Forum  antifašista  Hrvatske
 
 
 FAQ  •  Pretražnik  •  Članstvo  •  Korisničke grupe   •  Registracija  •  Profil  •  Privatne poruke  •  Login
 
 
 kolumne,komentari,razgovori,reportaže Sljedeća tema
Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu
Autor/ica Poruka
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: pet srp 25, 2008 7:31 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Hrvatska - jedina zemlja na svijetu u kojoj se teroristi nazivaju junacima

KAD MALO razmislite, lako dođete do zaključka tko je Zvonko Bušić. Čovjek provede preko 30 godina u zatvoru, siđe s aviona pred 500 ljudi, vrativši se tako u jedinu zemlju na svijetu gdje ga netko još smatra herojem-a-ne-teroristom, i onda sav ponosan, uzvišeno izjavi: "Tri dana mi nisu dali da se operem. Mrtav sam k'o pas i smrdim k'o svinja"!
Jeste, čovjek bi se još mogao nadati da će Hrvatima barem ovo pokazati o kakvom se tu kalibru genijalca radi, ali to je, kako bi rekao Gandalf, "nada jedne budale", budući da je sasvim pristojnom broju Hrvata mozak dovoljno ispran da bi zaista smatrali Bušića nekakvim hrabrim borcem za slobodu. Sve novine već manje više 20 godina pišu o Bušiću i njegovoj bandi vikend terorista kao o "skupini hrvatskih političkih aktivista", pa je logično da su oni to i postali.
Pri tome se uopće ne obaziru na neke jednostavne činjenice, kao na onu da Bušić zapravo i nije iz Hrvatske. No, dobro, to ionako nema veze, Hrvat ionako nije oznaka nacionalnosti, nego više stanje uma i duha, ali da se takav polučovjek naziva junakom?! Pa on je oteo putnički avion da bi bacao letke! Idemo još jednom. Oteo je putnički avion da bi bacao letke. Kome je to jako glupo? Da je oteo putnički avion da bi iz njega bacao Srbe, to bi još bilo razumljivo, barem puno logičnije od letaka.
Kakve veze Bušić ima s borbom za Hrvatsku?
Teško je uopće reći što je kod Bušića grotesknije. Jesu li to letci, bomba s uputama za deaktivaciju, ili činjenica da se već 20 godina pumpa priča o nekoj tajnoj i mučnoj borbi za hrvatsku stvar? Te skupine radikalno nastrojenih emigrantskih grupa kao što je ona Bušićeva jedine su veze s Hrvatskom imale u vidu reketarenja Hrvata u inozemstvu i međusobnog ubijanja s udbašima. Dobro, Bušić je u svom ludilu otišao korak dalje pa je oteo američki avion, gotovo cijelo jedno desetljeće prije nego su to pod vodstvom nedavno ubijenog terorističkog gurua Imada Mugniyaha izveli pripadnici libanonskog Hezbollaha. Ali, je li to dovoljno da ga pretvori u općenarodnog junaka?
Samo po sebi vjerojatno ne, ali uz kontinuirano medijsko pranje mozga, više nego dovoljno. Ovo što se ima prilike gledati zadnjih tjedana je strašno. Niti jedan medij nije jasno i nedvosmisleno rekao da je Zvonko Bušić običan kriminalni lik, sitni vikend terorist, koji sa svojom ženom i terorističkom bratijom ne samo da ne zaslužuje dozvolu boravka u Hrvatskoj, nego čije je samo postojanje sramota za svakog Hrvata. Umjesto toga predstavljen je kao "politički borac" kojemu se eto omaklo ubojstvo policajca, koji je avion oteo iz patriotskih motiva i koji je bombu postavio da bi poslao poruku.
Borac u ravnini s onim političkim uglednicima koji su ga dočekali na aerodromu - doktorom hrvatske pretvorbe i privatizacije, bivšim saborskim zastupnikom koji je tu funkciju svojim uzavrelim primitivizmom doveo do potpunog besmisla, paterom koji uživa u ustaškim odorama i pjevačem čiji sljedbenici vole pozdravljati rimskim stilom.

Jovan Dragišić,"Index.hr"
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
rozalin
omladinac/ka
omladinac/ka


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 1776
Lokacija: BiH

PostPostano: sub srp 26, 2008 9:42 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Zapis iz Lude kuće
Autor: Dušan Janjić

Hapšenje Radovana Karadžića i njegova ekstradicija, naredne nedelje, predstavlja jedan od događaja koji zaintrigira i obične građane i novinare, diplomate, a posebno političare; one koji znaju mnogo toga o teškim danima u kojima je Karadžić bio predsednik SDS-a, predsednik Republike Srpske, vođa Srba ne samo u Bosni i Hercegovini, već i mnogih iz Hrvatske i Srbije, ali i one koji ne znaju ništa od svega toga, one koji imaju razumevanja pa i snažna pozitivna osećanja prema Karadžiću ali i one koji ga ne vole, možda i mrze.

Same po sebi ove reakcije su uobičajene kada se radi o značajnim ljudima, o onima koji su obeležili neko doba. Doba Radovana Karadžića bilo je doba uzleta srpske nacionalne i nacionalističke misli. Kada su mnogi verovali da je Karadžić "najbolji srpski političar" i "najbolji diplomata - pregovarač među Srbima", a bilo je to doba borbe za slobodu, za svoju državu koju nisu podjednako videli svi - Srbi, Bošnjaci i Hrvati, zato je to bilo i doba međunacionalne mržnje, oružanih sukoba pa i zločina. O ovom dobu i Radovanu Karadžiću će se tek raspravljati, oni će se tek ocenjivati. U međuvremenu javnost, posebno u Srbiji, se bavi čovekom koji je uhapšen - Draganom Davidom Dabićem.

Dabić je za neke duhovnik, za neke nadrilekar, za neke psihoterapeut. Za mnoge Radovan Karadžić je sam smislio sve - svoj novi identitet, svoj drugi život u istom ambijentu, u okruženju ljudi od kojih se ne razlikuje po dijalektu, po navikama i po iskustvu izbeglištva. Ovi su ljudi u Bloku 45, na Novom Beogradu, nekadašnjem naselju socijalističkog srednjeg sloja, našli svoje stanište, a u njemu i svoj kafe Luda kuća. U ovom kafeu Dabić je guslao i pevao pod slikom Radovana Karadžića, a neki ljudi su mu pričali o tome ko je zapravo Radovan Karadžić i gde se krije. Po drugima Dabića su stvorili Karadžić i DB, odnosno BIA, a neki čak kažu da su svoje prste umešali i CIA i MI 6. Po jednima Dabić je činio sve da ga uhapse jer je pripremio strategiju odbrane koja će mu omogućiti da, u godinu i po, završi prvostepeni postupak, a već kasnije će se videti šta dalje jer se veruje da će majka Rusija izdejstvovati zatvaranje Haškog suda. Po drugima, Dabića su locirali "oni koji su ga skrivali" - BIA, CIA i MI 6, a po trećima, koji inače tvrde da su najbolji poznavaoci srpske tradicije, njega je neko odao i to neko ko mu je bio blizak ne bi li zaradio par miliona dolara. I dok se obnavlja mit kuma Vujuce u koji, izgleda, najviše veruje Stipe Mesić, predsednik Hrvatske i čovek koji sam za sebe, ničim opravdano, tvrdi da je dovršio posao jer je razbio bivšu Jugoslaviju. Već sada se može zaključiti da će se i Dabić priključiti Radovanu u svetu mita, priča i maštanja.

