Forum  antifašista  Hrvatske
 
 
 FAQ  •  Pretražnik  •  Članstvo  •  Korisničke grupe   •  Registracija  •  Profil  •  Privatne poruke  •  Login
 
 
 kolumne,komentari,razgovori,reportaže Sljedeća tema
Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu
Autor/ica Poruka
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: uto ožu 27, 2012 4:51 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Ustaše i četnici, braća po kami


Piše: VUK PERIŠIĆ (tportal.hr)


Image

Znakovito je da tumačenje četništva i ustaštva kao simetričnih zločinačkih pokreta koji svoje postojanje i opstanak duguju i jamče jedan drugome, srpski nacionalisti nazivaju 'kroatokomunističkom' prijevarom. To je očita inačica izraza 'srbokomunizam' koji s podjednakom upornošću i podjednakom shizofrenijom koriste hrvatski nacionalisti. Oni u tvrdnji da između nacionalizama nema suštinskih razlika također vide 'srbokomunističku' prijevaru. I tako se te dvije samoobmane unedogled proždiru i u tom proždiranju jedna drugu hrane jer imaju, kako bi rekao Viktor Ivančić, izgovor mržnje. To je uz zastave, pjesme, sportske utakmice i tvorbu futura posljednje utočište jedne zablude kojem se pridružila i ova sramotna rehabilitacija




Postupak rehabilitacije Draže Mihailovića užasan je nacionalistički i revizionistički skandal. Demokratska i antifašistička javnost u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji reagirala je sa zgražanjem, možda i sa stanovitom dozom nevjerice. Mihailović je s razlogom postao uvriježen simbol nacionalizma i zločina. Njegovom rehabilitacijom zadire se u civilizacijski kanon. Činjenice o zapovjedniku četničke vojske odavno su općepoznate, ne kriju nikakav misterij niti sadrže potencijal za dramatski kopernikanski obrat nakon koga bi četništvo moglo biti tumačeno drugačije nego kao ekstremno šovinistički, kolaborantski i fašistički pokret. Ratovi devedesetih godina raspršili su svaku eventualnu, hipotetsku sumnju u takvu njegovu narav – ako je itko priseban takvu sumnju ikada gajio – i pokazali da presuda beogradskog vojnog suda u jednom dubljem moralnom i povijesnom smislu nije bila ni 'neprihvatljiva' ni 'nepravedna'.

Sâm sudski postupak koji je 1946. vođen protiv Draže Mihailovića svakako nije bio besprijekoran sa stanovišta današnjih kaznenopravnih standarda, kao što to nisu bili ni slični kazneni postupci koji su u poslijeratnoj Jugoslaviji i Europi vođeni protiv nacističkih ratnih zločinaca, kvislinga i kolaboranata, ali su i u takvom postupku utvrđene činjenice bile neupitne i dostatne za utvrđivanje krivnje i izricanje kazne. Iako je taj postupak vodio režim poslovično nesklon vladavini prava, postupak nije bio montiran, jer za tim jednostavno nije ni bilo potrebe.

Iza rehabilitacije krije se jedan karakterističan i znakovit motiv. Naime, propaganda, publicistika i historiografija socijalističke Jugoslavije polazila je od teze da su ustaški i četnički pokret dvije podjednako zločinačke, simetrične pojave. Što god mislili o toj propagandi, publicistici i historiografiji, i što god netko mislio o socijalističkoj Jugoslaviji uopće, teško je dovesti u pitanje utemeljenost te teze. Pritom je nebitno što je ustaški pokret bio instrument nacističke okupacije, dok je četnički pokret bio formalno podređen Vladi Kraljevine Jugoslavije u Londonu koja je nominalno vodila rat na strani Saveznika. Usput rečeno, ta vlada se beznadno i kompromitirala upravo zato što je u njoj Draža Mihailović bio ministar vojni pa je i zato pod pritiskom Saveznika, a u okviru aranžmana Tito-Šubašić, uklonjena s povijesne scene.
I ustaški i četnički pokret težili su stvaranju zasebnih i/ili uvećanih jednonacionalnih država i oba su pokreta etničku monolitnost namjeravala postići masovnim ubojstvima i protjerivanjima pripadnika nepoželjnih etničkih ili vjerskih skupina. Pod svaku cijenu, pa ako treba i suradnjom sa silama Osovine, dakle prkošenjem čovječanstvu zarad, koliko žalobnih, toliko monstruoznih, provincijalnih snoviđenja. Oba pokreta bila su radikalno nacionalistička, nedemokratska, konzervativna, patrijarhalna i klerikalna i oba su u provedbi svojih zamisli imala identičan, zastrašujuće patološki modus operandi. Neovisno o razlikama o kojima se akademski može raspravljati i kojima se minuciozna historiografija treba baviti, na ontološkoj i etičkoj razini nikakve razlike između ustaša i četnika nije bilo niti je moglo biti.


Suština nacionalizma kao takvog
Postupak rehabilitacije Draže Mihailovića pokušava osporiti tu simetriju užasa i inaugurirati tezu da u četništvu postoji differentia specifica koja ga čini 'opravdanim', 'obrambenim' i 'antifašističkim' i koja bi ga na koncu htjela učiniti drugačijim od ustaštva. To je središnji motiv koji se krije iza rehabilitacije četništva. Iza njega se, štoviše, krije sama suština nacionalizma kao takvog.
Svaki nacionalizam smrtno je uplašen od izjednačavanja s drugim nacionalizmom i nema nacionalizma koji o sebi ne govori kao o pravednom i oslobodilačkom, kao što nema nacionalizma koji ne uzgaja mitove o slavnoj prošlosti, superiornosti i mučeništvu: nacionalisti i fašisti uvijek su drugi, a mi smo ('samo') domoljubi ili patrioti. Nacionalizam je jedina doista univerzalna ideologija i to ne samo po svojim netalentiranim književnicima i spretnim ubojicama, ili po kiču domoljublja i stravi svojih mučilišta, nego upravo po toj, histeričnoj potrebi da ne bude izjednačen s nekim drugim nacionalizmom. Nacionalizam je paranoja posebnosti koja odolijeva očitoj i jednostavnoj istini da su ustaštvo i četništvo, kao i – primjerice – rumunjska Željezna garda, mađarski Strjelasti križevi ili slovački klerofašisti, samo varijante jednog te istog fenomena, jedne te iste zločinačke metode i zločinačkog cilja i jednog te istog svjetonazora za koga je pojedinac ništa, a fiktivni kolektiv sve.
Svi se nacionalizmi podjednako užasavaju tečevina moderne civilizacije, liberalne demokracije i slobodnog tržišta i svi imaju podjednako glupe i naivne, ognjištarske vizije države i društva. Svi teže ekonomskoj i kulturnoj autarkiji, apsolutnoj suverenosti i/ili teritorijalnom uvećanju i svi su netrpeljivi prema susjednim nacijama i sanjaju kako će svoje tlo 'očistiti' od tuđe krvi, kako nazivaju druge etničke, vjerske (u najnovije doba i seksualne) skupine, odnosno manjine. Nacionalizam čovjeku oduzima pravo da bude Ja i u smrti. On ne ubija Pojedinca nego pripadnika i ne ubija samo zato da bi ubio nego i zato da bi uvrijedio, da bi individualne osobine sveo na etničku fikciju.
Ipak, nacionalizmi kao da ništa drugo i ne rade nego neprestano, uporno i agresivno dokazuju kako su drugačiji i opravdani, ali time – osim što i tako zatvaraju začarane krugove svojih uzajamnosti i međuovisnosti – ne uspijevaju dokazati ništa osim nečiste savjesti. Svi su isti, upravo i po tome što dokazuju da nisu isti.
Znakovito je da tumačenje četništva i ustaštva kao simetričnih zločinačkih pokreta koji svoje postojanje i opstanak duguju i jamče jedan drugome, srpski nacionalisti nazivaju 'kroatokomunističkom' prijevarom. To je očita inačica izraza 'srbokomunizam' koji s podjednakom upornošću i podjednakom shizofrenijom koriste hrvatski nacionalisti. Oni u tvrdnji da između nacionalizama nema suštinskih razlika također vide 'srbokomunističku' prijevaru. I tako se te dvije samoobmane unedogled proždiru i u tom proždiranju jedna drugu hrane jer imaju, kako bi rekao Viktor Ivančić, izgovor mržnje. To je uz zastave, pjesme, sportske utakmice i tvorbu futura posljednje utočište jedne zablude kojem se pridružila i ova sramotna rehabilitacija.
Njena moralna strava ne iscrpljuje se samo u tome što će predstavljati povijesnu i pravnu krivotvorinu, nego u tome što će rehabilitirati nacionalizam i kao univerzalni zločin i kao histeriju posebnosti koja traje kroz vječnu potrebu za oslobađanjem od vlastite krivnje. Utoliko su u pravu oni koji tvrde da je rehabilitacija Draže Mihailovića specifičan oblik nacionalističke agresije. Bilo bi mudro ne zaboraviti da onaj tko se od nacionalističkog nasrtaja brani nacionalizmom prestaje biti žrtvom i postaje suučesnikom.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
FAH
osnivač
osnivač


Pridružen/a: 09. 02. 2008.
Postovi: 1073

PostPostano: pon tra 02, 2012 5:29 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Čiji je Draža?


Piše: MARINKO ČULIĆ (Novosti)


Image
Photo: DUŠAN KOMARČEVIĆ


Zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i pročetničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih. Ali, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva

Nema raspleta u slučaju rehabilitacije četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu nije prošlog tjedna, kako se najavljivalo, donio odluku o rehabilitaciji, nego odredio novo ročište u maju. Međutim, nije iskoristio ni jednu proceduralnu okolnost da proces rehabilitacije zaustavi na samome početku.

Naime, da bi Mihailović bio rehabilitiran potrebno je najprije dokazati da je mrtav, pa je sud čak poduzeo neke radnje kojima se Draža iz groba na nepoznatoj lokaciji sigurno srdačno smije. Zatražio je od njega i svih drugih koji o tome nešto znaju da se jave u Timočku 15, gdje je sjedište suda, što on iz razumljivih razloga nije u stanju, a glupo je i još zbog nečega. Sve kada bi se podnijeli svi potrebni dokazi da je Draža mrtav, to ne može izbrisati činjenicu da je on danas u Srbiji (i u srpskom dijelu BiH) življi nego ikada, pa ako bi sud i odbio njegovu rehabilitaciju, to bi bilo beskorisno jer je rehabilitacija praktički već obavljena. Uostalom, četnici su i službeno proglašeni antifašistima i praktički izjednačeni s partizanima, mada je zakonodavac tu ugradio jednu začkoljicu koja to barem u jednom smislu čini neprovedivim.

