako postaju mesta gde se akumulira nezadovoljstvo prekarizovane mladosti, koja je zajedno sa svojim roditeljima najveći “gubitnik tranzicije”

Kada sam u meču Kupa Uefe protiv Širokog Brijega u Bazelu ulazio u igru u drugom poluvremenu, nekoliko hiljada navijača gostujućeg sektora klicalo je “Ubij, ubij Srbina!” Bilo je pomalo čudno to doživeti na stadionu na kom sam proveo devet godina i koji sam svim srcem smatrao svojim. Posle utakmice, svita novinara, među kojima i par “naših”, tražila je od mene da prokomentarišem taj detalj. Bilo je previše lako i nimalo viteški reći kako su to sve hrvatski ekstremisti koji, eto, po ko zna koji put pokazuju svoju pravu narav. Umesto tog tradicionalnog “balkanskog” refleksa, koji je danas medijski i huškačko-forumaški sveprisutan, rekao sam da su to isto moji, u ovom slučaju ne toliko zbog toga što sam odrastao u jugoslovenskom duhu, već zbog toga što nisam hteo nikom “napolju” da dam povoda za priču o balkanskim plemenima i varvarima koji imaju tradicionalno šovinistički odnos jedni prema drugima.

Kada kao klinac sanjaš o igranju za nacionalni tim, čistom dušom i naivnim dečačkim patriotizmom ne možeš da pretpostaviš kako sve to izgleda uistinu. Ne slutiš da se sport hrani najprizemnijim nacionalizmom, a da se stadioni i arene pretvaraju u fabrike šovinizma, nasilja i mržnje. Dok sam igrao, bio sam u priči u kojoj se sportski patriotizam identifikovao sa nacionalnim populizmom i pravoslavnom običajnošću, koji su meni više ličili na paganske rituale. Bio sam svedok tragikomičnog ispoljavanja neurotičnog kvazipatriotizma i verništva, ljubljenja krstova pred izlazak na teren, konstantnog krštenja, molitvi za pobedu i pogleda u nebo, salutiranja prepoznatljivim nacionalističkim pozdravima, kako na samom terenu među igračima tako i na tribinama. U takvim situacijama postaje primetno da se igrači ponašaju udvorički i populistički, uglavnom želeći da utole opsesivan strah da ne budu proglašeni za nepatriote.
Klerikalizacija fudbala
Pred odlazak na Svetsko prvenstvo u Južnoj Africi, srpska reprezentacija je posetila Hram svetog Save u Beogradu. Polako se ustaljuje običaj da mnogi timovi pred početak sezone ili pred odlazak na veliko takmičenje traže naklonost Boga na putu ka uspehu, što nije karakteristično samo za balkansko podneblje, već na svim mestima gde religija ima narodnjački karakter i čini snažan element nacionalne svesti. Izbornik hrvatske reprezentacije pred utakmicu protiv Srbije moli se za snagu u predstojećem meču i svoju molitvu postavlja na društvene mreže, verovatno da bi dokazao svoj patriotizam. Na tribinama takođe dominiraju religijsko-nacionalna ikonografija i skandiranje. Sveštenstvo ne želi da progovori o toj vrsti bogohuljenja i “uzimanja zalud imena Gospodovog”, i sve dok uživa naklonost tih grupa i široke populacije koja se drži daleko od progresivnih ideja, biće im oprošteni smrtni grehovi i posezanje za “lažnim idolima”.

Evangelizacija sportskih priredbi, kao što je to katolički kler podsticao nedavno u Poljskoj, i koketiranje sveštenstva sa sportom, pre svega su vrhunska blasfemija, jer je sport kao takav ustvari fetišizacija uspeha, medalja i pehara, gde dominiraju paganski rituali i idolopoklonstvo. Međutim, pored kriminalaca i novopečenih biznismena, sportisti su najveći ktitori crkve i zbog toga je organizovan sistem indulgencija, zastupljen gotovo više nego u srednjem veku. Religijsko licemerje pomešano sa praznoverjem, sujeverjem i neurotičnim kvaziverskim ritualima susretao sam kod svojih kolega svih mogućih vera, nevezano za zemlju u kojoj sam igrao.
Nacionalizam je gotovo po pravilu u prirodnoj simbiozi sa crkvom i to u tranzicionim procesima postaje okosnica stvaranja reakcionarne društvene klime i politike. To nije fenomen uočljiv samo unutar verskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, već globalno – sveštena lica redom su postala politički komesari desnice i najnazadnijeg konzervatizma. Kao što su sportisti i navijači privrženi banalizovanom iskustvu nacionalizma, na isti način su bliski narodnjačkoj religioznosti i bigoteriji, gde demonstriraju nepoznavanje najosnovnijeg katehizma, dok je meni sve to bila potvrda pređašnje intuicije da je dublja vera ateiste nego pomodnog i folklornog vernika.