Što se posledica ovog događaja na Srbiju tiče, postoji nekoliko mogućih nivoa razmišljanja oko kojih, takođe, nema saglasnosti. Za sada postoji opšta saglasnost samo u tome da Srbija u svetlu hapšenja Karadžića liči na Ludu kuću.

Na unutrašnjopolitičkom planu postavlja se pitanje da li će vlast nastaviti s hapšenjima Mladića i Hadžića i tako izvršiti svoju obavezu nastalu iz brojnih međunarodnih akata, a naročito iz Dejtonskog sporazuma. Da bi vlast obavila ovaj posao moraće da se vidi šta zaista znače izjave potpredsednika Vlade Srbije i ministra policije Ivice Dačića koji je, uz to, i predsednik SPS-a. Kada Dačić kaže da njegovo ministarstvo nije učestvovalo u hapšenju i da je to zapravo "primopredaja dužnosti" unutar BIA, da li on to kaže da on nema nikakav uvid u rad BIA, iako je po funkciji potpredsednika koordinator službi bezbednosti ili ono to samo "zamajava" članstvo SPS-a i glasače pretpostavljajući da oni ne bi podržali odluku o hapšenju Karadžića. Ukoliko se ispostavi da je ovo drugo, to znači da tek predstoji ozbiljna politička borba da se SPS zaista svrsta u "evropske snage" te i da postoji rizik da se raspadne vladajuća koalicija. Ili... što bi bilo blisko današnjoj politici u Srbiji da Dačićevo mesto, s vremena na vreme, popuni Čeda Jovanović i njegov LDP. Jedno je izvesno DS i Boris Tadić ne mogu sami dovršiti "saradnju s Hagom" i ispuniti politički preduslov da bi se aktivirao prelazni sporazum iz Sporazuma za stabilizaciju i pridruživanje EU. Izgleda i da što se više odugovlači s ostalim hapšenjima, to će biti teže. Tu svoju priliku traži opozicija. Dok su DSS i NS "iznenađeni i uvređeni" čekajući razvoj situacije, dotle je agilni SRS izašao na ulice i zaigrao svoj ruski rulet. Ukoliko uspe da pridobije mase i izvrši pritisak na pad Vlade, dobiće novu priliku na izborima. Ako ne uspe u ovoj nameri, biće potpuno marginalizovan, s tim što je jasno da je, već sada, međunarodna zajednica, naročito EU i SAD, "otpisala" SRS.

Što se tiče službi bezbednosti, one su pokazale da najbolje rade kad im se političari ne mešaju u posao. To, samo po sebi, predstavlja lošu vest jer potvrđuje da političari u Srbiji nemaju hrabrosti da donose teške odluke, te da bi službe mogle da padnu u iskušenje da kontrolišu, dovode na vlast i smenjuju političare. Dakle, Srbija tek mora ozbiljno da zasuče rukave i dovrši posao reforme sistema nacionalne bezbednosti. Bez obavljanja tog posla Srbija bi zaista mogla da postane luda kuća u kojoj je, već sada, i previše onih koji misle da se Radovan, da se srpska nacija i srpski nacionalni interesi najbolje brane tako što se prebijaju Srbi - novinari, što se preti ubistvima Srbima - jednom rečju što se započinje međusrpski obračun.

Na regionalnom nivou hapšenje Radovana Karadžića jeste preduslov, ali ne i garancija pomirenja. Ono može da ima pozitivne efekte na politički život u Bosni i Hercegovini samo ukoliko javnost i političari zaista žele pomirenje. Jedno je jasno - ne može se više sumnjičiti i optuživati rukovodstvo Republike Srpske, a ni Srbi u Bosni i Hercegovini da su "jataci ratnih zločinaca", niti se može osporavati Republika Srpska kao "tvorevina nastala na ratnom zločinu". Takođe, ne može se osporiti da je ratnog zločina bilo, a kolika je uloga Radovana Karadžića u tome tek će reći Sud u Hagu.

Mnogi iz vlasti Srbije i iz međunarodne zajednice su spremni da kažu da će Srbija zauzvrat za hapšenje Karadžića dobiti "ubrzni put ka statusu kandidata". Srbija to neće dobiti jer to i ne postoji. Srbija će hapšenjem preostalih sa haške optužnice samo izvršiti svoje obaveze i ukloniti rezerve Holandije i Belgije na pokretanje procesa dobijanja statusa kandidata za EU. Kad će postati kandidat i kad će zaista biti član EU to zavisi i od same EU, koja tek treba da odgovori na irsko "ne" lisabonskom dogovoru.

_________________
Abraham Lincoln

Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ sloboda.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPosjeti Web stranice
tnt
pionir/ka
pionir/ka


Pridružen/a: 13. 07. 2008.
Postovi: 358

PostPostano: sub srp 26, 2008 12:59 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Istina,nasmijao sam se ovih dana citajuci Karadziceve dogodovstine,sto je sve radio (od vodje u ratu,preko svalera do "belog maga"),ali ipak se radi o ratnom zlocincu i ove popratne price samo su pokusaj skretanja javnosti s merituma problema.No,nece uspjeti,koliko god se trudili.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
rozalin
omladinac/ka
omladinac/ka


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 1776
Lokacija: BiH

PostPostano: pon srp 28, 2008 10:39 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

    Kako se kalio lopovluk

Vodio sam se jedino poslovnim instinktom; izgovorit će to bez da trepne prosječan hrvatski biznismen u razgovoru za kakav “muški” časopis, pa otpiti gutljaj vina iz visoke čaše. Kako je sučelice takvima obično neko “novinarsko tele”, fascinirano sugovornikovim sjajem, potpitanje neće uslijediti i tako nekako nastaje mit o milijunašu koji je krenuo iz garaže. No, niti je ovo Hamburger City, niti je rvacki bogataš Bill Gates: veliki se novac ovdje oduvijek stvarao samo s onu stranu zakona, od Glembajevih naovamo. Bilo je tako i u samoupravnom socijalizmu, no tek svanućem mlade demokracije lopovluk se afirmirao kao vodeća gospodarska grana. Zato zahtijeva i pravilnu klasifikaciju, a kako takvi obično o sebi govore kao o životinjama (borio sam se lavovski, radio sam kao pas, bilo je tu i drugih ajkula, ali sam uspio isplivati...), podijelit ćemo ih na: a) krupne zvijerke b) zvjerčice i c) stoku sitnog zuba.

