Forum  antifašista  Hrvatske
 
 
 FAQ  •  Pretražnik  •  Članstvo  •  Korisničke grupe   •  Registracija  •  Profil  •  Privatne poruke  •  Login
 
 
 kolumne,komentari,razgovori,reportaže Sljedeća tema
Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu
Autor/ica Poruka
ilegalac
suosnivač
suosnivač


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 3317

PostPostano: sri ožu 07, 2012 7:00 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Nezavisna Wikipedija hrvatska


U hrvatskoj inačici Wikipedije NDH je izraz stoljetnih težnji za samostalnošću, Ante Pavelić je književnik al pari Ivi Andriću, ustaški pokret ustvari nije bio ni rasistički ni totalitaran, Jasenovac je bio Raj na zemlji, a Maks Luburić ni u snu nije bio patološki ubojica. Želite li to sve ispraviti, nailazite na zabranu administratora.

Zamislimo jednog prosječnog hrvatskog srednjoškolca koji dobije u zadatak napisati esej o Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj. Naravno, kao i mnogima od nas prva stranica na koju krene u svojem istraživanju upravo je Wikipedia. U ovom slučaju međutim, to je njena hrvatska inačica - učenik možda nije vičan engleskom. Pogledajmo djelić tog zamišljenog eseja satkanog od sadržaja nađenog na hrvatskoj Wikipediji:

NDH, osim što je bila marionetska država, bila je i izraz "stoljetnih hrvatskih težnji za samostalnošću". Poglavnik NDH Ante Pavelić "i njegova vlada odaju veliku pozornost ... kulturi," a on je sam između ostalog napisao jedan "prosječan roman", koji ipak ima "začuđujuće veze s Ivom Andrićem". Ustaški pokret kome je on bio na čelu jest vršio neke progone (između ostalog zbog "željene osvete za nasilja monarhističkog režima"), ali danas je "demoniziran i prikazivan u crno-bijeloj tehnici povijesnih prosudbi", a sve zbog "starih imperijalnih demokracija poput britanske i francuske, koje još podupiru klišeizirana i jednostrana tumačenja". Možemo postaviti pitanje "je li ipak Ustaški pokret svijesno desno-radikalan, rasistički, možda i totalitaran? Odgovor na to je niječan." Jasenovac, sabirni logor i logor smrti, "morao je imati svoj nekakav život, ili privid života. Imao je orkestar i razne priredbe. Navodno je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove, što može biti dio torture, ali svjedoci kažu da nije bilo tako." Maks Luburić, zapovjednik tog logora, bio je mladi časnik koji "nema ništa od patološkog ubojice kako neki vole isticati."

Pravo je čudo ako koji profesor povijesti još nije u svoje ruke dobio uradak nalik na ovaj. U imaginarnom eseju upotrebljen je samo djelić golemog broja katkad otvorenih, a katkad suptilnijih relativizacija ustaškog režima koje su prisutne na hrvatskoj Wikipediji. Je li istina da je Ante Pavelić pisao nalik na Ivu Andrića, je li istina i je li bitno da je Jasenovac imao nogometnu momčad, je li ustaški režim zaista žrtva demonizacije? Neki autori Wikipedijinih članaka očito misle da je odgovor potvrdan, dok naš profesor povijesti na takve izjave može samo čupati kosu.

Ovo je ipak samo djelić sumanutosti kojima obiluje naša Wikipedija. U njoj se još horoskop predstavlja kao nešto utemeljeno na drevnim znanstvenim postignućima, David Ickeove teorije o ljudima-gmazovima su nešto što zaslužuje "dužno poštovanje", a pit-bullovi su prema Wikipediji poznati kao "lijepi psi puni snage, neustrašivi i odlučni, a istovremeno inteligentni, nježni, dragi i odani". Neka čitatelji sami procjene drži li se u navedenim primjerima naša Wikipedija standarda neutralnosti i objektivnosti koji bi trebali krasiti svaku enciklopediju.