Huškački mentalitet neretko prati ostrašćena masovna događanja, a ovde je on pojačan medijima, navijačima, pa i političarima koji su uvek bliski toj vrsti patosa, dok se iracionalni patriotizam poslednih decenija pokazao kao tragična nit politike među jugoslovenskim narodima. Iako su te stvari, nažalost, postale uobičajene i vremenom se, što je još tragičnije, stvara određeni imunitet prema njima, najviše me potreslo kolektivno bezumlje navijača na utakmici Srbije i Crne Gore protiv Bosne, u Beogradu. Tada je veliki deo navijača na stadionu uzvikivao notornu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, nešto čemu u tim razmerama još nisam svedočio. Ova vrsta fašizma oseća se, nažalost, na velikoj većini sportskih priredbi, naročito kada nastupaju reprezentacije i klubovi iz bivše zemlje.

Na osnovu iskustva sa igračima iz bivše Jugoslavije, shvatio sam da klerikalizacija i podržavljenje sporta nisu samo srpski fenomen. Hrvatski su sportisti još u većem obimu nego srpski uzjahali kleronacionalizam. Dobar deo njih svrstao se uz desnicu HDZ-a, za koju su postali najobičnije političke reklamne figure. To se dešava kada se stvori takva klima da se ne može biti patriota ako nisi uz izrazito nacionalistički program i ideologiju, tako da aklamacija hrvatskih fudbalera i rukometaša desnici naposletku izgleda kao prirodan čin. U Hrvatskoj je nezaobilazan deo kolektivne sportske ikonografije i euforije i famozni Marko Perković Thompson sa svojim neofašističkim nastupom, koji upotpunjuju sami navijači na tribinama fašističkim salutiranjem. On što je pritom neugodan presedan u regionu jeste da ovo ponašanje nije samo tolerisano od hrvatskog nogometnog vrha i izbornika, već je i direktno sa njihove strane podsticano.
Profesionalni sport kao ogledalo anomalija društva
U tranzicijskom, poratnom i postsocijalističkom društvu sport postaje institucija koja akumulira frustracije i reprodukuje nacionalizam, šovinizam i netrpeljivosti i kao takav idealan je instrument za držanje prekarijata i nezadovoljne mladosti daleko od zgrada ministarstava, fabričkih dvorišta i studentskih domova. Sport stoji tu zajedno sa svim drugim oblicima kolektiviteta i masovnim događajima u kojima sve otuđeniji građanin dobija snagu u kolektivnom ushićenju. Stadioni i arene time se pretvaraju se u inkubatore nacionalizma i šovinizma, a potomci osiromašene radničke i srednje klase u klasičan lumpenproletarijat. Klupska, regionalistička, nacionalistička svest je lažna svest, koja sprečava razvoj autentične klasne svesti. Nacionalna ili klupska zastava zamenjuje zastave i parole o društvenoj pravdi, a baklja zamenjuje molotovljev koktel.