I maniti znaju kako su devedesetih krale krupne zvijerke. Uđeš u veliku hrvatsku stranku, a oni ti onda namjeste poduzeće za pretvorbu. Prvo mu lijepo smanje temeljni kapital, od perspektivne tvrtke naprave gubitaša, a onda toga nekadašnjeg privrednog diva (kojeg je ionako pregazilo vrijeme) pretvore u gospodarskog patuljka što će se p(r)odati za kunu. Radnici bi se zatim,u koloni po jedan uputili na burzu, a imovina koja je stajala stotinu lipa unovčila za par milijuna kuna ili eura. Krupne zvijerke nisu prvi kapital stvarale samo u pretvorbi & malverzaciji, pardon, privatizaciji, nego i običnim mijenjanjem dinara u hrvatski dinar. Naime, prvo se nas naivce u ime velikog domoljublja pozvalo da vratimo jugo dinare koji se imaju uništiti i uzmemo hrvatske, a onda se bratija puna novca uputila u druge bratske republike, pa ga tamo promijenila u marke. Very simple, isn’t it? Još jednostavnije je bilo onima koji su s praznim kovčezima ušetali u Mirovinski fond, a kad su izašli trebali su im nosači da ih ponesu.

A onda je počeo rat. I neko se dosjetio da je bolje uvoziti oružje nego ga proizvoditi. Nekad sitni šverceri color televizora i videouređaja, sada mešetare raketama, avionima, kojekakvim streljivom, pa to fino pretvaraju u dragulje i druge fine stvarčice, i još ih kite ordenjem.

Nižerangirani lopovi, u ovom tekstu zvjerčice, dolaze na svoje u vrijeme ratnih operacija. Oni su gladijatori koje komanda m(j)esta nagrađuje ratnim plijenom. Pljačka se lokalni SDK, pošta, filijala banke, salon automobila, prodavaonica tehničkih uređaja, robna kuća... Poslije se to otprema na mirnodopska područja i prodaje na kojekakvim akcijama. U maskirnim džipovima, s upaljenim rotacijskim svjetlom, prevozi se laka i teška droga, jer, bože moj, tko može i smije zaustaviti vojnu policiju. Oni koji ne sudjeluju u ratnim igrama, a ne spadaju u krupne zvijerke, postaju kooperanti – što je drugo ime za izvlačenje, odnosno pranje novca. Odjednom, sve rade kooperanti: oni su brojniji od radnika u brodogradilištu, za HTV su producentske kuće i vanjski suradnici važniji od njihovih djelatnika; kooperanti, kooperanti, kooperanti – bez njih se ne može ustati ni leći. A radi se o sljedećem: u društvenom poduzeću radili su zajedno kumovi Mirko i Slavko. Mirko je, nakon malverzacije, pardon, privatizacije, postao direktor, pa je uputio Slavka u privatnike. Slavkova tvrtka svih ovih godina jedina radi velike poslove za Mirkovu firmu, a onda Mirko kumu Slavku dio novca vraća u džep. Ta je disciplina u narodu poznatija kao ping-pong, a vjeruje se da nam u tom “sportu” Kinezi nisu ni do koljena.

I na kraju, stoka sitnog zuba. Nije to samo politička oporba, kako ju je prvi hrvatski predsjednik jednom prilikom krstio, nego sav ostali živalj koji jedva opstaje u našoj ekonomskoj džungli. Oni koji su živjeli na ratnim područjima “poslužili” su se susjedovim/komšijinim stanovima, kućama und pokućstvom, automobilima.., kao što su se ovi drugi prije ili kasnije poslužili njihovima. Stoka sitnog zuba prodaje takvu ili švercanu robu po pazarima ili gradskim pločnicima, kraducka poslodavcu iz blagajne, krade struju/vodu, ne plaća režije, poreze i prireze, vozi neregistrirana “kola”, dila drogu na malo, vara rodbinu i prijatelje, džepari, žica, prosjači...

Vodio sam se, kažem vam, jedino poslovnim instinktom, ponovit će na koncu prosječni hrvatski biznismen prosječnom hrvatskom novinaru još jednom, onako, usput, da se ne zaboravi. I neće. Jer tko danas u Hamburger Cityju zna da su Johnsonovi prvi milijun stekli trgovinom robova, a ne na burzi, a njihovi se konkurenti obogatili prodajom viskija crvenokošcima. Malo koga zanima kako se kalio lopovluk: i tamo, i ovdje... i bilo gdje.

Saša Ljubičić

_________________
Abraham Lincoln

Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ sloboda.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPosjeti Web stranice
fajter
početmik/ca
početmik/ca


Pridružen/a: 17. 02. 2008.
Postovi: 118

PostPostano: sub kol 02, 2008 6:32 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Ratni huškač "Kvisko" Pauletić zalutao u devedesete: Srbi opet na piku

Image

"ŠTA JE TILA ova od tebe?'. 'Da pomerim kola', odgovorija san kratko. 'Ajde ne zajebaji! Šta je, Srpkinja?'. 'Slušaj, Švabica očito nije'. 'Ne virujen ti, lažeš. Ajmo vidit registraciju!' Našli smo na parkingu ne jedan nego tri BG auta. Dva beemvejca i jedan audi. Parkirali su se utisno, zbilja bi trebalo da se pomer... jebate, šta je meni?", stoji u članku Roberta Pauletića, ali ne iz 1991. u Slobodnom tjedniku ozloglašenoga Marinka Božića, nego Slobodnoj Dalmaciji, od prije tri dana.
"Lepi naši gosti su se vratili, i to u velikom broju...", tekst je koji je doveo do tenzija na kolegiju Slobodne Dalmacije, na kojemu se dio urednika pobunio zbog  Pauletićevo huškanje i ustvrdio da je objava takvog teksta nedopustiv. Rasprava je završena zaključkom da "pa to ljudi čitaju".
U članku Pauletić prosipa žuč iznerviran susretom sa "nelošom crnkom" za koju se ispostavilo da je Srpkinja (koja se ne može parkirati zbog njegovog auta), pa zaslužuje da ju on "otkači". Drama se nastavlja u kafiću gdje su njeni sunarodnjaci "Srbi okupirali najbolja tri stola uz ogradu. Ustvari, formirali su jedan veliki SAO Stol, cili prvi red, tri familje s dicon".
Za SAO stolom, kako ga naziva, uskoro se ispostavlja da sjede tri primitivca, no Pauletiću je povrh svega bilo važnije koje su nacionalne pripadnosti. Slijedi snebivanje njegove supruge Papučice i njeni zabrinuti komentari "Čuješ li ovo? Opet bi oni nama komandirali, samo da uvate priliku", pa onda "Koje su ovo škovace? Šta provociraju ovako usrid Hrvatske? Jesu li oni normalni?".