Da bi ostvarili pravo na penzije, četnici moraju potražiti svjedoke među srpskim antifašistima, a ovi izjavljuju da im to ne pada na pamet. Štoviše, sarkastično im poručuju da svjedoke potraže među Nijemcima i pripadnicima režima Milana Nedića, s kojima su u ratu surađivali.

Hajmo odmah na to kako se ovo vidi iz Hrvatske. Naravno da bi ovakav stav srpskih antifašista morao iz hrvatskog kuta biti doživljen kao dobra, odlična vijest, jer to znači da je prva crta otpora rehabilitaciji Mihailovića povučena u samoj Srbiji. Ali, vraga. Na hrvatskoj strani još se žilavo drže oni kojima je ovakav stav Srba-antifašista zapravo loša vijest, jer kvari stereotip na kojem oni desetljećima rade, kako se cijela Srbija postrojila iza slogana “Svi smo mi Draža” (koliko god bilo živo sjećanje da su se sami postrojavali iza sličnih parola). Takvima je spremno izašla u susret Hrvatska televizija onom odvratnom emisijom “In medias res”, gdje je ciljano pozvan najgori ološ srpskog šovinizma (Pejin, Mirčić). Pa im se sučelice nakeljilo ništa manji hrvatski ološ (Tomac, Tepeš) i tako je upriličena predstava u kojoj srpski i hrvatski ekstremisti tobože kidišu jedni na druge. A zapravo se bratski ispomažu u nečemu što je uvijek bila nerazlučiva cjelina, jer srpski nacionalizam ne može bez hrvatskog, kao ni hrvatski bez srpskog. I to je u osnovi jedinstveni srpsko-hrvatski nacionalizam, pogotovo kada se uortači protiv trećih, što u pravilu uvijek radi.

Iz ovoga bi neke stvari morale biti otprve jasne, a ponajprije sljedeća. Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog. Dakle, Hrvatska je u ovom slučaju zainteresirana ne samo zato što su četnici i ovdje činili zločine, nego i zato što rehabilitacija četništva praktički izravno pothranjuje rehabilitaciju ustaštva. Ali, isto tako vrijedi i obratno. Kada Ivo Josipović protestira protiv rehabilitacije Mihailovića i četništva, morao bi znati da i sam, što god govorio, tome pridonosi odlaskom na Bleiburg. Badava njegovi izgovori da se tamo ne ide pokloniti ustaškom genocidnom režimu, nego žrtvama partizanskog bezakonja, jer ni u službenoj Srbiji nitko ne rehabilitira kolaboracionizam i zločine četnika, nego se tvrdi da prvo nisu bili, a da se drugo samo sporadično događalo.

Pritom im na ruku idu i neki ugledniji zapadni povjesničari, primjerice Britanac Noel Malcolm, koji se u pomalo kultnoj knjizi “Bosna – kratka povijest” dotiče i partizana i četnika i praktički ih izjednačava. Za četnike, naime, kaže da se zbilja nisu značajnije borili protiv Nijemaca (pogotovo nakon kapitulacije Italije), ali da se ni Titovi partizani nisu u tome pretrgli. Glavni neprijatelj bili su im četnici, a protiv Nijemaca su se borili, veli, samo “s vremena na vrijeme”. Naravno da to nije točno i ako Malcolmu nisu dovoljni primjeri bitaka na Neretvi ili Sutjesci, da se ništa drugo ne spomene, onda je očito da ga se nisu dotakle ni neke od najkardinalnijih činjenica iz Drugog svjetskog rata. No, on tu ne staje, nego se hvata okolnosti da Mihailović nije kontrolirao sve četničke formacije, pa iz toga izvlači zaključak da su četnički zločini većim dijelom proizašli iz nediscipline, a da sam Mihailović “lično nije planirao protjerivanje muslimana”. I ovo je izmišljotina koju ovih dana rječito demantiraju neki beogradski nezavisni portali, citirajući naširoko naredbe Mihailovića o “čišćenju” teritorija “velike Srbije” od “svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Dakle, i ovdje su srpski antifašisti obranili povijesnu istinu (slično su napravili hrvatski antifašisti otišavši s Josipovićem u Tezno, ali odbijajući ga pratiti na Bleiburg), koja se najkraće može sažeti u sljedeće.

Da, istina je da Mihailović nije bio kolaboracionist kalibra Nedića, koji je cijelo vrijeme rata stolovao u Beogradu (kao i Pavelić u Zagrebu), gdje on nije imao pristup. Ali to ne znači da uopće nije bio kolaboracionist, a još manje da nije bio ratni zločinac, što se da dokazati ne samo izravnim povijesnim činjenicama, nego i nekim neizravnim, ali ništa manje važnim, možda čak i važnijim. Naime, zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i početničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih.

Ali, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva. Štoviše, tek nakon što su se ti ratovi poustašili onoliko koliko su se na drugoj strani početničili, oni su mogli funkcionirati kao efikasna mašinerija za likvidaciju desetina i protjerivanje stotina tisuća ljudi. O da, znam da će se naći pametnjakovića koji će reći da sve ako je to i istina, Hrvatska je iz ovoga izašla čišća, jer nije službeno izjednačila partizane-antifašiste i ustaše (iako neki osobito smiješni tipovi i ustaše smatraju antifašistima). Dobro, to stoji, ali stoji i da tisuće ustaša i domobrana primaju mirovine, dok nijednom četniku zbog spomenute zakonske začkoljice još nije uspjelo ostvariti pravo na penziju. Osim toga, u Srbiji ne postoji ništa nalik Bleiburgu, koji posjećuju i najviši državni dužnosnici i notorni nostalgičari kvislinškog Pavelićevog režima, što kompromitira prve koliko god se izvlačili da ondje dolaze iz drukčijih motiva.

Nema tu izvlačenja, blajburške komemoracije održavaju se pod pokroviteljstvom Sabora, što je toliko nakaradno da je to odbio odobriti čak i Tuđman, a onda je to učinila Račanova vlada. Dakle, napravila je to nominalna hrvatska ljevica, koja se sada šćućurila u desnom kutu i gromko šuti na zahtjeve hrvatskih antifašista da se to pokroviteljstvo opozove. Dobro, svima je jasno da se ušutjela jer je u zidanju mita o Bleiburgu i ona nesebično podmetnula leđa. No, sada je važno da se shvati da su razlozi zašto ona prešućuje i rehabilitaciju Mihailovića u Srbiji u osnovi isti. Ni to ne bi prošlo ovako lako bez nesebične asistencije hrvatske strane, pa na pitanje tko je zaslužan za tu rehabilitaciju nesumnjivo treba odgovoriti ovako: o, Draža je svakako ne samo njihov, nego i naš.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
FAH
osnivač
osnivač


Pridružen/a: 09. 02. 2008.
Postovi: 1073

PostPostano: pon tra 02, 2012 5:36 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Kako smo otjerali Aliju


Piše: PAVLE PAVLOVIĆ (Oslobođenje)


Kamere TV Sarajevo do ranih jutarnjih sati prenosile su sliku opravdanog, ali sada vidim uzaludnog narodnog bunta. Bio je to najgledaniji program u istoriji Sarajevske televizije. Pratio se od Vardara pa do Triglava. Rat se nije mogao zaustaviti, kao da je već bio dogovoren. Jedini koji su kvarili planove bili smo mi, nesrećnici u privremeno osvojenim skupštinskim klupama. U naivnom zanosu da ćemo, kao oni nekada iz davne Francuske ili nedavne Rumunije, donijeti neku novu Parišku komunu i srušiti naše Čaušeskue


Dok čekam glas prijatelja iz Kuala Lumpura, gledam ovu Holandiju. Država cvijeća, u Prvom svjetskom ratu bila neutralna, a u Drugom se odmah predala. Na skučenom prostoru, gotovo manjem od BiH, 17 miliona ljudi svih mogućih rasa, 180 i nešto nacionalnosti, beskrajni niz religija i sekti, a nikada ne ratuju. Kod nas samo tri naroda, tri religije, četiri miliona stanovnika i neprestani ringišpil sukoba.

Dok su ovdje prvi dani aprila obilježeni cvjetanjem tulipana i mirisom zumbula, kod nas samo strašnim sjećanjima od kojih ne možemo pobjeći, evo, već dvije decenije. I ko zna da li ćemo ikada?! Večeras ću o njima, kao i svih ranijih travanja, satima…
S jaranom Draganom Cicovićem, u raji poznatijim kao Cile, o našem proljeću 1992. godine, koje je započelo desetljećima ranije nego ona arapska, ili neka što bi trebala biti i kod nas kako nam obećavaju. O smrti Suade Dilberović, Olge Sučić. O tome kako su me optužili da sam otjerao Aliju Izetbegovića i zbog toga ostao bez posla. O Zlatku Lagumdžiji i njegovoj ulozi u ne baš tako davnoj narodnoj buni što su je raspršili rafali maskiranih monstruma na Vrbanja mostu ili sa prozora i krova Hotela Holiday Inn…
Sigurno se sjećate onog crnokosog momka u kožnoj jakni što je megafonom usmjeravao ključalu masu po sarajevskim ulicama petog dana četvrtog mjeseca 1992. godine. Bio je to moj drug Cile, što u ovoj sparnoj posljednjoj martovskoj noći iz užarene Malezije, na plus koliko hoćeš, prvi put priča kako nikada neće prestati sanjati lijepu plavokosu djevojku.
- Kada sam predložio da krenemo ka Vrbanja mostu i Grbavici, molio sam da muškarci budu u prvim redovima, žene i djeca u posljednjim. Plavokosa ljepotica glasno se pobunila protiv, kako je rekla, muškog šovinizma. Popustio sam. Poslije desetak minuta dočekali su nas rafali ubica s fantomkama. Među prvim žrtvama pala je i plavokosa djevojka. Još se sjećam kako sam je teško ranjenu unosio u automobil taksiste Plakalovića.
Dragan Cicović, profesor muzike, maestro na flauti, jedan je od građana Sarajeva koji se nenadano našao u vrtlogu istorije i rata, kao i svi mi. Priča o njemu je kao i priča o desetinama hiljada onih koji su ustali protiv nadolazećeg krvavog cunamija od kojeg se Bosna i Hercegovina još i danas teško oporavlja.
- U to vrijeme nikome nije bilo lako, ali, ipak, najteže je bilo u Dobrinji. Živjeli smo već s barikadama i pucnjevima. Zato i ne čudi da je povorka ljudi što su tražili samo pravo na miran život krenula iz tog dijela grada. Kada sam vidio stotine uznemirenih na ulicama, bez razmišljanja sam se pridružio.
Organizatorske sposobnosti koje je Cile ispoljavao na raznim koncertima iskazale su se u punoj snazi u grudvi protesta što se zakotrljala iz Dobrinje. Krenuli su hrabro, usput pozivajući i druge da im se priključe. Već do naselja Mojmilo u koloni su bile hiljade ljudi.
- Budno smo pazili da nas niko ne iskoristi u svojim prljavim političkim igrama. Na izlasku iz Mojmila prema Alipašinom Polju pojavio se "golf” u kojem su bili, već tada razvikani, Juka Prazina i njegovi tjelohranitelji. Prišao sam i lijepo ih zamolio da se maknu i da nam ne "pomažu”. Začudo, poslušali su.
Na putu prema centru Sarajeva, uz uzvike "Nećemo torove”, "Izađite komšije”, kolona očajnika već je narasla na desetine hiljada učesnika.
- Osjetio sam da je vrijeme da se sklonim i prepustim mjesto boljim organizatorima. Ali, ljudi su me tražili. Stigli smo pred Skupštinu BiH na Marijin-Dvoru. Nisu nam dali unutra. Zato smo krenuli prema Vrbanja mostu. Načuli smo da neki postavljaju barikade i prema Kovačićima, Grbavici.