Sport kao takav u sebi već nosi takmičarsku notu brutalnosti i gladijatorstva, koja razvija oblik ratničke svesti. Tu je važno reći, nevezano samo za specifični balkanski prostor, da sport kao masovni fenomen nema samo instrumentalni karakter u političkom smislu, već ima i pedagošku ulogu jer reprodukuje darvinistički model ponašanja koji treba da se naturalizuje i izgleda kao prirodan. U tom smislu zapanjujući je nekritički odnos čak i najvrsnijih teoretičara iz levičarskog spektra prema profesionalnom sportu kao sekularnoj religiji našeg doba, koji često perpetuira i učvršćuje sve anomalije na kojima je izgrađeno kapitalističko društvo.
Pored toga, profesionalni sport danas od samog sportiste stvara telesno i duhovno osakaćenu ličnost, i to nije očigledno samo meni kao nekom ko je dobar deo života proveo u profesionalnom sportu, nego i samoj javnosti povodom svakog javnog nastupa mladog sportiste, što je već dobilo poslovičan status. Međutim, umesto da se iskreno i kritički zamisle zbog čega sportisti većinom postaju samozadovoljni, nekultivisani i narcisoidni skorojevići i nadmeni šminkeri, javnost i društvo s jedne strane biraju licemerno zgražavanje ili s druge strane običnu porugu i podsmeh. Izbegava se suočavanje sa činjenicom da samo društvo stvara određene slojeve koji odrastaju u specifičnim uslovima, tako da su sportisti, kao i navijači, proizvod anomalija društva kao takvog, dok se sport i navijanje pokušavaju instrumentalizovati za njihovo odvraćanje od borbe za pravedniji svet. Zbog toga je važno da sport zaokuplja pažnju mladih ljudi i da njihovi junaci budu Davor Šuker ili Siniša Mihajlović, a ne Rade Končar ili Ivo Lola Ribar.

Nacionalizam, politika i sport nisu povezani na specifičan način samo na balkanskom prostoru, već su pikanterije tipa koji igrači ne pevaju himnu ili šta skandiraju navijači uočljive u svim zemljama koje su pred izazovima nacionalizma, identiteta, integracije, ksenofobije, multikulturalnosti. Ovo je zapaženo u zemljama sa velikim brojem imigranata, kao što su Nemačka, Francuska, Švedska, i u njima jako često dolazi do politizacije koja dobija svoju medijsku dinamiku i naizgled tabloidni ukus, a ta pitanja su, po svojoj prirodi, jako opasna po društvo. Ne moramo uzimati regionalna neprijateljstva podstaknuta sportom kao primer, recimo ono u Mostaru između Hrvata i Bošnjaka, dovoljno je pogledati koliko utakmice Engleske i Nemačke sa sobom nose izraziti nacionalistički naboj, pa da postane očigledno zašto se sport često percipira kao nastavak rata drugim sredstvima. Čak ako se ne analizira strukturalno već samo fenomenološki, profesionalni sport, sve više sveden na svoj darvinistički aspekt, a nauštrb estetskog i etičkog, gotovo uvek nosi pečat belicizma i ratničkog.

Sportista je podlegao pritisku javnosti i postaje uočljivo kako se grozničavo trudi da u svakom javnom nastupu dokaže svoj patriotizam. Dominantna kvazipatriotska javnost uspela je da ga ubedi da ne može da bude pravi rodoljub ukoliko nije izričit u svom nacionalizmu i čvrstoj odanosti domovini, tako da on jako često i u svom matičnom klubu, u svakoj povoljnoj prilici, ističe nacionalne simbole i ikonografiju. Sportista zaboravlja svoje klasno poreklo – ako ga je uopšte ikada bio u dovoljnoj meri svestan. Naime, velika većina sportista rođena je u nižim slojevima i siromaštvu, u čiji su svet već na početku prodrli nacionalizam i vera kao ideologije koje imaju zadatak da naturalizuju njihov društveni položaj, koji im od početka izgleda sudbinski, tj. “od Boga”. To se može primetiti i kod južnoameričkih fudbalera koji većinom potiču iz favela, kod tamnoputih Afrikanaca iz prašnjavih provincijskih sela, kod Afroamerikanaca u američkim getima ili pak kod dece doseljenika iz prekarnih predgrađa evropskih metropola.
Teško je ostati relaksiran u svom identitetu i dostojanstvu posle svega šta su jugoslovenski narodi prošli ili pred globalno-političkim izazovima kojima su izloženi. Međutim, jako je tanka granica između naizgled benignog nacionalizma i radikalne ksenofobije, mržnje i netrpeljivosti. Kada evropska javnost reaguje na rasističke, fašističke i nasilničke ispade navijača, onda postajemo zabrinuti za imidž zemlje koja teži demokratskim vrednostima i proklamovanom antifašizmu. Međutim, mnogo više od potrebe da izgledamo civilizovano u očima sveta, trebamo da budemo zabrinuti zbog suptilne i postepene fašizacije društva, koja u određenim političkim prilikama prerasta u političke pokrete i programe na šta, kao što može da se vidi u poslednje vreme, nisu imune ni najnaprednije evropske zemlje. Stadioni onda neretko postaju mesta inscenacije, okupljanja i organizovanja fašistoidnih grupa, a posredno i mesta društvene normalizacije takvih tendencija.