Hedl: Ili je Pauletiću ponovno netko dao krivu sliku ili misli da je u Hrvatskoj još uvijek 1991.
Pisanje u prvom licu omiljena je forma pobjednika Kviskoteke Roberta Pauletića i svjedoka na suđenju Branimiru Glavašu.
"S jednakim osjećajem za detalje Pauletić je 1991. u Slobodnom tjedniku napisao tekst "Spriječen atentat na Glavaša!". U tom je tekstu srpskog civila koji je mučen u garažama i potom bio natjeran piti sumpornu kiselinu iz akumulator nazivao opasnim četničkim teroristom. Napisao je tekst pun živopisnih detalja i naturalističkih opisa, a kad sam ga pitao oko tog slučaja, rekao je da je sve pisao na temelju fotografije koju mu je dao Alojz Krivograd, te da su mu u redakciji Slobodnog tjednika nabrijali tekst", podsjeća predsjednik Vijeća časti HND-a Drago Hedl, nakon što je pročitao "Lepe naše goste".
O Puletićevom novinarstvu, upravo potaknut tim njegovim tadašnjim "otkrićem" mogućeg atentata na Glavaša, Hedl je svojedobno raspredao u Feralu. Hedl je između ostalog napisao kako je Pauletićev terenski rad "potaknuo" njegov mentor - čuveni Marinko Božić, urednik Slobodnog tjednika, koji je tada "urlao po redakciji, vičući na novinare da mu - kako god znaju - donesu sliku mrtvog četnika". Stoga nije čudno da je Pauletićeve "Lepe naše goste" Hedl okvalificirao kao logičan nastavak novinarske karijere započete početkom 90-tih.
"Moj je komentar", zaključuje dobitnik najprestižnijih međunarodnih nagrada za istraživačko novinarstvo, "Ili je Pauletiću ponovno netko dao sliku, ili misli da je u Hrvatskoj još uvijek 1991.".

Banac: Člankopisac potiče strahove
Prije par dana, komentirao je predsjednik HHO-a Ivo Banac, da mu je poznanica iz Beograda koja ljetuje u Dubrovniku rekla da njezin muž ne želi dolaziti u Hrvatsku jer je glasan dok govori, zbog čega bi se "odmah znalo tko je on".
"Ja ju uvjeravam da su šanse za neugodnosti minimalne. No, izgleda da ovaj stanoviti člankopisac potiče takve strahove. Puno godina je moralo proći da bi Nijemci mogli normalno prelaziti teritorijem Nizozemske i Francuske. Ako negdje prekipi, to je jedna stvar, ali poticati omrazu ili iznenađenje time što Srbi dolaze u Hrvatsku, to je nedopustivo", zaključuje Banac.
O činjenici da odgovornost pada i na novine koje su objavile tekst, kaže "To je jedan šizofreni list. Ima stvari sa jedne pozicije, a onda ima i ovakve tekstove, ne znam što bih rekao". Za to što su urednici prihvatili argument da se ovakvi tekstovi čitaju, Banac kaže - "Tim gore što se čitaju. To znači da će on to ponoviti", kaže Banac i preporučuje glavnom uredniku Zoranu Krželju da popriča sa kolumnistom.

Sandro Pogutz: Ja sam ga objavio, to govori sve o mom mišljenju o tekstu
Urednik Mozaika, priloga u kojemu bivši ST-ovac objavljuje kolumne, Sandro Pogutz, očito ne vidi razloga da obeshrabri Pauletića u ponovnom pisanju "začuđenih" tekstova.
"Ja sam ga objavio, to je moje mišljenje o tom tekstu. Nemam drugih komentara", jasan je urednik Mozaika, dodavši da događaje s kolegija pogotovo neće komentirati.
Ironično je to što je Slobodna Dalmacija nedavno objavila anketu provedenu među vlastitim čitateljima, koji su upravo Srbe izabrali za najbolje goste koji dolaze na dalmatinski Jadran.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
Maja
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 1416

PostPostano: ned kol 03, 2008 8:47 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

"Desničarske luzere jedino spaja Thompson"

"PROPALI pokušaj održavanja koncerta u Umagu zbog Kajin-Mesićeve zabrane bio je odlučujući signal svim desničarskim 'luzerima' da od Marka Perkovića Thompsona naprave mjesto okupljanja. Ispada da je on jedino oko čega se mogu složiti. Jedino što svi podržavaju, što ih veže. Jedino što mogu narodu ponuditi" stoji na blogu nezavisnog saborskog zastupnika Dragutina Lesara koji je u svom novom "postu" kroz fenomen M. P. Thompson analizirao modernu hrvatsku političku desnicu.

Perkovićevo bratstvo i jedinstvo
Naime, Lesar za današnju desnicu kaže kako je "izgubljena u vremenu i prostoru", čiji su lideri međusobno posvađani i potpuno nesposobni razumijevanja političkih procesa u Hrvatskoj ali i u Europi. Lesar ističe kako je današnja desnica jedino u stanju "prikrpati" se Thompsonu.
A od Perkovića-pjevača, uz pomoć dijela medija, a posebice novinara-istomišljenika stvara se Perković-političar. Folklor oko Perkovića se pak stvara u političku platformu okupljanja i djelovanja, zaključuje Lesar.

Sanader ukidanjem Thompsona, ruši desnicu
"Gotovo je nevjerojatno da je do sada jedino Sanader shvatio o čemu se radi. I naravno, odmah krenuo u demontiranje.", napisao je Lesar dodajući kako je na Sanaderovim putem krenula i potpredsjednica Jadranka Kosor, koja je poručila Perkoviću da prekine koncert čim se čuje: "Ubij Srbina!".  Lesar, smatra kako je policija dobila jasnu uputu oko Thompsonovih koncerata. 
"Shvatio je Sanader da je Perković bez 'ubij, ubij' , 'u boj, u boj', crnih košulja i ustaških kapa prestaje biti zanimljiv medijima, a time prestaje biti bitan i desničarskim luzerima", rezimira Lesar dodajući kako je istodobno Milanović na "sto muka" kako u javnosti opravdati svoga stranačkog "druga" Bandića kada je ovaj priredio Perkovićev koncert u Zagrebu. Lesar smatra kako Bandić, a samim time i SDP nije vidio kako nije riječ o glazbenom koncertu nego o pokušaju stvaranja ekstremne političke desnice.