Poslije prvog pokolja nevinih na mostu užasa, razbijena masa vratila se na Trg ispred skupštinskog zdanja.
- Sjećam se da sam sjeo na neki stepenik i gorko zaplakao. Tada sam osjetio nečiji zagrljaj. Bio je to Esad Arnautalić, moj kolega muzičar. Mucajući sam izgovorio: - Moj Eso, poveo sam ljude u smrt!
Prvoborce mira više se nije moglo zaustaviti u jurišu na najvažniju političku instituciju u BiH. U prostrane holove Skupštine BiH ulazilo je na hiljade ljudi. I niko ništa nije rušio, krao. Pazili su kuću iz koje su proteklih mjeseci siktale zmijske zloslutne riječi nestanka nekih naroda, kao svoju. Snaga mase i mene je ponijela. Bio sam u prostorima od kojih sam uvijek bježao. Odjednom sam se našao pred Zlatkom Lagumdžijom.
- Dobro je, Paja, da si tu. Trebalo bi neko da vodi "program” - predloži mi.

Znali su me sa nekih emisija onda popularne TVSA3 i nije bilo druge nego s mikrofonom kroz povijesnu noć, dok su na brzinu odabrani članovi novoformiranog Svenarodnog parlamenta ulagali krajnje napore da očajnički potezi politikom sluđenog puka dobiju neku formu, rezultat. - Cile, otkud Zlatko s vama? - Pitam ga nakon dvadeset godina.
- Dok smo išli ka Skupštini, priključio nam se i Boro Bjelobrk iz SDP-a, pa sam ga zamolio da pozove svoje kolege da nam pomognu. Tako je došao i Lagumdžija, za kojeg moram reći da je cijelo vrijeme pokušavao ostati u sjeni svih događaja i ne naturati prijedloge koji bi išli u korist njegove partije.

E, onda se pojavio Alija Izetbegović u pratnji prvog specijalca Dragana Vikića. Probio se do pozornice. Dvorana je usključala! Uzalud je pokušavao da progovori. Predložio sam glasanje. Demokratski smo, ipak, odlučili da nam se može obratiti samo kao građanin, kao i svi govornici prije njega, a ne kao predsjednik ondašnjeg Predsjedništva BiH. Nakon podužeg čekanja dobio je riječ i tada je izgovorio ono čuveno da nam ne treba ni SDA, niti bilo koja stranka, nego samo Bosna i Hercegovina! Bilo je pljeska i zvižduka.
Kamere TV Sarajevo do ranih jutarnjih sati prenosile su sliku opravdanog, ali sada vidim uzaludnog narodnog bunta. Bio je to najgledaniji program u istoriji Sarajevske televizije. Pratio se od Vardara pa do Triglava. Rat se nije mogao zaustaviti, kao da je već bio dogovoren. Jedini koji su kvarili planove bili smo mi, nesrećnici u privremeno osvojenim skupštinskim klupama. U naivnom zanosu da ćemo, kao oni nekada iz davne Francuske ili nedavne Rumunije, donijeti neku novu Parišku komunu i srušiti naše Čaušeskue.
- I onda su te zbog Alije suspendovali u novinskoj kući Vjesnik - dopire zajedničko sjećanje mog druga Cileta iz daleke Malezije.
- Ne samo suspendovali, nego sam, kako mi je javio jedan od direktora Ivo Novačić, zauvijek, nakon dvadeset godina, udaljen s posla na inicijativu Hidajeta Biščevića, Tuđmanovog urednika lista Vjesnik, koji je tvrdio da je na TV-u vidio kako sam sa pozornice otjerao Aliju Izetbegovića. Naprotiv, vratio sam ga i još danas cijenim njegovu hrabrost da se jedini pojavi pred narodnim ustanicima.
Nakon cijelog rata u sarajevskom paklu Dragan Cicović je završio na Dalekom istoku, ja nešto bliže. Prvih dana aprila u ovim godinama dijaspore lakše nam je kada smo zajedno putem internetskih žica. Nekako s proljeća tuga i sjećanja su da se dijele. Ovog travnja još nam je teže oko srca, jer pred sudbonosnim zdanjem Skupštine BiH protestuju neki novi ljudi. Da li će i njihov bunt biti potrošen, kao naš te devedeset i druge?! Srećom, nema fijuka metaka i fantomki na glavama. Ali, sve drugo, gotovo, isto je kao nekada.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: pet tra 06, 2012 5:30 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Image Intervju: Predrag Lucić
KROZ BESPUĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI


Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: sub tra 07, 2012 8:12 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Beograd za postčetnike


Pisao: PETAR LUKOVIĆ


Image
Život pod srpskim granatama: Sarajevo, svakodevica smrti
Photo: RIKARD LARMA

Pre točno deset godina, šestog aprila 2002, sarajevski „Dani“ objavili su antologijski separat posvećen opsadi glavnog grada BiH pod naslovom „Sjećaš li se Sarajeva“. Među autorima je bio i današnji glavni urednik e-novina čiji tekst prenosimo upravo na desetogodišnjicu objavljivanja i dvadeset godina od početka četničkog napada na Sarajevo. Posebno priznanje Luković je dobio 2010, kad je proglašen „Počasnim građaninom Sarajeva“. Tko ne zna zašto, neka pročita tekst...


U Sarajevu sam, poslednji put uoči rata, boravio upravo u trenutku kad je Radovan-Rašo Karadžić razgovarao s patriotskim novinarima Nina, ćiriličnog nedeljnika čiji je tadašnji slogan “Kreativni rukopis” bio, vaistinu, kreativni doprinos srpskom fašizmu u njegovom četničkom rukopisu. Stigao sam avionom, u subotu popodne, 18. januara 1992, iz Beograda; zašto pamtim sve detalje – autobus sa aerodroma koji nas je vozio u grad, monolog vozača koji nam je iz karadžićevske političke vizure pokazivao “turske kioske”, tvrdeći da je “islamska arhitektura” tek uvod u novo klanje nesrećnih Srba, zlokobno ćutanje putnika koji su tupo gledali kroz prozor, brojeći pahulje; dolazak pred Holiday Inn; torba koja mi je ispala na pločnik, otvorila se i sve ispalo na ulicu – zbog čega su mi se negde u mozgu urezali datumi i slike: olovno nebo nad planinama oko Sarajeva, nekakvi zabrinuti ljudi koji su gledali u pločnik, prvi telefonski pozivi prijateljima čiji su glasovi bili bolesno veseli: kao što se prost čovek, kad nešto ne razume – rastuži, tako su moje Sarajlije, kao da su razumeli više nego što treba, odjednom postali napadno veseli; uveravali su me da rata u Bosni ne može da bude, da su izjave Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika i Velibora Ostojića (seća li se iko Ostojićevih sinova koji su ga gvozdenim šipkama prebili zbog preljube da bi potom optužili “muslimane”, malim slovima, naravno?) samo politička špekulacija, da SAO Romanija ima značaj koliko i SAO Paolo. Sećam se da sam svoj rođendan (21. januara; Vodolija) dočekao u automobilu Gorana Milića, tadašnjeg šefa Yutela; negde oko ponoći – krenuli smo njegovim kolima u jednu od kockarnica u okolini Sarajeva. Padao je sneg, bilo je mračno, Milić je u jednom trenutku usporio i rekao mi: “Odavde počinje SAO-teritorija.”

Image
Fudbalski stadioni kao groblja: Sarajevski ratni horror
Photo: RIKARD LARMA

Očekivao sam straže, legitimisanje, maskirane momke iz ratova sa Slovenijom i Hrvatskom; ali, ništa. Izgledalo je kao vic: proglasiš Srpsku Autonomnu Oblast Na Periferiji Grada tek da nerviraš komšije koji mašu SDA-zastavama. Milić je lepo prošao u kockarnici: nešto je čak i dobio, pili smo viski i onako omamljeni vraćali se u grad. Koliko zbog rođendana, četrdeset prvog, koliko zbog prethodne večere u Domu pisaca – opet pamtim: bili su tu Goran Bregović, Saša Lošić i Veso Đorem, vlasnik “Crvene galerije”, tako se zvaše galerija u Titovoj? – povratak u Holiday Inn potvrdio je sasvim lažno uverenje da imam posla sa Sarajevom koje jeste pod stresom, ali, jebi ga, biće sve u redu. Te večeri sam spavao kao zaklan: pod vlašću viskija – rata nije moglo biti!

Vratio sam se u Beograd očajnički želeći da verujem da su Sarajlije u pravu: nažalost, nisam zaboravio susret sa Senadom Pećaninom u jednoj od “naših” aščinica – između zalogaja, kao da su u razgovoru postojale nevidljive pauze, čak ni hrana više nije imala onaj okus na cimet, jer smo pričali o Beogradu i Sarajevu, kao što smo, po običaju, ali u nekim drugim gastronomskim uslovima, godinama radili. Sećam se da sam negde, tokom boravka u Sarajevu, upoznao Zdravka Greba: on je bio prvi koji me je izbacio iz sedla uvrnutnog optimizma, pohvalio tjednik Vreme (u kojem sam tad bio novinar) ali mi rekao da u Srbiji nema mnogo onih koji su protiv rata u Bosni; znao sam da sam reagovao kao dijete – mislio sam da nitko neće hteti da se kolje i da se ubija i da se granatira i da se etnički čisti, uveravao sam Greba da je ratom u Hrvatskoj stavljena točka na tačku. Tek kad sam stigao u Beograd, shvatio sam koliko je Zdravko u pravu a ja u krivu: Srbija se – ozbiljno – spremala za rat u Bosni. Opšte antimuslimansko-antitursko-antibalijsko raspoloženje moglo se, bukvalno, seći nožem: Šešelj, Arkan, dobrovoljci, mediji, crkva, vojska… sve kao da se svelo na poziv na Pravoslavni Jihad; Bosna, videlo se već početkom marta 1992, nije imala nikakve šanse.