Kakva god Wikipedija bila, bez pretjerivanja se može reći da je ona postala uistinu nezaobilazna točka interneta i stranica na kojoj se često provjerava tko je dobio okladu. Gotovo svaki surfer se prije ili kasnije refererira s onom poznatom "piše na Wikipediji". Stručnjaci su upravo zbog njene popularnosti počeli upozoravati na mogućnost manipulacija činjenicama i iskrivljavanja podataka budući da na Wikipediji zaista svatko može pisati ili ispravljati članke. No, čini se, međutim, da su ti prigovori manje-više prevladani - prema istraživanju časopisa Nature, broj grešaka u Wikipediji usporediv je broju grešaka u najcjenjenijoj svjetskoj profesionalnoj enciklopediji Britannici. Postoji još niz istraživanja koja pokazuju kako je Wikipedija pouzdan i objektivan izvor informacija. To sve se, naravno, odnosi samo na englesku inačicu - objektivnosti hrvatske Wikipedije još nije procijenjena na sličan način, no čak i usputni pregled njenog sadržaja daje nam naslutiti kakvi bi bili rezultati takvih istraživanja.

Kako se dešava da u domaćoj verziji postoji toliko članaka i toliko izjava koji vrijeđaju inteligenciju slučajnih posjetitelja? U potrazi za tim odgovorom, autor ovog teksta pokušao je i sam urediti nekoliko članaka. Smatrao sam da bi to moglo biti zgodno iskustvo - pisati enciklopediju zvuči kao iznimno zabavan hobi, a Wikipedia sama na svojoj naslovnici ohrabruje ljude da se uključe te govori o vrijednostima slobodnog znanja i ljudske suradnje.

Za početak odlučim izbrisati jednu irelevantnu i neprovjerenu rečenicu koja kaže da su logoraši iz Jasenovca često igrali nogomet, a da je svaki tim imao svoj dres. Smatrao sam da tako nešto, sve i da je bila istina, nema što tražiti u članku koji se bavi logorom smrti u kojem i ovako fali mnoštvo relevantnih detalja. I tako napravim malu izmjenu, izbrišem rečenicu o nogometu i osjetim se ispunjen doprinosom ljudskome znanju. U roku od sat vremena suradnik Jack Sparrow bez objašnjenja ukida moje izmjene. Malo me to čudi, ali prijeđem preko toga - možda Jack Sparrow toliko voli nogomet, da mu je njegovo spominjanje važno čak i u članku o logoru smrti. Odbijam dopustiti da mi to pokvari entuzijazam za sudjelovanjem. Krećem na popravljanje drugog članka - onoga o NDH. U njemu se također propušta napomenuti sve i svašta, ali odlučujem se dodati samo to da NDH danas ne smatramo prethodnicom suvremene Hrvatske. Referenca koju navodim je Ustav u kojem naravno piše da je hrvatska nastala na antifašizmu. Ovaj put osjećam se još korisnijim - faktički sam u enciklopediju dodao neko znanje koje će netko jednom možda upotrijebiti. Ubrzo postaje jasno da je i drugi pokušaj propao - ovog puta administrator Flopy bez objašnjenja briše moje izmjene. Meni sad prekipi što me tu neki Flopy zaustavlja u mojem prosvjetiteljskom zanosu i ukinem ja njegove izmjene i vratim na svoju verziju. Ukine on moje. Ja njemu. On meni. Ja njemu opet pokušam i - ne mogu! Shvatim da je članak zaključan na 48 sati (zbog tzv. vandaliziranja), a da sam ja zaradio nekakav "žuti karton" (također zbog vandaliziranja). Naravno, članak je zaključan na verziju koja ne spominje antifašizam suvremene Hrvatske. Nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja uređivanja drugih članaka zasad odustajem od daljnje borbe - očito protiv sebe imam administratora koji ima moć i ne želi popustiti. Zaključujem da je za neke Wikipedijine administratore dobro da u Hrvatskoj ne postoje zakoni koji brane negiranje Holokausta jer bi ih dobar dio završio iza rešetaka.