Lumpenproletarizacija mladih ljudi najjasnije se ogledava u kafanskom i folklornom nacionalizmu, koji se onda ispoljava na sportskim priredbama i kolektivnim manifestacijama tog tipa. Stadioni i arene tako postaju mesta gde se akumulira nezadovoljstvo prekarizovane mladosti, koja je zajedno sa svojim roditeljima najveći “gubitnik tranzicije”. Upravo zbog toga, u tranzicijskom poretku, bolje reći haosu divljeg kapitalizma, sport kao institucija neretko dobija vrlo specifičnu i problematičnu ulogu. Energija koja treba da donese promenu i ustane protiv tranzicijske nepravde, umesto da postane svesna sebe kao klase, pretvara se u iracionalnu stihiju koja se vodi lažnim idolima kluba ili nacije. S druge strane, uspesi sportista i nacionalni naboj nude samo trenutno zadovoljstvo i osećaj povraćenog dostojanstva, izgubljenog nedaćama i poniženjima rata i neimaštine. Narodnjački populizam je zbog toga uvek blizak sportu u kojem vlada iracionalnost i tu se jasno vidi istorodnost politike i sporta, gde ne dolazi samo do politizacije sporta, već sportizacije politike – oni konvergiraju u slogane kao “Forza Italia” i slične, dok se sami političari služe navijačkom retorikom i tonom.
Sportista kao protivrečni idol

Treba razumeti da se sportisti, naročito fudbaleri, nalaze u jednom svetu u kojem dominiraju kriminalci i lihvari iz menadžerskih struktura, korumpirani kravataši sportskih organizacija i političari raznih profila, koji svi zajedno eksploatišu njihovu popularnost, računajući pre svega na njihovu nezrelost. Njih niko ne vidi u tom smislu kao žrtve, štaviše, dominantna malograđanska javnost uglavnom im zavidi i u svakoj prilici gleda da ih omalovaži. Paradoksalno, oni su sa druge strane inaugurisani u idole i ljude koji trebaju da budu uzori, i to je dominantno mišljenje u svetu, jer sport kao poslednje utočište morala i fer pleja teži da zadrži auru čistote i nevinosti. Međutim, do sada niko nije uspeo da objasni kako neko u svojim dvadesetima, bez obrazovanja i izgrađenih vrednosnih orijentira, može da bude uzor, da bude svestan društva u kom živi i svoje prave funkcije u njemu. On jeste uzoran, ali u jednom drugom smislu, u smislu idola koji treba da sugeriše da je biti uspešan i popularan najviše životno postignuće, a za to je poželjno biti brutalan i beskompromisan takmičar. Zbog toga je sportista zahvalna figura za kapitalistički sistem i socijaldarvinizam koji nagrađuje one koji se bezobzirno popnu do samog vrha.

Nacionalizam ima neverovatnu sposobnost regeneracije i njega desnica koristi u srednjoročne i kratkoročne dnevnopolitičke svrhe. U nedostatku kolektivnih događaja u kojima ima priliku da učestvuje čitava nacija, sport postaje gotovo jedino polje ispoljavanja nacionalizma u svom vulgarnom obliku. On kao takav postaje presudan za konstantno osvežavanje nacionalne svesti. Bez ikonografije, parola, pesama, zastava, običan čovek u svakodnevnom iskustvu ne ume više da ispolji patriotizam i ljubav prema domovini. Kolektivno ushićenje, naročito kod uspeha i pobeda, postaje kompenzacija za sva poniženja i šikaniranja koja se doživljavaju na radnom mestu i u svakodnevici, i u tom smislu takođe ima katarzično dejstvo, što je neofrojdijanska teza koja nije prevaziđena.