Srpske barikade u Sarajevu izazvale su prave ovacije u Srbiji: Radovan Karadžić bio je svake večeri Glavna TV Zvezda, svaka SAO Nedođija dobijala je značaj Amerike: iz Trebinja se redovito javljao kamiondžija & pjesnik Božidar Vučurević, nezadovoljan što Dubrovnik već nije srušen; Milorad Vučelić, budući RTS-direktor, prihvatio se odgovorne funkcije: postao je ministar inozemnih poslova SAO Hercegovine; stizale su – pamtim – vesti da se “muslimani zvani balije” (sve malim slovima) organizuju u Banjoj Luci i da hoće da uzmu “srpsku zemlju”. Vesti o dobrovoljcima koji idu u Bosnu da “štite srpski narod” postale su običnije od meteorološke prognoze: sve se kuhalo proverenim pričama o “masakrima nad Srbima”, o “islamskim ratnicima”, o čudovištu zvanom Alija Izetbegović, ubacivala se teorija Dobrice Ćosića o “humanom preseljenju”; sećam se – krajem marta 1992 – netko je iz Televizije Sarajevo stigao u Beograd: tražio je intervju sa mnom. Usred parka u Skupštini grada, pred kamerama, rekao sam sve najgore o Karadžiću i njegovim zlodusima: da nije u pitanju psihijatar, već pacijent; da je čovek lud; da niko ne zna razmere budućeg rata u Bosni koji će biti strašan i strašniji i najstrašniji; da je srpski nacionalizam na takvom talasu fašizma da ga jedino svet/međunarodna zajednica može obuzdati, ako bude htela. Pamtim reakcije: jebali su mi majku telefonom Srbi iz Bosne, u Vremenu su bili zagušeni pozivima da čuju tu “balijsku pičku”, “to govno”, “tog pedera” koji zaboravlja šta znači biti patriota u ovom odlučnom trenutku.

Rat u Sarajevu – za mene u Beogradu – počeo je očajničkim telefonskim pozivima poznatih i nepoznatih Sarajlija koji su, ne znajući šta da rade, zvali Vreme, pokušavajući da nam objasne kako ih granatiraju i ubijaju, sve vreme pitajući samo jedno: zašto? Ideološka panika u redakciji: od onih koji su sumnjali i bili oprezni preko onih koji su sve hteli da provere do onih – među kojima sam i ja – čija je reakcija bila emotivna, da odmah na naslovnu stranu stavimo naslov da je Radovan ubica i zločinac i kriminalac i manijak i kreten i pizda mu materina, dabogda mu kćer snimila još jednu ploču! Kako su telefoni sa Sarajevom radili, sve je izgledalo lako: zvao sam poznate i nepoznate, pokušavajući samo jedno – da objasnim da Karadžić & Debili nikako nisu reprezenti Srpstva, šta god to značilo; da u Beogradu ima ljudi koji su rat sa Sarajevom shvatili strašnije od bilo kojeg strašnog horrora, da je maltene nemoguće da se bombarduje grad koji smo, hteo sam da verujem, svi toliko voleli. U očaju: šta raditi – preko sarajevskih informacija tražio sam i dobio broj Televizije; tražio uredništvo Dnevnika – predstavio se: Petar Luković iz Beograda, novinar, i hteo da poručim da je ono što se sa Sarajevom dešava užasno i da se stidim što sam Srbin u čije se ime isto to Sarajevo bombarduje. Pustili su me u Dnevnik nekoliko večeri zaredom; javio se i Bogdan Bogdanović – ali sem nas dvojice niko više, kao da je čitav Beograd ućutao, jeste ućutao, sklonio pogled od Sarajeva, zaboravio na Sarajevo, nije trenutak, rekli su mi.

Sve luđe vesti – da se granatira centar grada i da ima desetine mrtvih – imale su eho sa Pala: Radovan, naš Radovan, naš srpski Radovan, s budističkom mirnoćom objašnjavao je da mi samo uzvraćamo i da nas, u stvari, granatiraju prljavi muslimani (s malim “m”) i da su, kao obično, Srbi opet ugroženi, zar ima te situacije kad fucking Srbi nisu ugroženi? Taj kaos zvani haos glede vijesti o prvim granatama, ta konfuzija i, napokon, odluka – svi mi uz Radovana, nije bila samo medijska već i politička, da se ne zezamo: nacionalna odluka. Sarajevo – šta god ono značilo – predstavljeno je kao Zlo koje valja uništiti; radost, veselje i vrsta normalnog života u Beogradu bili su jedini odgovor na šutnju spram onoga o čemu smo svi sve znali. Bolje reći: svako ko je hteo da sazna šta se u Sarajevu dešava – mogao je; ali većina nije; zatvorila je oči, ćutala, brinula o sebi, sve vreme se plašeći da se i Miloševićevoj Srbiji ne dogodi neki belaj, daleko bilo, recimo, da i nas bombarduju!

A opet: protesti u beogradskom Pionirskom parku, povremene demonstracije, paljenje sveća, sastanci kod Borke Pavićević u Centru za kulturnu dekontaminaciju, protesti Žena u crnom, sastanci na “Beogradskom krugu”, tekstovi u nezavisnim medijima – Vreme, Naša Borba, B92, Republika – davali su nam svima nadu da se Beograd baš nije totalno usrao; telefonske veze sa Sarajevom (prekinute tek 27. jula 1992) bile su kao pojas za spasavanje. Opet se sećam: zvao sam Marka Vešovića da piše za Vreme, bio na vezi sa Grebom i Televizijom 99, zvao prijatelje, učestvovao na debatama usred fašističkog Beograda da kažem koju reč u odbranu Sarajeva koje ništa od ovoga nije zaslužilo, da ne pominjem bgd. dvojac Lula Mikijelj & Jasna Bogojević: njih dve su za Bosnu uradile više nego čitava međunarodna zajednica!

Granatiranje/ubijanje Sarajeva postalo je u Srbiji tokom 1992/1993. masovna medijska zabava; dok su se populističke televizije iz sve snage trudile da golim sisama folk-pevačica gledaoce prevedu u nacionalističku Nirvanu, u kojoj je sve savršeno i sve sexy i sve uzbudljivo, državna Radio televizija Srbije dizala je tonus svojim ratoborno/patriotskim izveštajima, objašnjavajući da su sankcije svetska osveta zbog pomoći braći preko Drine; masakr u ulici Vase Miskina, maja 1992, zbog čega je tzv. Savezna Republika Jugoslavija postala predmetom moralne pošasti i s punim pravom stavljena u karantin i izolovana – bio je tek prvi u seriji događaja koji ne samo da nisu osvestili javnost Srbije, već su svojim stravičnim rezultatom – desetinama mrtvih i ranjenih – potvrdili rešenost miloševićevsko-nacističke Srbije da nastavi rat do istrebljenja.

Image
Pakao koji je trajao četiri godine: Sarajevo u opsadi
Photo: RIKARD LARMA

Pod granatama i bombama i mecima, građani Sarajeva – ni onda a ni sad nisu svesni kako se i na koji način pisalo o njima, kakva je slika stvorena o “navodno bombardovanom gradu”: ispostavilo se da su žrtve samo one četvrti u gradu u kojima su živeli Srbi (recimo: Grbavica); ispostavilo se da se u Sarajevu vodi verski, građanski rat i da on nikakve veze nema sa Srbijom; ispostavilo se da jadni/poor Srbi nemaju šanse da prežive u tom nehumanom, otuđenom gradu u kojem ih bacaju lavovima u zoološkom vrtu (radio je to lično, pisali su srpski mediji, pokojni Davorin Popović), ubijaju na ulici i kafićima koji rade, masovno streljaju, kolju, vešaju, nabijaju na kolac, a kad se balijama osladi – seku im glave (sve primeri iz srpske štampe).

Zato je Sarajevo – u najgorim godinama opsade – postalo opšte mesto srpske osvete; više se u državnim medijima gotovo niko i nije trudio da objasni da ono štose dešava nikakve veze s ratom ima – likovalo se nad Sarajevom, upravo na gore citiran Kalajićev način. A to, da izvinite, ja lično, Beogradu nikad neću zaboraviti!

Hajde da se kladimo: da je, daleko bilo, Radovan-pacijent nekako nabavio A-bombu, da li bi je upotrebio? Naravno da bi je upotrebio, nije bez veze Radovan sopstveni pacijent za kojeg nema leka; ono što jeste bitno – a bilo je bitno 1993/1994/1995, sadržano je u činjenici da se Karadžićeva paranoja proširila Srbijom upravo u godinama kad su se pojavljivali koncentracioni logori ili nečuveni masakr u Srebrenici ili “čišćenje terena” u istočnoj Bosni. (Zar još aprila 1993. Biljana Plavšić u listu Svet nije izjavila: “Ja bih više volela da potpuno očistimo istočnu Bosnu od Muslimana. Kad kažem očistimo, nemojte da me niko uhvati za riječ pa da misli da govorim o etničkom čišćenju. Ali, oni su nam jednu sasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod naziv ‘etničko čišćenje’ i okvalifikovali to kao neki ratni zločin.”) Suočena sa zgražanjem svetske javnosti kojoj je i Sarajevo bilo previše – a kamoli konclogori – većina Srba makijavelistički, s idejom da cilj opravdava sredstva, uspela je da relativizuje čitavu stvar. Danas, aprila 2002, kad u Beogradu pitate za logore oko Prijedora – gledaće vas bledo: koji logori, koji Muslimani? Zar vam, druže – reći će vam – nije poznato da Srbi nisu sposobni da čine ratne zločine?