Milanovićev propust, Sanaderov plus
"Još jedna propuštena Milanovićeva prilika. Ali zato Sanader ne propušta priliku da raznim dujmovićima, ivankovićima, tomcima, rojsima, kovačevićima, ivkošićima na koncu ne poruči: Ne igrajte se politike!", stoji na kraju Lesarova "posta" na blogu "Nebu išlo".
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
fajter
početmik/ca
početmik/ca


Pridružen/a: 17. 02. 2008.
Postovi: 118

PostPostano: pon kol 04, 2008 10:33 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Tadić traži ispriku, ali neće je dobiti


Image
ISPRIKE su dobre. Kad bi bile iskrene. I kad bi iza njih stajale želje za promjenama. Kad bi smirivale strasti, suzbijale mržnju, otvarale prostore za suradnju, kad bi žrtvama davale spokoj, a budućim generacijama jasnu sliku o tome što se zapravo događalo na ovim prostorima. Ovako, ne sežu dalje od političke geste koja ne donosi ni katarzu ni olakšanje.
Uoči još jedne godišnjice Oluje, srbijanski predsjednik Boris Tadić ponovno je zatražio ispriku od Hrvatske zbog zločina nad Srbima i protjerivanja iz njihovih domova. Neće je dobiti.
Hrvatska Vlada i sve političke stranke smatraju da ona nije potrebna, jer Hrvatska je bila napadnuta, ona se branila i obranila, vojnom akcijom slomila kičmu zločinačkom Miloševićevu režimu i ratnom pobjedom označila početak kraja ratnih sukoba na ovim prostorima.
To što je u toj akciji ubijeno 1.500 Srba, što ih je 250 tisuća protjerano (ili pušteno da ode), što je opljačkano i spaljeno deset tisuća kuća, što se zbog toga trojica hrvatskih generala u Haagu brane od optužbi za zločinački pothvat, a Hrvatska godinama bila u tihoj izolaciji, daje Borisu Tadiću povod da svake godine uputi isti apel.

Gdje je hrvatska isprika Hrvatima?
Međutim, nije toliko bitno hoće li se Hrvatska ispričati Srbiji zato što je na zločin uzvratila zločinom. Iz ove naše, hrvatske perspektive mnogo je veći problem što punih trinaest godina nismo sigurni slavimo li Danom pobjede i domovinske zahvalnosti oslobođenje okupiranog teritorija ili istjerivanje Srba iz Hrvatske. Puno je ozbiljnije to što je godinama hrvatska vlast štitila zločince, a institucije zataškavale zločine, što su se zločini poistovjećivali s nacionalnim interesom i što je Hrvatska godinama bila njihov talac i žrtva međunarodnih pritisaka.
Zbog svega toga, ispriku bi trebali tražiti sami hrvatski građani, zato što su prisiljeni slaviti pobjedničku akciju koja još uvijek nije oprana od zločina. Da se to dogodilo prije trinaest godina, danas bi hrvatski političari puno čišće savjesti odbijali Tadićeve argumente.
Da je netko tada odgovarao zbog tisuća ubijenih Srba i stotina tisuća spaljenih kuća, da kojim slučajem svi akteri sa čuvene fotografije s Kninske tvrđave nisu optuženi, okaljani ili osramoćeni, da se nije ispunio mračni plan o tome da se Srbe svede na tri posto stanovništva, pobjeda bi se doista slavila kao dan zahvalnosti. Ovako, savjest nije čista.

Mržnja još nije nestala
Tadić se u ime Srbije ispričao svim žrtvama krvavog pohoda. Srbija zbog toga nije doživjela katarzu i još uvijek pati od žestokih izljeva mržnje, ovoga puta autodestruktivnih. Hrvatska se nije ispričala, prvenstveno kako ne bi pridonijela izjednačavanju krivnje na ovim prostorima, ali baš kao i u Srbiji, njezina mržnja nije nestala.
Možda je odstranjena s javne scene, iz političkog govora i velikih medija, ali postojano se valja negdje ispod površine, poput suspregnute sile koja prijeti eksplozijom. Ona zato divlja po internetskim forumima, isijava u duhu Thompsonovih koncerata, probija u medijskim naslađivanjima povodom sukoba u Srbiji i u stalnom vaganju između straha od napredne ili radikalne Srbije.
Ponekad izbije tamo gdje ste mislili da je više neće pronaći, kao u turističkim reportažama o Srbima na Jadranu. Naravno, mržnja je naveliko prisutna u obljetničkom likovanju zbog kolona Srba koji su prije trinaest godina napustili Hrvatsku.
Jesmo li bolji od Srba?
Oni su otišli i vjerojatno se nikad u tolikom broju neće vratiti. No, jesmo li mi zbog toga bolji? Ili sretniji? Osjećamo li se bolje? O odgovorima na ova pitanja ovisi i naša potreba za isprikom. Je li nam žao što su otišli? Što smo im se osvetili tako što smo spalili njihove domove i pobili njihove starce? Što smo ih kamenovali i bombardirali na odlasku? Što im i sada uništavamo kuće, obnovljene našim novcima? Što ih opet batinamo i ubijamo? Što ih opet mrzimo?
Kao što bi se srpskim izbjeglicama u prvom redu morali ispričati njihovi politički vođe koji su ih žrtvovali u krvavom pohodu, tako bi se i pokrovitelji hrvatskih zločina morali ispričati svom narodu što su ga učinili taocem mržnje.
Hrvatska vlast priznala je grešku prema Srbima: obnavlja im kuće, obećava kompenzaciju oduzetih stanarskih prava, prihvaća povratnike. Ali nije priznala grešku prema svojim građanima: što ih je učinila taocima zločina, izolirala od svijeta, zadojila mržnjom, što im je oduzela pravo da brane status žrtve, da budu bolji od onih koji ih napali, da ne moraju slaviti pobjedu opravdavajući zločine.
I što je dopustila da im svake godine netko poput Borisa Tadića kvari proslavu. Znamo da se neće ispričati, ali je li im barem imalo žao?

Tomislav Klauški
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
heroj ulice
pionir/ka
pionir/ka


Pridružen/a: 11. 02. 2008.
Postovi: 447

PostPostano: ned kol 10, 2008 1:39 am Citiraj i odgovori[Vrh]