Klubaška svest, regionalizam, rivalstvo, državni tim, navijanje, doveli su do takvog stanja svesti da je nemoguće zamisliti državu i društvo bez sporta. Velika većina mladih doživljava veći emocionalni lom i u većoj je egzistencijalnoj panici kada se njihov omiljeni klub nalazi pred bankrotom i gašenjem nego kada je pred gašenjem veća firma od koje živi lokalna zajednica ili širi region. Ovo može najbolje da se vidi u periodima krize, kada spašavanje klubova koji se smatraju nosiocima identiteta ima ogromnu podršku javnosti, tako da se često novac tih istih poreskih obveznika koji ostaju bez najosnovnijih uslova za život koristi za opstanak i oporavak kluba. Nije slučajno što veća ostrašćenost i okrenutost sportskom kolektivizmu i euforiji koincidiraju upravo sa periodom krize, tranzicije i drugih društvenih procesa, koji su po svojoj prirodi stresni i često nepodnošljivi. Zajedno sa nacionalnim timom, privrženost klubu i aktivno angažovanje imaju presudan politički značaj za očuvanje socijalnog mira, što političari i institucije kapitalističkog poretka jako dobro znaju. Gotovo da plaši pomisao na nestanak sporta, jer bi posledice po društvo i socijalni mir, a samim tim i poredak, bile katastrofične.

Starorimska maksima “hleba i igara”, nažalost, ne gubi na svojoj aktuelnosti sve dok postoje izrabljivački odnosi unutar jednog društva, jer to je najpogodniji i, što je još važnije, najjeftiniji način imunizacije nižih slojeva i osiromašene radničke klase te izbegavanja klasnih animoziteta. Nekada je to bila religija kao opijum za narod, a danas je to sport kao sekularna religija. Zbog toga, kao što se dete odmalena krsti i veže za veru, koja je na ovim prostorima gotovo po pravilu u simbiozi sa etničkom pripadnošću, tako se odmalena zaodeva u klupske i nacionalne šalove i zastave, i to postaje neotuđivi deo njegovog identiteta koji nosi u sebi. To prepoznaje kao nešto benigno i vanpolitičko, što u svojoj suštini nikako nije, jer se afektivna vezanost i nekritički odnos prema stvarima i stvarnosti najbolje daju eksploatisati.

Sve ovo nije izrečeno sa pozicije anacionalnog puritanizma koji se gadi prizemnih parola i ikonografije ili sa pozicije nekakvog samodovoljnog kosmopolitizma koji odozgo arbitrira. Kod mene lično više preovlađuje žal za poumljenim patriotizmom i za narodom svesnim svoje društvene realnosti, koju treba menjati kolektivnim naporom, a ne kolektivnom euforijom. Nacionalizam u smislu domoljublja ima svoju svrhu u momentima kada su ugroženi identitet ili kultura jednog naroda ili kada se na osnovama nacionalne svesti artikulišu kulturni ili ekonomski antiimperijalizam i druge vrste otpora. Međutim, ako se karakter društvenih pojava postavi u istorijsku ravan, dolazi se do spoznaje da sport, religija, nacionalizam, kako u određenim istorijskim trenucima mogu da služe emancipaciji, tako u nekim drugim služe konzerviranju postojećih odnosa i gramšijanskoj integraciji u kapitalistički vrednosni horizont.

Ova vrsta kulturne hegemonije jača kada treba sprovesti ekonomsku liberalizaciju. Ovi narativi samo su simptom iskrivljene svesti i, kao što je pokazala naša nedavna prošlost, u pravilu služe da bi se iza njih sprovela prvobitna akumulacija i razvlašćivanje radnika kroz privatizaciju, drugim rečima klasična pljačka. Zbog svega toga ostaje nerazumljivo zašto kritička teorija i levica hronično izbegavaju da analiziraju profesionalni sport u njegovoj društvenoj suštini, tj. kao funkcionalni element unutar klasnog sistema eksploatacije, koji služi njegovom održavanju i učvršćenju. Obično se fokusiraju na karakter sporta kao akumulatora nacionalističkih i drugih strasti, što on i jeste, ali ne prepoznaju ulogu sporta u društvenoistorijskom totalitetu, u kojem on neretko igra ulogu kao institucija kapitalističkog poretka par ekselans.