Tokom opsade/ubijanja Sarajeva imao sam horror-priliku da usred Beograda često gledam Televiziju Pale: ono što su radili Risto Đogo i Ilija Guzina prevazilazilo je sve dimenzije ratnog zločina, jer se u biti radilo o mentalno bolesnim likovima čiji se ekstremno-fašistički rasizam naslanjao na najbolje tradicije četničkih koljača. Guzina je tih “sarajevskih godina” bio rado viđen beogradski gost: u Dugi je, recimo, 1993. izjavio: “U Prijedoru su samo u ovom vijeku bila dva ili tri genocida nad Srbima. Dobro, Srbi su sada vratili za sve”, a svoj profesionalni kredo pred kamerama RTS-a objasnio parolom: “Objektivni su oni koji su na našoj strani.” Pominjem ovu dvojicu – srećom po sve nas: rahmetli ludaka – samo da bih potvrdio ono što se zna: da su Đogo/Guzina oblikovali “novinarstvo” koje je postalo zaštitni znak Srbije. Dugačak je spisak onih koji su istinski uživali nad tragedijom Bosne i posebice Sarajeva: pod dirigentskom palicom Milorada Vučelića – RTS direktora u godinama opsade – na ekranu su se pojavljivale različite forme duševnih bolesnika: prorok Milja Vujanović, slikar Milić od Mačve (dobra vest: umro pre nekoliko godina), novinar Miloš Marković (zadužen za Božidara Vučurevića), Rada Đokić (specijalni dopisnik sa Pala), književnik koji je otkrio gusle Momo Kapor, fašista Nebojša Pajkić i lepa mu naci-ljuba Isidora Bjelica, novinar Nebojša Jevrić (poznat po reportaži s dubrovačkog ratišta u kojoj je opisao kako se posrao na klavir Tereze Kesovije i ispišao u njen bazen), Miodrag Popov (ratni reporter s druge strane Drine; danas zvezda Televizije Pink i – zanimljivo – tužilac u sudskom sporu protiv autora ovog teksta, o čemu je u Danima pre nekoliko nedelja opširno pisano), patriota Brana Crnčević, pesnik Rajko Petrov Nogo (poznat po izjavi glede Muslimana: “Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi nenamirene?”), vođa Belih orlova Dragoslav Bokan, istoričar Milorad Ekmečić, otac nacije Dobrica Ćosić, novinarka Milijana Baletić… spisak je predug čak i za Haški tribunal.

U nekoliko navrata Beograđani su imali čast da na svojim lokalnim televizijama ugoste vitku i zanosnu Sonju Karadžić čija je telesna zapremina – po sistemu: šta zna dijete šta je trista kila – bila proporcionalna njenim umnim ispadima. Novembra 1992, nezadovoljna što u Beogradu ima i takvih koji su na strani Sarajlija a ne na strani njenog oca, izjavila je: “Mi tamo (u RS) pravimo jedinstvenu srpsku državu koja jako dobro funkcioniše, i uskoro ćemo biti matica ljudima iz SRJ. Mi nismo veseli i lepi zato što je nama ovde (u Beogradu) dobro, već zato što je nama tamo (u RS) super, i zato dolazimo tako zdravi, i kad vidimo sve ovo bolesno stanje ovde (u Beogradu), pogotovo bolesnu omladinu koja ništa ne radi osim što je nešto buntovna… Oni bi sad da skinu Miloševića ne razmišljajući šta kad ga skinu, ne razmišljajući šta će se iza toga desiti, ne nude nikakav novi program. E kad sve ovo vidimo, onda smo pogotovo srećni kad treba da se vratimo na Pale.”

Image
Sećanje: Sarajevo, ratne godine
Photo: RIKARD LARMA

Vesti o Sarajevu i njihovom životu pod opsadom – nisu se nalazile u opisu beogradskih medija; onaj mali krug prijatelja koji se trudio da pomogne Sarajevu kako zna i ume – od slanja humanitarnih paketa i prihvata izbeglica, preko tekstova u retkim novinama koje su imale hrabrosti da pišu šta se zaista dešava (Naša borba, Vreme), do različitih tribina i apela međunarodnoj javnosti da jednom, konačno, zaustavi ubijanje grada… taj mali ali najbolji deo Beograda, osećao se potpuno nemoćnim. Sasvim dobro poznajem to osećanje: pišeš o Sarajevu, povremeno – negde u svetu – srećeš ljude koji su iz Sarajeva izašli da bi se u njega ponovo vratili, ali, šta god da kažeš i pretočiš u riječi, malo je, gotovo ništa. Histerično nadrkana Srbija, napumpana fašizmom, perfektno primitivna u svojoj krvavoj odeždi – apsorbovala je svaku česticu snage, iz dana u dan ponavljajući tezu o nepravdi nad jadnim srpskim narodom koji se bori protiv još jednog genocida.

Juna 1994, sećam se, u Beču sam se sreo sa Senadom Pećaninom; znam da sam ga zagrlio kao da mi je najrođeniji brat, ne umeći ništa da mu kažem, verujući da će zagrljaj biti dovoljan da ispriča sve ono što se u grlu skupljalo svih tih godina. Uradio je intervju sa mnom: kao kroz maglu, pamtim da sam govorio o Nedi Ukraden, Nadi Obrić, političkim reklamama Arkanove stranke koje je Vreme – tad sam već bio zamenik glavnog i odgovornog urednika – publikovalo, uprkos uverenju nekolicine nas u redakciji da pare nisu važnije od principa. Sećam se da sam imao tu neprijatnu dužnost da pokušam da branim ono što se nikako braniti nije moglo; hteo sam da verujem da čak i takvo Vreme – daleko od onog što sam zamišljao – može da bude korisno i bitno na srpskom medijskom prostoru. S tim u vezi, u intervjuu, osvrnuo sam se na lik i delo nekadašnje dopisnice Oslobođenja iz Brisela Ljiljane Smajlović: ne preterano biranim rečima, tu Karadžićevu obožavateljku – s kojom, zanimljivo, nisam uopšte govorio, niti s njom sarađivao, mada smo, praktično, radili u istoj redakciji – pomenuo sam kao nešto najgore što se Vremenu moglo desiti. Njeni tekstovi, svaki bez izuzetka, pokušavali su – tobož – da vaspostave “ravnotežu” kad je sarajevska drama u pitanju; koliko je to uspešno radila pokazuje detalj koji nisam zaboravio: Ljiljana Smajlović umalo nije postala glavna urednica Srpskog oslobođenja na lični Radovanov predlog!

Kad se taj intervju pojavio – Smajlovićeva je bila na bezbednom mestu: negde u Americi, na jednoj od svojih mnogobrojnih turneja. S druge strane okeana javila se telefonom u redakciju Vremena i histerično-unjkavim glasom počela da mi preti jer sam joj, navodno, uništio “reputaciju” u gradu iz kojeg je pobegla. Sve se okončalo onako kako je moralo: dao sam otkaz u Vremenu zgađen političkim licemerjem, naročito glede Bosne (čitaj: Sarajevo). Ljiljana Smajlović, u međuvremenu, postala je miljenik svih režima: kao što je nekad strasno podržavala Karadžića, danas još strasnije (bosanski: strašnije) podržava Koštunicu i među vodećim je medijskim ličnostima koje se protive saradnji s Hagom. Njen neprikosnoveni status komentatora u Ninu daje joj mogućnost da često o Bosni & Sarajevu govori ono što je dosledno činila poslednjih desetak godina; zanimljivo ali ne neočekivano – čovek kojeg najviše mrzi zove se Petar Luković. Kad su Smajlovićevu pre desetak dana na Televiziji Studio B pitali da komentariše Lukovićevu izjavu da novinare-fašiste koji su širili versku, rasnu i svaku ostalu mržnju valja obesiti ili streljati ili poslati u Hag, rekla je s prezrenjem: “O toj odvratnoj pojavi ne želim ništa da kažem.”

Ponovo sam stigao u Sarajevo ujesen 1997. Moj brat od strica Vasko Luković, pukovnik u Armiji BiH, otac dva sina od kojih je mlađi poginuo boreći se na jedinoj pravoj strani – u bosanskim specijalcima, poveo me je u obilazak “fronta”. Sve ono što sam mislio da znam, da sam negde video, čuo ili su mi pričali – palo je u vodu nad prizorima nečuvenog, nepojamnog divljaštva. Kao da sam tu mržnju s okolnih brda mogao fizički da osetim, kao da mi je tek tad, na svim tim strašnim razvalinama, postalo jasno u šta se floskula o Srpstvu izrodila.

Koliko god iracionalno izgledalo – osećao sam stid što stižem iz Beograda; kad sam na promociji svoje knjige Ćorava kutija, u Buybooku, oktobra 1998, zaplakao pred svojim prijateljima (govorili su, opet pamtim: Senad Pećanin i Ahmed Burić), činilo mi se da je plakati sasvim prirodno, ne samo zbog grada koji toliko volim, već pre svega zbog ljudi u tom gradu. Zato i hoću da kažem da su moji sarajevski prijatelji – Pirke, Bure, Senad, Dino, Draško, Durmo, Zijo, Žika, Enes, Čenga… ima ih na stotine – možda nešto najdragocenije što imam u svom životu; oni su dokaz da se Sarajevo nije moglo ubiti.
April 2002. BH Dani, specijalni broj, Sjećaš li se Sarajeva
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
ilegalac
suosnivač
suosnivač


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 3416

PostPostano: uto tra 10, 2012 5:21 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

FAŠIZAM DUBOKO U NAMA


Piše: TOMISLAV KLAUŠKI (Index.hr)


FAŠIZAM je na margini. Minorna strančica odaje počast ustašama i njihovu poglavniku. Organizira nacionalistički skup s minornim strankama iz okruženja. Antifašisti dižu glas. Vlada izražava čuđenje na Twitteru. Čak i Matica hrvatska odbija ustupiti svoju dvoranu za održavanje fašističkog skupa.
Na prvi pogled, Hrvatska izgleda kao normalna europska država.
Naime, u demokraciji je čak i budalama dopušteno da budu budale. Jasno, u okvirima Ustava i zakona.

Igrajmo uloge
A ovom prilikom, u povodu samoreklamerske akcije Hrvatske čiste stranke prava, svima je lako odigrati uloge koje se od njih očekuju: od desničarskih marginalaca da provociraju, od antifašista da reagiraju, od vlasti da to osudi, od medija da odaberu pravu stranu.
A najlakše je pritom na sav glas upozoravati na opasnost od toga da fašizam kojim slučajem ne metastazira. Kao da se ovdje ne radi o pukom recidivu.

Fašizam na margini
Fašizam je bezopasan dok ga propagiraju marginalci. Puno je opasniji kad ga propagira kandidat za predsjednika HDZ-a koji govori o poglavniku Paveliću kao o "tragičnoj povijesnoj ličnosti", a istodobno mu lekcije drži šefica stranke koja se zaklinje u Franju Tuđmana. Onog koji je početkom devedesetih izjavom o NDH kao "izrazu povijesne težnje hrvatskog naroda" širom otvorio vrata fašizmu, dajući mu time pravo građanstva.
Lako je upirati prstom u pravaše kad pale svijeće za ustašku vojsku, a puno je teže otkriti što o tome misle SDP-ovi predsjednici države i Vlade koji su obojica posjetili Bleiburg, a sada govore kako se tamo "odaje počast vojsci i idelogiji, a ne žrtvama".
Iako je upravo SDP otkupio zemljište na Bleiburgu, podigao spomenik i uveo Hrvatski sabor kao pokrovitelja komemoracije koja se održava svakog svibnja.