TEMA NEDELJE

Nesporazum Srba i Hrvata

Na nedavno održanom evropskom prvenstvu u fudbalu, hrvatska reprezentacija imala je svoje simpatizere i u Beogradu. Posle toga nije bilo veliko iznenađenje kad se ispostavilo da teniser Mario Ančić ima svoje poštovaoce. Navijalo se za Hrvate u fudbalu, naravno, onoliko koliko može da se navija za reprezentaciju bilo koje druge zemlje: bez mnogo osećanja, ali s poštovanjem za ekipu koja ima kvalitet. Ipak, kad su u četvrtfinalu Hrvati izgubili, jednako su se smejali i aplaudirali ne samo "navijači" Turske (ili bolje rečeno: oni koji su navijali protiv Hrvatske), nego i oni koji su do tada imali simpatije za "vatrene".
Taj čudan, paradoksalan odnos prema zapadnim susedima, sa krajnje emocionalnim amplitudama, nije rezervisan samo za sport. Tamošnja turistička organizacija objavila je, recimo, da je na njihovom primorju boravilo preko 100.000 gostiju iz Srbije. Istovremeno, ovdašnji ekonomski pokazatelji govore da je kupovina proizvoda široke potrošnje koji dolaze iz Hrvatske opala za petinu. Teško je verovati da su Hvar, Brač, Istra, koji kao i ceo taj deo jadranske obale važe za skuplje od konkurencije u Grčkoj i Turskoj, svojim cenama privukli srpske turiste. Stručnjaci, pak, tvrde da manjak novca u srpskom džepu nije razlog zbog kojeg "bajadere" i "Podravkine" supe ostaju nedirnute u rafovima. Prodaja tih i ostalih proizvoda, po prvim tumačenjima, svedena je otkako je Zagreb priznao kosovsku nezavisnost.
Ta neuniformisanost u odnosu građana prema zapadnim susedima delom se može smatrati i kao posledica politike koju je Srbija vodila prema Hrvatskoj prethodnih osam godina, kao i normalizacijom odnosa između Beograda i Zagreba. No, o kakvoj normalizaciji i o kakvoj je politici reč?
Odnos najviših zvaničnika Beograda prema Zagrebu od 2000. do ove godine zasnivao se na nekoj vrsti političke (ne)korektnosti, pa i nekoj vrsti podređenosti u odnosu koji bi trebalo da bude partnerski. Ispoljena je korektnost prema interesima, pre svega ekonomskim, hrvatske države (u Srbiji radi više stotina hrvatskih firmi, u Hrvatskoj nijedna srpska), korektnost prema žrtvama koje je podnela za vreme ratnih sukoba (Boris Tadić se prošle godine izvinio građanima Hrvatske kojima su nesreću doneli pripadnici srpskog naroda), dok su sva sporna pitanja koja su se doticala zajedničke prošlosti ili prećutkivana ili prebacivana na takozvane niže nivoe. Rezultat takve politike je robna razmena između dve države vredna oko 400 miliona dolara za pola godine, nesmetano kretanje ljudi, kulturna razmena (srpski izdavači objavili su dela bar desetak hrvatskih autora), pa i to što nije nikakva sablazan navijati za Hrvatsku nasred beogradskog Trga Republike.
Ta je državna politika nekorektna utoliko što su se sporna pitanja iz prošlosti morala pokrenuti, ukoliko je i Beogradu i Zagrebu jasno da žrtve postoje i na srpskoj strani. To se pre svega odnosi na poginule u hrvatskim vojnim akcijama, kao i na Srbe koji su izbegli iz Hrvatske tokom i posle rata, njih gotovo 400.000, kako tvrdi "Veritas". Da to izaziva političku zategnutost svedoče oštre reakcije hrvatskih zvaničnika na izjavu Vuka Jeremića (koji je u Zagrebu u maju podsetio domaćine na zločine nad Srbima), kao i nedavne reakcije na Tadićev zahtev za izvinjenje zbog stradanja Srba. Da li će se pogoršati odnosi između Beograda i Zagreba ukoliko Srbija na najvišem nivou postavi pitanje državnih mera kojima Hrvatska onemogućava povratak prognanih (od neizdavanja dokumenata do tajnih poternica)? Hoće, ali samo privremeno. Pre nego što dospeju do kandidature za EU, i jedna i druga zemlja moraće da dokažu svoje "dobrosusedske odnose".
Da bi omogućio prava svojih sunarodnika, Beograd ne može da računa na pomoć međunarodne zajednice i u tom smislu malo će biti od pomoći čak i od eventualne kazne Anti Gotovini i njegovim saradnicima u Hagu. U Hrvatskoj, kao i na Kosovu, praktično je izvršeno etničko čišćenje. Ono ne bi bilo moguće da nije postojala prećutna saglasnost Zapada. Da je drugačije malo je verovatno da bi Benita Ferero-Valdner, komesar EU za međunarodne odnose, mogla da izjavi da je "EU čvrsto uverena" da Kosovo "ima perspektivu evropske integracije". Hrvatska nema perspektivu: ona se već nalazi na putu evropskih integracija.

Rade Stanić,"Politika ONLINE"
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
heroj ulice
pionir/ka
pionir/ka


Pridružen/a: 11. 02. 2008.
Postovi: 447

PostPostano: ned kol 10, 2008 1:47 am Citiraj i odgovori[Vrh]

U večitom ratu

Odnos Srba i Hrvata je poput odnosa bivših supružnika: ratovali su, mrzeli se i grlili, nikada jedan drugome nisu do kraja verovali, ali nakon svega, obostrano uživaju u epitetu "bivši"