* Autor Ivan Ergić bivši je profesionalni fudbaler, nekadašnji igrač italijanskog Juventusa, švajcarskog Bazela i turskog Bursaspora. Između 2006. i 2008. godine bio je reprezentativac Srbije.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: uto svi 21, 2013 7:39 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Ispisnica iz antifašizma


Piše: MARINKO ČULIĆ/Novosti

Image

Zoran Milanović nije se ove godine pojavio na komemoraciji u Jasenovcu, objasnivši to time da odlasci ondje i na Bleiburg samo idu na ruku netoleranciji koju potpaljuju HDZ i njegovi saveznici. Dodao je da se on dovoljno izložio u kampanji za EU-izbore (Ruža Tomašić), dok su drugi šutjeli, što se vjerojatno odnosi na Ivu Josipovića, možda i na ostale čelnike Kukuriku koalicije. Može se razumjeti što premijeru to nije pravo, ali nije jasno što mu je kriv Jasenovac. Političar koji bi htio dostići kalibar državnika nikada ne bi smio svoje postupke prilagođavati postupcima drugih, pogotovo ne kada je riječ o tako amblematskim mjestima kakvo je ustaški logor smrti na Savi (stvar je samo djelomično popravljena Josipovićevim odlaskom u Jasenovac, jer je on tamo propustio spomenuti, uz holokaust nad Židovima, i genocid nad Srbima)

Čovjek se ne može sjetiti da je tako ikada bilo. Špartajući onim dijelom internetske galaksije koji se poklapa s granicama bivše Jugoslavije, naišao sam na malo more tekstova u kojima se u povodu Dana pobjede nad fašizmom tvrdi da pobjede zapravo – nije bilo. U jednom čitaš gorku konstataciju da smo “nažalost dopustili da nas nacionalisti i fašisti prevare, smjeste u nacionalne torove, i da nam 68 godina poslije Drugog svjetskog rata upravljaju svakim segmentom života”. Ali dobro, autor je zadržao barem toliko aktivizma i optimizma da tekst završi sa “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. U drugom tekstu ni toga nema. Njegov potpisnik zdvojno zaključuje da je fašizam “nemoguće pobijediti, premda ga se može vojno poraziti”, a spektar razloga za to širi s ex-yu i na evropske primjere (Wilders, Le Pen, Zlatna zora…, vjerojatno je omaškom izostavio Jobbik).

Kako god, u oba ova čemerna komentara s pravom se podvlači da nacifašizam nije nešto što je umrlo s njemačkom kapitulacijom 9. svibnja 1945. godine, nego da preživljava i u kukuljici političkih sistema koji formalno nisu fašistički. Doduše, tu treba biti vrlo oprezan. Osobno, nisam za olaku upotrebu pojma fašizam, jer se njegovom inflacijom gubi pojmovna oštrina tog izraza, a otvara se i prostor sličnim pojednostavljivanjima suprotnog predznaka. Nedavno se kod nas pojavio prijevod knjige “Hitlerova socijalna država” Götza Alyja, u kojoj ovaj poznati njemački povjesničar za nacizam kaže da je bio “konsenzualna diktatura”. To će reći da su je lojalno i predano podržavale najšire njemačke mase, jer ih je Hitler pridobio na svoju stranu, zapravo korumpirao, visokom socijalnom sigurnošću koja im je jamčena. Sve to, naravno, može biti istina, ali kada se na nekim mjestima podvlači da je to imalo i programatsko ishodište, jer je nacizam bio i “socijalizam”, jasno je da knjiga opasno ide rubom vrlo sumnjive simplifikacije. Pa ako se na ovaj način ne bi smjelo razgrađivati pojam socijalizam, ne bi se smjelo ni pojam fašizam. Toliko da se ne pomisli da smo se u ovu temu zaletjeli kao krava u nekošenu djetelinu.

A sada zašto pojam fašizam ni danas ne treba isključiti iz javne upotrebe. Svojedobno je Anto Nobilo rekao da je Herceg-Bosna bila jedina rasistička državna tvorevina nakon Drugog svjetskog rata, jer je uvela ne samo u praksu nego i u svoje osnivačke dokumente da u njoj vlast pripada samo Hrvatima. U Hrvatskoj se, srećom, nikada nije otišlo toliko daleko, ali valjda nije sporno da je Herceg-Bosna nastala pod njenim pokroviteljstvom, a zna se i tko je od “uglednih” zagrebačkih profesora prava pisao spomenute rasističke dokumente. Odatle jasno slijedi da današnja Hrvatska, formalno-pravno gledano, nikada nije bila fašistička država, ali je zato sasvim dopustivo reći da je bila – profašistička. Podvlačim riječ dopustivo, jer ni s ovim pojmom ne treba olako baratati, ali kada se činjenice slože u logičan slijed kakav ovdje imamo, to se jednostavno smije. Kao što se smiju istim logičkim postupkom postaviti i daljnja pitanja, uključujući to koliko je Hrvatska danas antifašistička zemlja, za što postoji sasvim jednostavna provjera. Ako, naime, postoje dvojbe koliko je u ovih dvadesetak godina ova zemlja bila inficirana fašizmom, najlakše ih je otkloniti tako da se barem o prigodnim datumima iznese jasan stav o povijesnom fašizmu otprije sedam desetljeća. No tog jasnog stava nema.