Gdje se krije fašizam
Da ne govorimo o bivšem predsjedniku koji je govorio kako su "Hrvati dvaput pobijedili u Drugom svjetskom ratu", a onda se pretvorio u najgorljivijeg zastupnika antifašizma. Što opet više govori o svima ostalima, nego o njemu samom.
Gdje se danas krije fašizam?

Rad oslobađa
Na nogometnim stadionima gdje desetine tisuća Hrvata pjeva o klanju Srba. Na glazbenim koncertima gdje tisuće viču "Za dom spremni". U crkvama gdje se održavaju mise za Pavelića (a predsjednik Ivo Josipović tvrdi kako je to "privatna stvar"). Među biskupima koji šire mržnju protiv homoseksualaca. Na gay paradama gdje se Hrvati-katolici kamenjem obračunavaju sa sudionicima.
U politici koja o svemu tome postojano šuti.
Fašizam se krije u izjavi gradonačelnika Splita Željka Keruma kako "rad oslobađa", koja je samo kopija izjave Milana Bandića iz 2005. godine: "Rad oslobađa! Pa ne mislite valjda da su nacisti bili skroz blesavi?!".

Urbani fašizam
Ali da ne bude zabune, fašizam se krije i u onim simboličnim koferima koje su zagrebački prosvjednici ostavili pred Bandićevim vratima, uz vrlo jasnu poruku da se iseli iz Zagreba i vrati tamo odakle je došao.
Fašizam se nalazi u skandiranju BBB-a "Badelju, Srbine" ili u grafitima "Mamiću Srbine", u gromoglasnom hukanju tamnoputim nogometašima, ali i u izjavi ministra Željka Jovanovića da "nepoćudne pojedince u nogometnoj organizaciji treba istrijebiti kao komarce pri isušivanju močvare", što je HHO prepoznao kao fašističku retoriku iz Goebelsova filma o Židovima kao štakorima.
O pozivanju Radimira Čačića na zloglasni Gestapo da se i ne govori.

Udaranje po sindikatu
Fašizam se krije i u idelogiji "krvi i tla", ali i veličanju kulta "efikasnosti" koji bi trebao pregaziti sve zakonske, moralne i ljudske prepreke u ostvarivanju cilja. Govori se o radu, redu i disciplini, a krše osnovna ljudska prava. Govori se o kriminalu, a prozivaju Romi. Služi se krupnom kapitalu i podilazi crkvi, a onda udara po sindikatima.
I sad bi nas trebao brinuti nekakav HČSP?
Volimo se osjećati dobro dok prigodničarski pušemo na hladno, ali zato smo spremni konstantno trpjeti da nam gori pod noktima.

Fašizam nije eksces
Da hrvatski fašizam kojim slučajem počinje i završava sa čistim pravašima, bio bi to razlog za slavlje. Ne bi ih trebalo kritizirati, već uzdizati kao nepobitni dokaz da je fašizam u današnjoj Hrvatskoj sveden na razinu ekscesa.
Recimo, na razinu bizarnosti Mladena Schwartza koji je nedavno dobio priliku na cijeloj stranici u Slobodnoj Dalmaciji slaviti NDH, zagovarati otvaranje konc-logora i nazivati državni vrh izdajnicima. To bi čak u moglo biti smiješno.
Nažalost, zaglavili smo puno dublje od toga. A to je odavno prestalo biti smiješno.

_________________
Bilo je časno živjeti s Titom! Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: čet tra 12, 2012 8:41 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Adolf Hitler i građanska opcija


Piše: BORIS DEŽULOVIĆ (Oslobođenje)


Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, našli se u kafani članovi neonacističkog Bosanskog pokreta nacionalnog ponosa, pa raspravljaju o Adolfu Hitleru i njegovim dobrim i lošim potezima. "Ne kažem ja da Hitler nije griješio, imao je on bezbeli i pogrešnih poteza", zaključio je raspravu jedan ćelavi iz Živinica. "Planirao je da pokori i etnički očisti svijet, istrijebi Židove, Cigane, niže rase i pedere, pobio je šezdeset miliona ljudi i u koncentracionim logorima likvidirao šest miliona Židova, ali oni imbecilni brčići su mu bili brate čista katastrofa."

Pročulo se, eto, da i u Bosni i Hercegovini, kao u svakoj civiliziranoj zemlji, postoji ilegalna neonacistička organizacija. Srbija ima zabranjeni ekstremni Nacionalni stroj i svu silu četničkih, nedićevskih i ljotićevskih profašističkih udruženja, Hrvatska ima ekstremne ustaške gerilce i jednu pravu pravcatu neonacističku stranku u parlamentu, Hrvatsku čistu stranku prava, samo Bosna i Hercegovina nije imala svoje neonaciste. Razlog je bio jednostavan i shvatili su ga odmah na početku svog prvog sastanka: za razliku od svih drugih civiliziranih država s neonacističkim pokretima, Bosna i Hercegovina ima tri jednakopravne i konstitutivne nacije. Tri nacije, naime, mogu biti prilično komplicirana i visoka prepreka za nekoga s idejom nacionalnog jedinstva i supremacije. Lako je Nijemcima: Ein Führer, Ein Reich, Ein Volk. Hajde ti napravi moćan Reich s motom "jedan vođa, jedna država, tri naroda".

Problem su bosanski neonacisti najprije pokušali riješiti na bosanski način. Revolucionarni nacistički koncept "Tri vođe, tri države, tri naroda" bio je genijalan, ali imao je jedan nedostatak: već je postojao. Tri konstitutivna naroda već godinama vode trojica vođa, a treća država samo što nije.

Preostalo je onda da se vrate izvornim principima nacizma i vežu za jednu naciju. Logičan su izbor bili hrvatski ustaše. Nacistički ustaški pokret u Bosni ima dugačku i slavnu tradiciju, Bosna je ionako oduvijek bila hrvatski povijesni i kulturni prostor, bosanski su kraljevi bili Hrvati, bosanski su muslimani poturčeni katolici. Koncept je bio genijalan, ali imao je jedan nedostatak - već je postojao. Ideja o hrvatskoj Bosni legitimna je politička ideja već dvadeset godina, biti hrvatski neonacistički gerilac u zemlji u kojoj ulice i danas nose imena hrvatskih nacista iz Drugog svjetskog rata, i u kojoj je stranka što ulice naziva po nacistima jedna od vladajućih, malo je, hm... neozbiljno. Što će raditi hrvatski neonacist u Bosni? Pod okriljem noći šunjati Mostarom, pa šarati "Živio Jure Francetić!" po zidovima u Ulici Jure Francetića?

Sljedeći su logičan izbor bili srpski četnici. Četnički pokret u Bosni ima dugačku i slavnu tradiciju, Bosna je ionako oduvijek bila srpski historijski i kulturni prostor, bosanski su kraljevi bili Srbi, bosanski su muslimani poturčeni pravoslavci. Koncept je bio genijalan, ali imao je jedan nedostatak - već je postojao. Ideja o srpskoj Bosni legitimna je politička ideja već dvadeset godina, biti srpski neonacistički gerilac u zemlji u kojoj četnički nacisti imaju vlastiti entitet malo je, hm... neozbiljno. Što će raditi srpski neonacist u Bosni? Krišom, da ga nitko ne vidi, popeti se na Ozren, pa u Petrovu sprejom napisati "Živeo Čiča Draža!" na spomenik Draži Mihailoviću?

Ostali su Bošnjaci. Kako se odmah nisu sjetili? Što drugo može biti bosanski neonacist nego Bošnjak?! Islam u Bosni ima dugačku i slavnu tradiciju, Bosna je ionako oduvijek bila islamski historijski i kulturni prostor, bosanski su kraljevi bili Bošnjaci, bosanski su muslimani oduvijek, a ovdašnji katolici i pravoslavci tek su pokršteni muslimani. Koncept je bio genijalan, ali imao je jedan nedostatak - već je postojao. Ideja o islamskoj Bosni legitimna je politička ideja već dvadeset godina, biti bošnjački neonacistički gerilac u zemlji u kojoj islamski nacisti imaju svoje kulturne centre i objavljuju feljtone u nacionalnim dnevnim novinama, jednako je subverzivno kao biti heavy-metalac u Finskoj. Što će raditi bošnjački neonacist u Bosni? Upasti u redakciju Saffa i vikati "Smrt Židovima!"?

Tako je najzad nastao Bosanski pokret nacionalnog ponosa, prva nadnacionalna nacistička organizacija u cjelokupnoj povijesti nacizma. BPNP Bosnu definira kao državu Bošnjaka, odnosno Bošnjana, odnosno Bosanaca, a Bošnjakom odnosno Bošnjanom odnosno Bosancem smatraju "svakog bijelog stanovnika Bosne bez obzira na religijsku ili podrasnu pripadnost". Cilj im je stoga sekularna Bosna, a najveći neprijatelj islamizam, jer vjerske konfesije razgrađuju jedinstvo: "odbacujemo vezanje Bošnjaka za samo jedan religijski identitet", piše na sajtu BPNP-a, "što se pokazalo štetnim za naš nacionalni razvoj i dignitet".

Bosnacistički koncept "Ein Reich, ein Mann, eine Stimme" – Jedna država, jedan čovjek, jedan glas - pokazao se genijalan, ali ipak ima jedan nedostatak: već postoji. Ideja o sekularnoj Bosni kao državi svih njenih stanovnika bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost postoji zapravo već dvadeset godina. Ima u narodu za nju zgodan i već dugo uvriježen kolokvijalni naziv – "građanska opcija".

Pa me to podsjetilo na onu anegdotu s početka rata, kad je jedan sarajevski mangup, zvani Nambijar, na beretki nosio bedž s polumjesecom i ljiljanom umjesto zvijezde, objašnjavajući ga riječima – "Građanska opcija, jarane!". Tako danas Sarajevom i Tuzlom gmižu izbrijani skinheadi s njemačkom goticom na potiljcima, pa skriveni pod kapuljačama šaraju po gradskim fasadama kukaste križeve, dižu desnice u "Sieg Heil!" i objašnjavaju – "Građanska opcija, jarane".

Jebite me ako ima čvršćeg i boljeg dokaza da je Bosna Majka Domovina Svih Svjetskih Apsurda: nema na cijelom svijetu zemlje u kojoj su etnofašizmi tako politički etablirani da su joj neonacistički skinheadi na građanskim pozicijama!