Nisu svi administratori i suradnici Wikipedije ovakvi revizionisti, ljubitelji jasenovačkog nogometa i autokratski djeljitelji žutih kartona, nego zaista ima vrijednih ljudi koji nesebično daruju svoje vrijeme kako bi unaprijedili tu riznicu znanja na hrvatskom jeziku. Međutim u velikom raskoraku stoji proklamacija "uključite se svi!" s naslovnice Wikipedije i faktičko administratorsko "isključite se vi koji talasate!" Iako vas nitko neće dirati ako popravite nešto o čemu nema kontroverzi (npr. ispravite koje č u ć), čini se da je osnovni problem hrvatske Wikipedije u čestom manjku administratorske neutralnosti. Naime, iako je funkcija administratora zamišljena da budu neutralni miritelji dviju strana, oni u hrvatskoj inačici često nastupaju kao aktivno angažirane i ideološki zainteresirane stranke koje pod krinkom borbe protiv vandalizma održavaju status quo netočnih i navijačkih članaka.

Da ne biste mislili da je to boljka jedino naše Wikipedije, možete bacite oko i na susjede. U srpskoj Wikipediji članak o Vukovaru sadrži tek jednu vrlo indirektnu referencu na zločin ("Tokom ratova iz 1990-ih grad je teško razoren"), a četnici su prikazani kao pozitivci i glavni borci protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Oni koji žele poboljšati kvalitetu članaka napisanih na srpskoj Wikipediji susreću se sa sličnim problemima s administratorima kao i mi ovdje.

Vjerojatni uzrok lošoj kvaliteti kako hrvatske tako i srpske Wikipedije (možda je srpskohrvatska Wikipedija ipak nešto bolja?) je činjenica da još premalo ljudi sudjeluje u njihovom uređivanju. Prema statistikama, na hrvatskoj Wikipediji ima svega oko 150 stalnih suradnika, na srpskoj oko 200, dok nas engleska šiša s više od 34 tisuće. To bi moglo objasniti nepouzdanost domaćih i pouzdanost engleske Wikipedije - objektivnost članaka raste kako raste broj ljudi koji rade na njima. Kritična masa suradnika osigurava atmosferu u kojoj se argumenti uvažavaju, a suradnja cijeni. Veći brojevi znače da se počinju priznavati samo kvalitetni doprinosi s uredno navedenim i relevantnim izvorima i raste pritisak na administratore da ne iskazuju svoju samovolju nego da zaista budu neutralni moderatori rasprava. Zaključak koji se nameće je da je prvi korak ka poboljšavanju naše Wikipedije, aktivacija i uključivanje više ljudi u njeno uređivanje.

Wikipedija se nedavno na jedan dan ugasila u znak prosvjeda protiv pokušaja ugrožavanja slobode Interneta. Što god mislili o njenom sadržaju, ona zaista jest jedan od svijetlih primjera mogućnosti slobodnog korištenja svjetske mreže i treba se boriti da se to pravo ne izgubi. Postavlja se, međutim, pitanje koliko smisla ima pravo na slobodni Internet ako to pravo ne koristitimo. Za sada još uvijek možemo slobodno kolektivno uređivati i pohranjivati besplatno znanje za buduće generacije. Možemo, a možda i trebamo aktivno stvarati sadržaj, brisati gluposti i općenito poboljšavati hrvatsku Wikipediju - u protivnom ćemo svi snositi odgovornost što će buduće generacije misliti da je Jasenovac bio sportski kamp. Wikipedija ovih dana slavi devet godina postojanja. Valja se pobrinuti da je za desetu obljetnicu doista s ponosom možemo zvati enciklopedijom.


(H-Alter)

_________________
Bilo je časno živjeti s Titom! Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: sub ožu 17, 2012 7:42 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Paun u sudnici


Autor: SANJA MODRIĆ (Novi list)


Image
Ivan Turudić
Foto: DENIS LOVROVIĆ (Novi list)


Sudac Ivan Turudić – i inače poznat po tome da u sudnici režira razne napadne točke kako bi svi u svakom trenutku bili svjesni toga kolika je on zvijezda – jučer je totalno nadmašio samoga sebe.
– Ponašajte se pristojno, niste u Saboru – naribao je Turudić svjedoka Luku Bebića na suđenju Ivi Sanaderu.

Bubnuti ovakvo što bio bi velik ispad čak i za kakvog anonimnog provincijskog službenika, ali kad je to jezik jednog od najjačih sudaca u državi koji dijeli pravdu u najtežim predmetima, onda imamo doista ozbiljan skandal.