Kod nas se Dan pobjede nad fašizmom obilježava preko volje, upravo mrzovoljno, a ove godine ni toliko, i moram reći da sam se osjećao prilično jadno, da ne kažem popišano, kada sam istodobno na srpskoj televiziji gledao kako Tomislav Nikolić polaže vijenac na grob Neznanog junaka na Avali. Volio bih da su se isto tako popišano osjećali i deklarirani antifašisti u hrvatskom državnom vrhu, ali za to nema nikakvih dokaza. Nije ovdje riječ samo o tome da je srpski predsjednik napravio nešto što hrvatski nije, nego i o nečem puno gorem. A to je da po onome što se zna o antifašizmu u Srbiji danas, Nikolić nikako nije mogao položiti vijenac na grob nekog neznanog partizana nego, u najboljem slučaju, napola partizana-napola četnika, a u najgorem samo četnika. Pogađate što iz ovog slijedi. Ako je antifašistički pokret u Hrvatskoj bio najsnažniji u Jugoslaviji, pa i u Evropi, kako se nekada voljelo govoriti, onda bi ona danas trebala upravo kipjeti od srdžbe što se slava partizanske borbe skrnavi od onih koji je nisu dostojni. Ali evo, ispada da je logikom nečinjenja danas i u Zagrebu, koliko i u Beogradu, prevagnulo da su antifašistički gerilci zapravo bili presvučeni četnici. To je, podsjećam, uobičajeni pogled današnjih NDH-nostalgičara na partizanski pokret, i s tim smo se već navikli živjeti.

Ali zar je moguće da su se i deklarirani sljednici tog pokreta toliko povukli pred njima da ovi prvi diktiraju glavni ton u hrvatskom javnom mnijenju? Zoran Milanović nije se ove godine pojavio na komemoraciji u Jasenovcu, objasnivši to time da odlasci ondje i na Bleiburg samo idu na ruku netoleranciji koju potpaljuju HDZ i njegovi saveznici. Dodao je da se on dovoljno izložio u kampanji za EU-izbore (Ruža Tomašić), dok su drugi šutjeli, što se vjerojatno odnosi na Ivu Josipovića, možda i na ostale čelnike Kukuriku koalicije. Može se razumjeti što premijeru to nije pravo, ali nije jasno što mu je kriv Jasenovac. Političar koji bi htio dostići kalibar državnika nikada ne bi smio svoje postupke prilagođavati postupcima drugih, pogotovo ne kada je riječ o tako amblematskim mjestima kakvo je ustaški logor smrti na Savi (stvar je samo djelomično popravljena Josipovićevim odlaskom u Jasenovac, jer je on tamo propustio spomenuti, uz holokaust nad Židovima, i genocid nad Srbima).

Još bi se i moglo uvjetno prihvatiti kada bi Milanovićev postupak bio dio nekog velikog međustranačkog dogovora koji bi, po uzoru na recimo španjolski postfašistički sporazum ljevice i desnice, išao prema gašenju uzavrelih strasti. Ali o tome kod nas uopće nema govora. HDZ ne skida šapu s Bleiburga (mrzilački govor Vice Vukojevića na subotnjoj komemoraciji), Karamarkova stranka prvi put se pridružila zahtjevu za ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu, ušla je i u otvorenu koaliciji s neoustaško-klerikalističkim protivnicima ćirilice u Vukovaru… Kao da je čvrsto odlučeno da se Hrvatsku poslije sedam desetljeća ispiše iz antifašističke koalicije, i zaista je pitanje da li ona tamo više pripada.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
Prethodni postovi:      
Započni novu temuOdgovori na temu


 Forum(o)Bir:   



Sljedeća tema
Prethodna tema
Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.



Powered by phpBB © 2001/3 phpBB Group :: FI Theme :: Vremenska zona: GMT + 02:00.
HR (Cro) by Ančica Sečan
Hosted by ForumCity