Našli se tako u kafani članovi neonacističkog Bosanskog pokreta nacionalnog ponosa, pa raspravljaju o situaciji u Bosni i Hercegovini. "Ne kažem ja da u Bosni sve baš tako sjajno", zaključio je raspravu jedan BPNP-ovac. "Republika Srpska, zapadna Hercegovina i Sarajevo su etnički čisti, Srpska je puna četničkih spomenika, u Mostaru se ulice zovu po ustaškim legionarima iz Drugog svjetskog rata, islamska štampa objavljuje antisemitske pamflete, Židovi i Cigani nemaju pravo biti birani u organe vlasti, ali bosanski fudbal je brate čista katastrofa!"
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: čet tra 12, 2012 8:52 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Zatipkom utipkan osjećajnik na dodirniku


Piše: BORIS DEŽULOVIĆ (Slobodna Dalmacija)


Image

Naplatnicama, opuštaonicama, proširnicama i ispraznicama čuvari hrvatskog jezika bore se protiv “jugonacionalista”, mitskih čudovišta koja – baš kao i te nove riječi – postoje samo u njihovim glavama i nigdje više. Odavno jezik nije sredstvo sporazumijevanja među ljudima, već isključivo bojno polje protiv srpskih jezičnih agresora i njihovih pomagača, domaćih izdajnika “koji i danas mrze hrvatski jezik”



“Da li zbog kratkog spoja u daljincu, ili neispravnog suosnika u naplatnici pred opuštaonicom, tek u trenutku dok je na dodirnik upisivala znamenke s parkomata otkazao joj je elektrostimulator srca, proširnica joj se raširila poput nekapnice, pa je vozilo preko uspornika na raskružju skrenulo u pretjecajnik i udarilo u smećnjak. Nije, međutim, ispraznica ako kažemo da je gospođa S. velika borkinja koja će dobiti i ovaj boj: tomu svjedoči i slučajnim zatipkom utipkan osjećajnik na njezinom dodirniku.”

Niste, naravno, razumjeli gotovo ništa iz kratke vjestice o nezgodi gospođe S, kojoj su zbog kratkog spoja u daljinskom upravljaču ili neispravnog koaksijalnog kabela u naplatnoj kućici pred wellness-centrom, taman dok je u mobitel upisivala broj s parking-automata, zakazao koronarni stent – raširio se kao onaj listić za nalijevanje vina – pa je automobilom preko ležećeg policajca na kružnom toku skrenula u suprotni trak i udarila u kontejner. Niste pri tom, jasno, razumjeli ni floskulu da je gospođa S. veliki borac, ni zgodnu slučajnost da joj je na touch-screenu mobitela ostao smajlić utipkan slučajnim tipfelerom.

Nije neko čudo: daljinac, suosnik, naplatnica, opuštaonica, parkomat, proširnica, uspornik, raskružje, pretjecajnik, smećnjak, ispraznica, borkinja, zatipak, osjećajnik i dodirnik posve su novi izrazi – riječi su to koje su nagrađivane na natječajima za najbolju novu hrvatsku riječ, koje tradicionalno provodi časopis “Jezik”. Ove godine pobijedio je tako “zatipak”, nova hrvatska riječ za digitalni lapsus calami, dakle grešku u kucanju, odnosno – kako smo to dosad znali govoriti – tipfeler.

Natječaj kojega je prije dvadesetak godina inicirao najveći entuzijast hrvatskoga novorječja Stjepan Babić, legendarni otac “mamutnjaka”, preživio je tako Tuđmanovu eru etničkog čišćenja hrvatskog jezika, i danas je – suprotno ambicioznoj ideji vodećih jezikoslovaca – samo povod za tradicionalnu zafrkanciju s novorijekom, ali i zgodna prilika da neki umirovljenik ili student od Zaklade Dr. Ivan Šreter uzme par hiljada kuna.

Nijedna riječ iz “Jezikova” natječaja nikad nije zaživjela, niti će, ali to pretjerano ne brine ni mudrace iz redakcije, ni one koji se dobro zajebavaju smišljajući hrvatske nazive za tehničke novotarije što nam svakodnevno ulaze u život. Njihova je briga apstraktne, simboličke naravi, jer je i njihov neprijatelj apstraktan i simboličan. Da ga se raspoznati iz prigodnog slova književnika Hrvoja Hitreca, izrečenog nakon dodjele nagrada: “Bitka za hrvatski jezik i dalje traje, što zbog utjecaja izvana, a što zbog jugonacionalista u Hrvatskoj koji i danas mrze hrvatski jezik”.

Image
Fotomontaža: e-Novine

Riječ je, kako vidimo, o bitci. Naplatnicama, opuštaonicama, proširnicama i ispraznicama čuvari hrvatskog jezika bore se protiv “jugonacionalista”, mitskih čudovišta koja – baš kao i te nove riječi – postoje samo u njihovim glavama i nigdje više. Odavno jezik nije sredstvo sporazumijevanja među ljudima, već isključivo bojno polje protiv srpskih jezičnih agresora i njihovih pomagača, domaćih izdajnika “koji i danas mrze hrvatski jezik”.

Da nije tako, ne bi se dogodilo da na “Jezikovu” natječaju onomad pobijedi riječ “daljinac”, koju im je lukav netko podmetnuo kao svoju, iako je u upotrebi poodavno, nastala kad se pojavio i daljinski upravljač, i to u puku, dakle u žargonu, spontano, onako kako neke riječi – ne biste vjerovali – zaista nastaju. Kako bi, međutim, članovi povjerenstva “Jezikova” natječaja to mogli znati? Oni su iz vlastitog jezika pobjegli još 1990. godine.

Da nije tako, ne bi dogodilo ni da natječaju za novu hrvatsku riječ onomad pobijedi “parkomat”, koja nije ni hrvatska – jer je samo skraćena tuđica – ni nova, jer u tuđim govornim područjima postoji već prilično dugo. Niti bi, najzad, aktualni pobjednik mogao biti “zatipak”, s istim korijenom kao i mrski tuđinski “tipfeler”. Ako se to, naime, smije – a u bitci protiv jugonacionalista, kako vidimo, sva su sredstva dopuštena – za nejasni bi dodirnik mnogo sretnija i preciznija bila hrvatska riječ tačskrinovnik.

To što nijedna tako izmišljena riječ nikada nije zaživjela, niti će, “Jezikove” stražare stoga ne brine jednostavno zato što živi, stvarni jezik – kojim ljudi govore, pišu, pjevaju, viču, dogovaraju se, vole, svađaju i psuju – njih nikada nije ni zanimao.

Da je, uostalom, naša nesretna gospođa S. posljednjim snagama uzela mobitel i poslala poruku Hitnoj pomoći i policiji, objašnjavajući im kako se nalazi na pretjecajniku iza raskružja, kod onog smećnjaka kraj naplatnice, i da svakako požure, jer joj je zbog neispravnog suosnika zakazala proširnica, nikad jadnica živa ne bi dočekala kraj teksta. Džabe bi joj bilo što je velika borkinja: liječnici Hitne pomoći tražili bi je na raskrižju, uvjereni da je riječ o zatipku.

Redakcija “Jezika”, nije pristojno sumnjati, podigla bi joj na raskružju lijep spomenik u obliku osjećajnika na dodirniku, u spomen na nevinu žrtvu palu u bitci za čistotu hrvatskog jezika.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: pet tra 13, 2012 6:37 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Pornić za fašiste


Piše: VLADO BULIĆ / Net.hr


Image

To je, zapravo, suština fašizma. Podjela na ljude prvog reda, one izvrsne, i ljude drugog reda, s tendencijom da se ti drugi likvidiraju iz društva. Pitanje je samo u kojem smjeru će ići linija podjele. Pa su nekad izvrsni arijevci, a likvidirati treba Židove; nekad su ti izvrsni savršeno zdravi, a one bolesne (recimo homoseksualce po tumačenju Crkve) treba eliminirati; nekad su ti izvrsni bijelci, a oni drugi crnci, nekad su izvrsni Hrvati, a oni drugi Srbi ili obratno. U svakom fašizmu postoji netko izvrstan i netko tko na njemu parazitira, pa ga treba odstraniti, likvidirati iz društva


Film 300 koji slavi Spartance i njihov militantni pristup odgoju, pornić je za fašiste. Sve je tu: domoljublje – njih tristo odlazi u sigurnu smrt za domovinu; tu je, naravno, i latentno homoseksualni moment – oni su polugoli, nauljeni i izjavljuju jedan drugom "mušku ljubav" u svakoj drugoj sceni; a tu je i izvrsnost – oni su besprijekorno zdravi, oni su najbolji od najboljih, oni su prošli strašni sud spartanskih starješina koji su već kod rođenja odvajali žito od kukolja, pa mušku djecu za koju su utvrđivali da nije zdrava, da neće izrasti u ratnike, da nije izvrsna, odmah likvidirali iz društva.
Sve do ukidanja vojnog roka u Hrvata, ovakve sudbine proživljavali su mladići nesposobni za vojnu službu po nemalom broju hrvatskih sela. Naravno, nisu bili ubijani kao spartanska dječica, ali da su se osjećali "likvidirani iz društva", to bome jesu. Biti odbijen na regrutacijskom postupku, značilo je neviđenu sramotu. Značilo je posprdne poglede, ogovaranja iza leđa i seoske pokušaje odgonetavanja što s njim nije u redu, što ga to dijeli od svih tih izvrsnih i zdravih momaka, pa bi sve završilo svođenjem dotičnog na "jadnika", a stvar je nekad odlazila tako daleko da je narodna mudrost prosipala i sljedeće bisere: "Nije za vojsku, nije ni za ženidbu."

Linija podjele
To je, zapravo, suština fašizma. Podjela na ljude prvog reda, one izvrsne, i ljude drugog reda, s tendencijom da se ti drugi likvidiraju iz društva. Pitanje je samo u kojem smjeru će ići linija podjele. Pa su nekad izvrsni arijevci, a likvidirati treba Židove; nekad su ti izvrsni savršeno zdravi, a one bolesne (recimo homoseksualce po tumačenju Crkve) treba eliminirati; nekad su ti izvrsni bijelci, a oni drugi crnci, nekad su izvrsni Hrvati, a oni drugi Srbi ili obratno. U svakom fašizmu postoji netko izvrstan i netko tko na njemu parazitira, pa ga treba odstraniti, likvidirati iz društva.