Teško je, međutim, vjerovati da će se u našem tako uzvišeno neovisnom pravosuđu – o kojem nitko ne smije reći nijednu kritičku riječ a da se to ne proglasi pritiskom na sud – naći neka odgovorna viša instanca koja će Turudića diskretno opomenuti da ne mahnita, a pogotovo pozvati ga da se javno ispriča.

Jer nastranu to što Bebić jučer uopće nije zavrijedio nikakav prijekor iako ga je Turudić naružio kao najobičnijeg popišanog balavca. Ako svjedok suzdržano prigovori zbog tužiteljičinog pitanja, to nije ništa nedopušteno, to nije uvredljivo za sud, niti je time Luka Bebić u bilo čemu prešao mjeru.

Sudac je, dakle, u odnosu na svjedoka, koji je pritom bivši predsjednik Sabora i stariji čovjek, postupio neopravdano grubo, neodmjereno i žalosno nadmeno. No takva bezrazložna i nezrela Turudićeva predstava, koja bi u nekom bolje razvijenom društvu dobila kritiku struke, ipak je samo manji dio problema koji ovdje imamo.

Jer, da, naravno, vrlo je neugodna stvar po ugled i vjerodostojnost hrvatskog pravosuđa to što sudac Turudić očigledno nije u stanju odoljeti frivolnim čarima reflektora i pozornice. Nezgodna je pojava sudac koji uvijek mora ispasti važniji nego proces kojim upravlja, sudac razmetljiv i tašt kao paun.

Ali još je mnogo gore to što jedan ugledni pravosudni dužnosnik poput Turudića misli da može i smije udariti po Saboru, kao po kakvoj naherenoj konjušnici, samo zato da sebi dade na važnosti.

Što to znači: 'Ponašajte se pristojno, niste u Saboru'? Da je Sabor mjesto kojemu je prirođen svaki prostakluk za razliku od Turudićeve sudnice gdje se pleše isključivo po taktu menueta? Da je Sabor mračna jazbina? Rupa? Smrdljiva krčma u kojoj se pljuje na pod i psuje na pasja kola?

Pa Sabor je – to valjda ne treba tumačiti više nikome osim sucu Turudiću – ipak najviše mjesto nacionalne politike, predstavništvo naroda i stjecište vlasti. Sabor donosi te zakone koje Turudić provodi u sudnici i kojih se dužan držati kao pijan plota. Sabor je donio Ustav po kojem Turudić arbitrira i odlučuje što je ispravno, a što nije.

Sa Saborom se smije rugati baš svaka budala ako joj je do toga, ali Turudić nikad i nipošto. Ne smije zato što je on, kao i zastupnici, kotač sustava. Plaćaju ga građani, dužan je poštivati nacionalne institucije. Ovo što je rekao može reći tek kad ode iz sustava. Neka, dakle, odluči hoće li biti estradna zvijezda ili sudac. Onda više neće biti problema.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: uto ožu 20, 2012 3:12 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Je li SDP socijalna stranka?


Piše: MLADENKA ŠARIĆ (Glas Slavonije)


Je li SDP socijalna stranka i je li vlada Zorana Milanovića izabrana da bi bila socijalna? Šef SDP-a tvrdi da je upravo njegova stranka čuvarica hrvatskog socijaldemokratskog modela. Šef Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, međutim, tvrdi suprotno. Milanovićeva vlada nije, veli, socijalna i već je okrenula leđa radnicima.
U zemlji u kojoj se proračun jedva puni, zaduženost raste, a osiromašivanje je jedini proces koji ima kontinuitet, teško je govoriti o stvarnoj socijalnoj državi. Za uspostavljanje prave socijalne države, koja će osiromašenima ili nezbrinutima dati koliko-toliko dostojan život, naime, treba imati puno više novca nego što ga ima Hrvatska. Socijalna država koja brine o svojoj sirotinji mora biti bogata. Hrvatska to nije, pa je socijalnu politiku dosad vodila obuzdavanjem tržišnih udara na standard stanovništva, što je zadavalo udarce tržišno orijentiranom gospodarstvu. Tako, naprimjer, Hrvatska nema realnu cijenu plina i struje, a i litru goriva država je prije nekoliko godina branila na tzv. psihološkim granicama koje su se stalno pomicale, dok, evo, država nije od toga odustala. Dakle, Radimir Čačić najavljuje poskupljenje struje već ove godine, a plina dogodine. Već se dugo govori da će Hrvatska morati dopustiti prodaju energenata po tržišnim cijenama. Ukida se socijala vođena kroz ograničavanje tržišta.