Teško je pretpostaviti da će posljednje rasprave na relaciji službenog Zagreba i Beograda o temeljnom karakteru vojno-policijske akcije "Oluja" bitnije promijeniti karakter hrvatsko-srpskih odnosa, koji su, najblaže rečeno, u tom razdoblju, doživjeli niz izuzetno dramatičnih promjena. Naime, uprkos ratu, užasima, zastrašujućem stradanju hrvatskog naroda, agresiji proizašloj iz Miloševićeve monstruozne politike, taj bi se odnos i danas mogao najkraće opisati kao odnos trajno zaraćenih strana koje, iako bizarno, jedna za drugu pokazuju trajno i neuobičajeno veliko zanimanje. Nemoguće se u novinskom tekstu baviti svim povijesnim razlozima takve međusobne relacije, a pokušaj da se objasne uzroci neprimjerenog interesa Hrvata za srbijanske izbore ili Karadžićevo hapšenje, kao i činjenicu da je dobar deo Srba na Evropskom nogometnom prvenstvu zdušno navijao za hrvatsku reprezentaciju ili da su na beogradskom Evrosongu najbolje primljeni zagrebački "Kraljevi ulice", unaprijed bi bio ocijenjen kao površno prikazivanje situacije u čijoj su pozadini znatno ozbiljniji problemi.
Pa ipak, gledajući unazad, činjenica je da Srbi i Hrvati njeguju posebne, teško razumljive međusobne odnose koji bi se, prije no kroz sociološke analize mogli gledati kroz prizmu psihologijskih rasprava. Krvavi rat iniciran iz Beograda, u kojem je živote u Hrvatskoj izgubilo 11.000 Hrvata, među kojima i više od 300 djece, ranjeno je 37.000 građana, a tri hiljade su nestale, Hrvatskoj nesumnjivo daje za pravo da bude posebno osjetljiva na svaku neizbalansiranu rečenicu koja danas stiže iz Beograda. Nažalost, prevelik broj stanovnika Srbije ni danas ne razumije da je Hrvatska bila uistinu vojno napadnuta, da su granatirani veliki i mali gradovi, da je Vukovar sravnjen sa zemljom, da su bombe padale gotovo posvuda i da su u njihovom susjedstvu, uz njihovo sudjelovanje ili šutnju mnoge obitelji zauvijek zavijene u crno, te da se to nipošto ne može mjeriti sa sankcijama koje je zbog toga podnijela Srbija, uključujući i NATO-ovo sramotno bombardiranje Beograda koje uistinu nije predstavljalo ništa drugo doli najgrublju manifestaciju sile i moći istih onih koji su rat u Hrvatskoj, da su htjeli, mogli spriječiti na vrijeme.
S druge strane, Hrvatskoj su trebale godine do priznanja da su akcije "Bljesak" i "Oluja" za sobom ostavile nevine žrtve srpske nacionalnosti i da se i za to mora odgovarati.
No, u svjetlu onoga što se jezikom službene politike najčešće naziva "normalizacijom odnosa", ostaje činjenica da su mnogi pripadnici dvaju naroda, i u nemogućim okolnostima rata i poraća pokušavali njegovati nešto što bi se možda olako moglo nazvati međusobnom simpatijom.
Proizlazi li ona iz činjenice sličnosti jezika, donekle i mentaliteta ili iz činjenice da su Srbi stoljećima poštovali hrvatsku uglađenost, a Hrvati srpsku galantnost, trebali bi procijeniti kompetentniji stručnjaci. No, ako se iz cijele priče isključi možda i patološka pozadina odnosa dvaju naroda koji su se u povijesti, a danas premda nepopularno - nazivali bratskim, kako drukčije objasniti da su Srbi, nakon obala Grčke, Turske i Kipra, presretni što mogu ljetovati na "pravom moru" ili hrvatsku oduševljenost sve učestalijim izletima na beogradske splavove, roštilj, zabave do jutra kakvih im doma poslovično nedostaje.
Iako se ove tvrdnje mogu činiti trivijalnim ili im se može prigovoriti da odnosu dvaju naroda pristupaju paušalno i populistički, ostaje činjenica da ni Hrvati ni Srbi takve, nerazumljive, oprečne pa i komplikovane odnose ne njeguju sa ostalim pripadnicima zajedničke bivše jugoslavenske države. Zahlađenje hrvatsko-slovenskih odnosa, uprkos civilizovanim rukavicama u kojima se odvija, nije, čini se, nikada uspjelo pobuditi toliki interes jednog naroda za drugi, a Makedonija je, primjerice, iz perspektive većine hrvatskih građana do danas, premda su bilateralni odnosi više negoli dobri, postala neka daleka i pomalo egzotična destinacija.
Zbog svega toga, ne želeći nipošto uniziti zastrašujuće komplikovano povijesno nasljeđe obaju naroda, zajedničke i pojedinačne frustracije Evropom, svijetom, monarhijama, političkim moćnicima i finansijskim malverzacijama, kao i činjenicom da Hrvati i Srbi nikada nisu prestali surađivati pri švercu kokaina ili pljački banaka, taj bi odnos možda bilo najbolje opisati kao odnos bivših supružnika. Koji su teško podijelili zajedničku imovinu, koji su ratovali, mrzeli se i grlili, koji nikada jedan drugome nisu do kraja vjerovali, ali, jednako tako, čak i danas, nakon svega, obostrano i sladostrasno uživaju u epitetu "bivši".
Iako je u Hrvatskoj rečenica "ko nas, bre, zavadi", zasigurno još uvijek, s pravom, na listi najomraženijih (jer se dobro zna ko nas je zavadio), čini se da Hrvati i Srbi nakon neuspjelog braka pokušavaju pronaći model koji bi im osigurao, ako ništa drugo, ono uzbudljivu avanturu koja će ih jedne i druge buditi iz učmalosti vlastitih života. No, uzbudljivost kao strasna prednost avanture u svakom se trenutku, nažalost, opet može pretvoriti u potencijalnu opasnost... Ali, teško joj je odoljeti.

Branka Valentić,novinarka iz Zagreba kao gost komentator u "Politici"
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
heroj ulice
pionir/ka
pionir/ka


Pridružen/a: 11. 02. 2008.
Postovi: 447

PostPostano: ned kol 10, 2008 2:22 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Kad Srbin vodi "Kroaciju"

Zajedničke frustracije Evropom,svetom, političkim moćnicima
U vremenima prljavog rata - dok se moglo putovati jedino zaobilazno preko Mađarske,tako da je stići autobusom iz Zagreba u Beograd bilo potrebno dugih 12,a nerijetko i predugih 16 sati - nezamislivi su bili susreti sportaša dviju razdruženih republika.Iznimke su bivala samo natjecanja pod paskom međunarodnih saveza,poput "utakmica stoljeća", kako su raspjevani reporteri nazivali sudare nogometaša tadašnje "Kroacije",a današnjega "Dinama",s "Partizanom" u Beogradu i Zagrebu:reprezentacija rukometašica Srbije i Hrvatske na neutralnome tlu u Mađarskoj: ili pak košarkaša na europskome prvenstvu u Ateni.Pogotovu nisu bili mogući prijelazi sportaša s jedne na drugu stranu koje su se mrko gledale preko puščanoga oroza.Ostvarivali su se jedino bijegom,pa je tako hrvatski sport ostao osiromašen za dragulje najviše svjetske vrijednosti,riječkoga vaterpolistu Vladu Vujasinovića (poslije osamostaljenja igrao je za mladu reprezentaciju Hrvatske),osječku tenisačicu Jelenu Dokić, košarkaša iz Slavonskoga Broda Predraga Stojakovića (na koga je zlatnu udicu vidovito bacala "Cibona"), nogometaša iz Borova Sinišu Mihailovića,a srpski za stolnotenisačicu Tamaru Boroš,kanuista Stjepana Janića,košarkaša Ivu Nakića,vaterpolistu Vitu Padovana...