Cuclanje piva
Vratimo se sad u selo u kojem je naš junak prije dosta godina sveden na "jadnika" nesposobnog za vojsku. On, kao i svakog dana, sjedi pred dućanom i cucla svoje pivo, sve uspješnije gradeći karijeru alkosa, a u zadnje vrijeme mu sve češće društvo pravi klinac desetak godina mlađi od njega. On nikad nije bio na regrutaciji, vojni rok je ukinut, ali je prolazio selekcije lokalnog nogometnog kluba i s deset godina završio u Hajduku.
Što se tamo dogodilo? Nije bio dovoljno izvrstan. Djeca znaju biti veći fašisti od odraslih, pa se u svlačionicama već kod ovih uzrasta počinju formirati klanovi, svlačionice se podijele na face i one druge. Stvar nije ni u vjeri, ni u naciji, ni u boji kože, stvar je u kopačkama. Pa su face oni kojima starci mogu kupiti kopačke od dvije hiljade kuna, a igrači drugog reda su oni koji si te kopačke ne mogu priuštiti. A ta podjela se onda osjeti i na terenu, pa face dodaju balune facama, face igraju, a klinca sa starim kopačkama će uključiti u tim, primiti u ekipu, samo ako je natprosječni talent, ako je toliko izvrstan da igra besprijekorno i u starim kopačkama. Tako je naš junak "ispa iz ekipe" i s deset godina doživio da mu trener kaže: "Nisi ti za Hajduka." S deset jebenih godina! U sredini u kojoj je svaki metar zida obojen Hajdukovim bojama, u kojem su "i pape i dida bili Torcida", u sredini koja ga je odgojila tako da mu je Hajduk religija, a ne klub. Posljedica toga, kako stvari stoje, bit će još jedan seoski "jadnik", otpadak od društva.

Fašizam u kojem živimo
To je fašizam u kojem svakodnevno živimo, a koji se problematizira malo i nimalo. Fašizam koji ljude više ne dijeli po nacionalnoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, fašizam koji ih dijeli po (ekonomskoj) uspješnosti. Fašizam koji radnike naziva lijenima, koji posrnulim zemljama EU-a Portugalu, Italiji, Grčkoj i Španjolskoj daje nadimak PIGS, koji se izruguje klincima koji nemaju nove kopačke i iPhone, koji svijet dijeli na uspješne i izvrsne, te one manje uspješne i neizvrsne, koje besramno naziva parazitima koje treba "likvidirati iz društva".
Takvom fašizmu "tradicionalni fašisti", koji ljude dijele po naciji, vjeri ili rasi, poput onih iz HČSP-a i Jobbika, dođu kao naručeni. Njih može osuđivati, nad njima se zgražati, na njima trenirati svoju političku korektnost i raditi tako na svom antifašističkom imidžu nadajući se da se nitko neće zapitati koja je suštinska razlika između čovjeka koji Srbina naziva parazitom od onog koji parazitom naziva radnika.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2883

PostPostano: pet tra 13, 2012 6:46 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Nesigurnost države i snaga javnosti


Piše: DUŠAN KOMARČEVIĆ (e-Novine)


Marinko Čulić: Vlada je bila prinuđena povući radikalnije poteze, pošto se pokazalo da je puno energičnije reagirao nevladin sektor koji je najavio protuprosvjed. To i bučna reakcija u medijima je Vladu izvelo na čistinu i ona je čini mi se ragirala više nego što bi iz svog početnog koda to učinila * Dragan Markovina: Sada su pritisnuti domaćom javnošću konačno reagirali, ali to reagiranje nije ničim različito od reagiranja Matice hrvatske koja je prvo iznajmila prostor, pa ga je pritisnuta javnošću otkazala
Hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova zabranilo je u četvrtak održavanje međunarodne konferencije ekstremnih desničarskih organizacija i uličnog marša, koje je u Zagrebu 13. i 14. aprila pokušala da organizuje Hrvatska čista stranaka prava (HČSP), poznata po otvorenom zagovaranju ustaške ideologije i veličanju NDH. Time je medijska priča koja več danima puni novinske stupce i beline na internet portalima dobila svoj epilog. Razrešenje je, međutim, otvorilo pitanje – zbog čega se na zabranu čekalo sve do poslednjeg dana i zašto je reakcija vodećih državnika bila najblaže rečeno mlaka.


Novinar zagrebačkog nedeljnika Novosti Marinko Čulić kaže za e-Novine da je odluka Vlade dobra, ali sumnja da bi do nje došlo da nije bilo pritiska javnosti, u prvom redu građanskih inicijativa koje su najavile izlazak na ulice ukoliko ekstremisitma ne bude zabranjeno okupljanje.
“Oni su bili prinuđeni povući radikalnije poteze, pošto se pokazalo da je puno energičnije reagirao nevladin sektor koji je najavio protuprosvjed. To i bučna reakcija u medijima je Vladu izvelo na čistinu i ona je čini mi se ragirala više nego što bi iz svog početnog koda to učinila. Mislim da su oni namjeravali to prešutjeti ili reagirati na fonu Josipovićeve reakcije mise za Pavelića, kada je rekao da je to privatni čin”, ističe Čulić.


Dragan Markovina, profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu, smatra da je reč o tradiciji koja je inaugurisana 1990. i “koju od tada slede praktično sve hrvatske vlade”.
“To je gotovo panični strah da se zauzme jasan stav povodom desnih radikalnih skupina i neoustaških pojava. Sada su pritisnuti domaćom javnošću konačno reagirali, ali to reagiranje nije ničim različito od reagiranja Matice hrvatske koja je prvo iznajmila prostor, pa ga je pritisnuta javnošću otkazala”, kaže Markovina za e-Novine.

Premijer Zoran Milanović je, podsetimo, odluku Vlade obrazložio “svjetonazornim i političkim razlozima”.
"Oni koji pozivaju na grabež teritorija mogu doći kao turisti, ali ne kao politički prosvjednici. Oni koji organiziraju prosvjede moraju znati da neće tako nešto proći. Neće se dozvoliti okupljanje onih koji pozivaju na rušenje ustavnog poretka. Da se radi o hrvatskim strankama, ajde de, ali s obzirom da se radi o stranim koji pozivaju na progon Srba i Roma i grabež teritorija... takve finte u Hrvatskoj neće proći. To ne bu išlo", rekao je prvi čovek Vlade.


Novinar riječkog Novog lista Ladislav Tomičić ističe da je Milanovićeva izjava, u kojoj kaže da bi se hrvatskim strankama progledalo kroz prste dočim strani ekstremisi mogu Hrvatsku da posećuju kao turisti, nespretna, ali dodaje da su sveukupno gledano nadležni organi napravili dobar potez. On, međutim, dodaje da je zabrinjavajuće to što je država reagovala tek pod pritiskom javnosti.
“Čini mi se da nije bilo tog pritiska javnosti, ne bi bilo ni zabrane skupa. Vidjeli smo da je 10. travnja ta minorna desničarska stranka obilježavala osnutak NDH, što pokazuje da su oni zreli za zabranu”, kaže Tomičić.
Prema njegovom mišljenju, Milanovićeva Vlada nastavila je neodlučnu politiku pokojnog šefa SDP i nekadašnjeg premijera Ivice Račana.
“Umjesto da netko odlučno presiječe i pokaže državničku vrlinu, te državničke vrline nema kada su ovakve stvari u pitanju. Zubi se pokazuju samo kad treba privatizirati dobra poduzeća i kad treba prijetiti radnicima”, ocenjuje Ladislav Tomičić.

Sa Tomičićem se slaže i Dragan Markovina, za koga nereagovanje Socijaldemokratske partije, stožerne stranke u vladajućoj Kukuriku koaliciji, ne predstavlja iznenađenje.
“Ta je stranka sledbenik Saveza komunista Hrvatske, ali se godinama ničim realno ne suprotstavlja tim desničarskim tendencijama, ponajviše iz paničnog straha njihovog bivšeg predsjednika Ivice Račana. Taj strah je uzrokovao u konačnici to da su izgubili bilo kakvu teoretsku i idejnu podlogu i sveli se na pragmatičnu stranku koja baštini lijeve vrednosti, ali je realno u ekonomiji liberalna”, smatra Markovina.

Prva reakcija Vlade stigla je u subotu i to posredstvom društvene mreže Twitter, gde je obavestila građane da sa sigurnošću može reći da nikakva manifestacija takvog karaktera neće biti finansirana od strane Vlade. Hrvatski predsednik Ivo Josipović kazao je da nije srećan zbog neonacističkog skupa na kojem će učestvovati “i oni koji dovode u pitanje teritorijalni integritet Hrvatske te u programima imaju govor mržnje”. Najoštriji u svojoj izjavi bio je bivši predsednik Stjepan Mesić koji je eksplicitno kazao da održavanje takvog skupa treba sprečiti.
“Takav bi skup bio opasan presedan koji bi mogao poslužiti kao uvod u nešto što nitko u Hrvatskoj ne želi. Omogućavanje takvoga skupa u ime demokracije nije ništa drugo nego udarac demokraciji. Dodatni argument je i akcija HČSP-a kojom je ta minorna desna stranka komemorirala stvaranje zločinačke ustaške kvinslinške NDH”, izjavio je Mesić za Novi list.

Na zabranjenom okupljanju u Zagrebu najavljeno je da će prisustvovati “cvet” krajnje desnice Evrope. Svoj dolazak su potvrdili članovi mađarskog Jobbika, inače parlamentarne stranke poznate po represiji nad romskim stanovništvom, te predstavnici le Penovog Nacionalnog fronta. Svi oni, na čelu sa pravašima, planirali su da u subotu održe marš za generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, prvostepeno osuđene pred Haškim tribunalom za ratne zločine.


Marinko Čulić smatra da upravo ova činjenica otvara prostor da se vodeće stranke u Hrvatskoj konkretno i definitivno odrede prema fašizmu i slučaju Gotovina.
“Prvenstveno bi se morali oglasiti oni koji su na ovaj ili onaj način izrazili solidarnost prema Gotovini koji se u ovom slučaju izjednačava sa notornim nacistima ili ga barem oni svojataju. To su, redom: Jadranka Kosor koja je prošle godine u Kninu uputila pozdrave Gotovini, zatim premijer Milanović koji je za Gotovinino suđenje izjavio da je politički proces. To je također predsjednik Josipović koji je otprilike na Milanovićevom fonu. Osim toga Josipopvić je bio na Bleiburgu koji je također prisutan u širem kontekstu ove priče. Mislim da se svi ti ljudi o ovom slučaju moraju očitovati puno više nego jednom običnom zabranom”, zaključuje poznati novinar i publicista.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
Prethodni postovi:      
Započni novu temuOdgovori na temu


 Forum(o)Bir:   



Sljedeća tema
Prethodna tema
Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.



Powered by phpBB © 2001/3 phpBB Group :: FI Theme :: Vremenska zona: GMT + 02:00.
HR (Cro) by Ančica Sečan
Hosted by ForumCity