Koliko će nezaposlenih biti do kraja godine?
Kad se crne najave ostvare, bit će to velik udar na stanovništvo. Standard je već sad loš, a pitanje je koliko će biti nezaposlenih do kraja ove i sljedeće godine. Čini se da sve polako ide u ponor. I nije teško razumjeti kad sindikalac Sever rezignirano kaže da su sindikati totalno razočarani Milanovićevom vladom. Znači li to da je prethodna pod ravnanjem Ive Sanadera i Jadranke Kosor bila bolja? Severa i kolege mu sindikalce sigurno je više uvažavala, jer bi se prehladila čim bi oni kihnuli. Kad bi, pak, malo jače zakašljali, natjecali su se tko će im prije udovoljiti samo da se smire. Milanovićeva vlada ne pokazuje takvu tankoćutnost. Pronalazi načine da provede neke nepopularne odluke, poput ukidanja odredbe o trajanju prava iz kolektivnih ugovora nakon njihova isteka, bez konzultacija sa sindikatima. Najavljuje poskupljenja bez pregovora...

Natrag se ne može
Naravno da to sindikate frustrira. Sanader i Kosorica uvijek su imali vremena za njih. Sjednice GSV-a gotovo da su imale stalni termin. Ako i nisu bili, sindikati su se osjećali važnima. HDZ im je dao osjećaj važnosti. Te komunikacije s vlašću više nema. I logično je da ih to boli. No, jesu li birači izabrali Milanovića, Čačića i Linića da bi bili socijalni? Zapravo nisu. Izabrali su ih da bi spasili Hrvatsku od loše HDZ-ove vlasti, da bi postavili državu na noge i pokrenuli investicije koje će otvarati radna mjesta. Izabrali su ih da Hrvatsku usmjere prema zaradi i izvuku iz siromaštva. Možda nisu, birajući ih, razmišljali o socijalnim udarima i kolateralnim žrtvama koje će pasti na putu prema prelasku iz kvazisocijalne u gospodarski stabilnu državu. Ali, to sad nije važno. Natrag se ne može, a ni naprijed se nije više moglo s politikom bez rezultata.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
ilegalac
suosnivač
suosnivač


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 3317

PostPostano: sri ožu 21, 2012 9:07 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

U čemu je skandal s Čačićem?


Piše: MARINKO ČULIĆ / tportal.hr


Ima tu žalosnog viška političkog testosterona koji se najviše prelio kroz onu nedavnu njegovu izjavu da će 'gestapovskim' metodama braniti svoju ekonomsku politiku. Zbog toga je Čačić već doživio opravdano oštre kritike pa ih neću ovdje ponavljati, a osim toga ostajem i tu kod spomenutog pristupa da je sadržaj rečenoga važniji od forme u kojoj se to kaže. Dakle, ako se i prihvati da Čačić ovime nije svjesno propagirao nacizam, nego je naprosto lupetao, i dalje ostaje nepobitno da je on spreman provoditi svoju lošu ekonomsku politiku i po cijenu daljnjeg ekonomskog pustošenja Hrvatske

Moram priznati da mi otpočetka idu na živce prigovori i optužbe sa svih strana zbog bahatosti i arogancije Radimira Čačića. Ne, ne radi se o tome da i meni ne bi smetali političari koji se ponašaju kao razmažene prznice koje pometu pod novinarima čim im postave neugodno pitanje. Riječ je o tome da se svi ljute na Čačića zbog krivog tona, koji povezan u cjelinu daje neotesan i grubijanski bon-ton, a stvar je puno gora.