Oluja iz Beograda
Nedavno je snažnu oluju uzvitlao dokazani nogometni stručnjak Ljupko Petrović koji je prihvatio ponudu veletrgovca Zlatka Zubaka da za plaću koja može stati uz bok zapadnoeuropskim trenerskim primanjima preuzme kormilo novoga hrvatskog prvoligaša "Kroacije" iz Sesveta.U Hrvatskoj je tu misiju dočekalo rogoborenje čistunaca,koji više drže do toga da su mu krvna zrnca srpska i pravoslavna i da je,zamislite,molim vas,dotični gospodin stigao ravno iz Beograda,negoli što je svojim umijećem svojedobno uveo subotički "Spartak" u Prvu saveznu ligu,novosadsku "Vojvodinu" doveo do naslova prvaka ondašnje zajedničke Jugoslavije i što se,napokon, s "Crvenom zvezdom" okitio zvanjem klupskoga prvaka Europe.Kao slabašna olakšavajuća okolnost u očima onih koji dijele ljude na "naše" i "njihove",bio je Petrovićev igrački životopis.Postao je i do danas ostao prvi strijelac "svih vremena" NK "Osijek",s kojim je ubrao i prve trenerske uspjehe.A niz beogradskih dnevnika stalo ga je bjesomučno udarati motkama zato što je u Hrvatsku i u klub po imenu "Kroacija" došao s mjesta predsjednika srpske udruge nogometnih trenera.Jedan od njih je čak zavapio "Šta uradi,crni Ljupko", i prozvao ga pitanjem:da li bi,primjerice,izbornici hrvatske reprezentacije, prošli,Zlatko Kranjčar i sadašnji Slaven Bilić,došli u neki seoski klub kakav je "Kroacija"?Taj pisac od imena nije znao da je upravo Zlatko Kranjčar proljetos uveo tu istu "Kroaciju" u prvoligaško društvo,a da je i u teškoj zavadi sa zemljopisom dokazao je time što je Sesvete prezrivo proglasio selom.Kao kad bi,usporedbe radi,neki njegov površni zagrebački kolega po peru zlobno napisao da su Kula ili Čačak,koji imaju srpske prvoligaše,sela.
No,koplja su bačena u trnje kad je Petrović s "Kroacijom" postao hit lige.Poratnu crnu magiju prvi je razbio Ljubomir Travica,odbojkaški trener na glasu,kad je preuzeo reprezentaciju Srbije i Crne Gore.Travica, koji je srpskih korjena,rođen je u Hrvatskoj,gdje je i zaslužio međunarodno sportsko ime.Kasnije su ga puti odveli u Italiju i tamo se potvrdio najprije kao igrač,a potom i kao stručnjak.U Beograd je stigao s hrvatskim državljanstvom,a što je zasmetalo nekim trenerima koji su se pobunili protiv Slobodana Miloševića (naravno, predsjednika Odbojkaškoga saveza Srbije) zašto je povjerio nacionalni tim osobi s hrvatskom putovnicom.Ali sve po onoj da je svako čudo za tri dana.Odbojkaška Hrvatska je uzvratila Srbiji,kad je za trenera varaždinskoga "Varteksa" bio postavljen Milan Aksentijević,koji je odmah razveselio najveći grad hrvatskoga Zagorja osvajanjem državnoga prvenstva. Aksentijević je danas trener ženske reprezentacije Hrvatske. No kako odbojka nije medijski isturena,njegovi uspjesi, nažalost,prolaze u tišini.Zato je kao bomba prasnuo pristanak Splićanina Nikole Pilića da se uoči presudnoga dvoboja za ulazak u Svjetsku skupinu Dejvisovog kupa s Australijom lati uloge savjetnika srpskoga sastava.Pilić je kao teniski trener debelo nadmašio svoje značajne igračke domete,kad je bio među osam najboljih na svijetu.Osim što se dvaput s Njemačkom i jednom s Hrvatskom upisao u vječnu listu pobjednika Dejvisova kupa,on je u nisku uspjeha stavio i Novaka Đokovića.U njegovoj prestižnoj akademiji u Minhenu uzeo ga je u ruke kao dvanaestogodišnjega dječarca i poslije trogodišnjega brušenja poslao ga u veliki putujući planetarni teniski cirkus.Taj savjetnički posao u Srbiji u njegovoj domovini bio je najprije dočekan s neskrivenim čuđenjem,da ga danas uglavnom prihvaćaju bez zločestih upadica.Popisu trenerskih imena,valjalo bi pridodati i sjajnoga vaterpolskog učitelja Nikolu Stamenića koji je preklani potpisao ugovor s negdašnjim europskim prvakom,splitskim Jadranom,ali se naljućen zbog pokušaja uplitanja zvanih i nezvanih u njegov posao ubrzo zahvalio i zalupio vrata.

Put u jednom smeru
Od trenera su puno brojniji aktivni sportaši koji su potražili sreću kod susjeda.Za sada je to jednosmjerni put - iz Srbije u Hrvatsku.S negodovanjem su bivali primljeni izlasci na teren nekolicine nogometaša,od kojih su najistaknutiji bili Radomir Đalović,koji je na poziv Roberta Prosinečkoga zaigrao za NK "Zagreb" i reprezentativac Dragan Žilić koji je stao na vrata Rijeke.Dio uspaljenih gledatelja im je najprije zborno klicao: "Ubij, ubij, ubij Srbina!", ali su im obojica izvanrednim partijama ubrzo začepili usta.I Žilić i Đalović (koji je poslije "Zagreba" prešao u "Rijeku") otišli su poslije nekoliko provedenih sezona u Hrvatskoj dalje u zapadni svijet,punim ustima hvale za svoje poslodavce,trenere pa i navijače.
Srpska rukometašica Andrijana Budimir tri godineigrala je za družinu hrvatskih prvakinja "Podravku" iz Koprivnice,gdje se nakon nepovjerljivoga dočeka nametnula u gradsku ljubimicu. Štoviše,lijepa Andrijana je kao članica "Podravke" zaigrala za reprezentaciju Srbije i Crne Gore na prvenstvu Europe svojedobno održanom u Hrvatskoj i bila među najzaslužnijima za pobjedu svojih djevojaka nad domaćim curama.Zvižduci kad je izlazila na parket i primala loptu nisu bili oštri kao što je očekivala...Neka bude zapisano,da je gospođica Budimir, pored srpskoga,dobila i hrvatsko državljanstvo.
Prestajem s nabrajanjem imena ljudi koji su osebujno obilježili srpsko-hrvatske sportske odnose uz zaključak da je nakon prvotne poratne normalizacije kad su se njihali na oštrici noža,nastupilo osjetno smirenje.Istina,do globalnoga otopljenja ćemo još dobrano pričekati,ali će budući prijelazi iz jedne u drugu državu sveviše bivati nalik uobičajenoj promjeni posla,negoli čudo neviđeno kao što je donedavno bilo.Ali neka se zna da od srpskih velemajstora najpopularnije u Hrvatskoj su pristale tenisačice Ana Ivanović i Jelena Janković,kao i Novak Đoković,a plivač Čalić je na onomadašnjem otvorenom prvenstvu Hrvatske u Dubrovniku, nakon osvojenoga prvog mjesta bio ispraćen pljeskom.
Uostalom,vječna nogometna netrpeljivost "Crvene zvezde" i "Partizana" u Srbiji,jednaka je ratu koji traje između zagrebačkoga "Dinama" i splitskoga "Hajduka".Zakrvljenosti su stigle dotle da su se poslije sukoba pristaša "modrih" i "bilih" gubile mlade glave.O tome sukobu kazuje najsvježiji slučaj igrača Mirka Hrgovića,rođenoga u Sinjskoj krajini, protiv koga su ustali najžešći momci iz obaju tabora.Oni iz splitske "Torcide" kivni su zato što je prešao u omraženi im purgerski "Dinamo",a iz zagrebačkih Bed blu bojsa" zato što je ranije oduševljeno nosio majicu "Hajduka".Kad izađe na terenna Hrgovića viču i vrište bez prestanka.Još neznani počinitelji napravili su njegovu lutku od krpa i plastike i objesili je ispred "Dinamovih" klupskih prostorija,sa zapaljenom svijećom i porukom koja mu prijeti smrću.A to što doživljava Hrgović u svojoj zemlji,srpski sportaši - dođoši na radu u Hrvatskoj ipak nisu i zasigurno neće.

Pero Zlatar,novinar kao gost komentator u "Politici"
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
Prethodni postovi:      
Započni novu temuOdgovori na temu


 Forum(o)Bir:   



Sljedeća tema
Prethodna tema
Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.



Powered by phpBB © 2001/3 phpBB Group :: FI Theme :: Vremenska zona: GMT + 02:00.
HR (Cro) by Ančica Sečan
Hosted by ForumCity