Kriv je promašen sadržaj njegovih javnih istupa, a to znači da je promašena i politika koju on zagovara i kojom se pojavljuje u javnosti. Lako ćemo za ton. Uostalom, i sam Čačić je na izbornoj konvenciji HNS-a gdje se dao izabrati za predsjednika kao jedini kandidat, priznao da njegovi istupi izgledaju nadmeno i neodmjereno. Ali je to opravdao, čuli smo, time da u vrhu HNS-a imaju daleko najviše sposobnosti i energije za vođenje zemlje pa je za nju najbolje da je oni i vode.

E, to, druškane, možeš objesiti mačku o rep. Jedino što su Čačić i njegovi stranački kompanjoni dosad pokazali je recikliranje prežvakanog neoliberalnog modela društva, koji se u svjetskim razmjerima pokazao kao krivac za sadašnju tešku krizu. Pa ako ondje prepuštanje protagonistima tog modela da nađu izlaz iz krize sliči na to da se vuku ostavi na čuvanje stado ovaca, ne znam zašto bi kod nas bilo išta drukčije. O tome se ovdje radi. Nije problem Radimira Čačića u tome što pokazuje vučju ćud čim mu novinari gurnu pred očnjake mikrofon, nego je problem u tome što je vuku povjereno nešto što se vukovima ne povjerava.

Pjeni li se on pritom, škrguće, praska, reži, nije uopće važno naprosto zato što u ovakvim stvarima forma ne može biti važnija od sadržaja. Uostalom, to se jednom već lijepo pokazalo kada je Čačić bio ministar u Račanovoj vladi pa u Petrinji izazvao incident zbog kojeg su ga novinari sasjekli isto kao što ga sijeku i danas. Nisu mu mogli oprostiti to što se izderao na tadašnju petrinjsku dogradonačelnicu Gordanu Dundović 'šic, marš odavde', iako je on tada zapravo postupio sasvim ispravno. Okomio se na Dundovićku nakon što je ta HSP-ovka na gradskom radiju nazvala Srbe 'smećem koje ne zaslužuje da bude uspoređeno ni sa životinjama', jer i one su, rekla je, bolje od njih.

Čuvši snimku te izjave, Čačiću je prekipjelo i lajavu dogradonačelnicu otjerao je od sebe riječima koje su potpuno u skladu s rječnikom koji je ona sama odabrala govoreći o Srbima. Šic, da te moje oči ne vide! I punih deset godina poslije možeš mirne savjesti potpisati te njegove riječi. Ne možeš, međutim, potpisati ni slova od onoga što ovih dana govori taj čovjek, koliko god bilo jasno da dobar dio novinara uopće nije shvatio što je u njegovim istupima skandalozno. A ne bih se začudio da među njima ima i onih koji su se zgrozili i nad njegovim petrinjskim 'ispadom', iako je, rekoh, jednako jasno da je bio sasvim opravdan.

Moglo bi se, dakle, reći da je Čačić zaslužio pronicljivije pa ako hoćete i intelektualno potkovanije kritičare, ali mora se, bogami, reći da i ova zemlja zaslužuje politički potkovanijeg i osmišljenijeg prvog potpredsjednika Vlade. Reći ću to ovako. Čačić se pojavio s idejom da Hrvatska mora razviti energetske potencijale i ako je točno, kako tvrdi, to da je ona jedan od najvećih uvoznika električne energije u Europi, a nema razloga ne vjerovati mu, to je svakako dobra ideja. Zemlja koja se želi razvijati, ali je evidentni energetski bogalj koji životno ovisi o drugima, naprosto se ozbiljno razvijati ne može; to je jasno kao jedan kroz jedan.

Ali kada on u istome dahu sve investicijske planove svodi na energetiku, a u tom sklopu na obnovu fasada na tisućama zgrada u zemlji, također je jedan kroz jedan jasno da od toga velike koristi nema, niti može biti. Sam Čačić u posljednje vrijeme podvlači da Hrvatska ni do danas nije dostigla više od osamdeset posto industrijske proizvodnje do 1990. godine. Ali u njegovim ekonomskim planovima nema ni slova o tome kako to promijeniti, a sve baciti samo na obnovu fasada očito nije nikakva ozbiljna, nego plitka, fasadna koncepcija promjena. Uostalom, prvi potpredsjednik ovih je dana u intervjuu Reutersu i osobno iznio rezervu da bi Hrvatska u ovoj godini mogla postići željeni rast od 0,8 posto pa to ni ne treba posebno dokazivati.

Ključni dokaz sam je podnio pa neka se onda izvoli svađati sam sa sobom, a ne s novinarima. Pa ipak, Čačić mirno pušta da se u medijima njegov ekonomski program naziva nekakvim hrvatskim 'new dealom', što je najblesaviji dio ove priče, jer to naprosto nema nikakve veze s činjenicama. New Deal Franklina Roosevelta nije bio, kako gledamo kod Čačića, puki paket ekonomskih mjera (premda su masovni javni radovi doista bili njegov važan dio). On je bio puno više od toga, skup snažnih i dalekosežnih promjena koje su putem izrazito progresivnih poreznih stopa prebacile teret krize na bogate, a položaj radnika unaprijedio se puno većom sindikalnom, socijalnom i zdravstvenom zaštitom.

Dakle, nije to bio samo program ekonomske, nego i duboke društvene obnove Sjedinjenih Država, jer je očito da se s teškim krizama i ne može drukčije izaći na kraj. Svega toga kod prvog potpredsjednika Čačića nema ni u natruhama, i kada se ta dva modela obnove usporede, to je otprilike kao da se uspoređuju dva sasvim različita plana zaštite od poplava. Roosevelt je štitio SAD od nabujalih rijeka tako što im je produbljivao korito, mijenjao tok, gradio retencije za odljev viška vode itd. I tek nakon toga gradio je nasipe. Kod Čačića se sve svodi na to da se duž riječnih obala podignu zečji nasipi i da se onda na koljenima moli boga da voda negdje ne probije.

I to je to, ničeg drugog tu nema. Ali zato ima žalosnog viška političkog testosterona koji se najviše prelio kroz onu nedavnu njegovu izjavu da će 'gestapovskim' metodama braniti svoju ekonomsku politiku. Zbog toga je Čačić već doživio opravdano oštre kritike pa ih neću ovdje ponavljati, a osim toga ostajem i tu kod spomenutog pristupa da je sadržaj rečenoga važniji od forme u kojoj se to kaže. Dakle, ako se i prihvati da Čačić ovime nije svjesno propagirao nacizam, nego je naprosto lupetao, i dalje ostaje nepobitno da je on spreman provoditi svoju lošu ekonomsku politiku i po cijenu daljnjeg ekonomskog pustošenja Hrvatske.

Ili, ako hoćete, i po cijenu uništenja egzistencije zadnjeg njezina građanina. A to je, dopustit ćete, malko preskupo. Čovjek bi toliko platio samo kad bi mu zbilja zaprijetio neki opskurni tip u dugom kožnom šinjelu koji mu se prijeteći unosi u ulice i sikćući najavljuje najgore strahote.

_________________
Bilo je časno živjeti s Titom! Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: pet ožu 23, 2012 8:42 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Drugi svetski Veliki Brat


Prisluškivao: PREDRAG LUCIĆ (Radio Slobodna Evropa)


- Halo, Borise, kako si?
- Super, lepo, prolećno, kandidatski... A ti, Ivo, stari druže moj? Kako si mi ti?
- Pa ja sam... Ne znam što bih ti rekao.
- Ne moraš ništa, ako nećeš. Možemo mi i da ćutimo. Pravi prijatelji znaju da su reči ponekad suvišne.
- Ma i ja bih najradije šutio, ali eto... nekako mi došlo da ti kažem.
- Pa reci, Ivo, reci slobodno.
- Da ti kažem da sam im rekao...
- Šta si im reko?
- Rekao sam im da sam i tebi rekao.
- Šta si meni reko?
- Pa sjećaš se... Rekao sam im da sam i tebi rekao da se ja ne slažem s pokušajima rehabilitacije Draže Mihailovića. Je li tako da sam ti rekao?
- Jesi, reko si, al ne razumem što me zoveš da bi mi reko šta si mi već reko...
- Pa da ti opet kažem da se ja ne slažem... Mislim, bliži se taj petak, ta rehabilitacija, pa eto, čisto onako...
- Nek si ti meni reko, al i sam znaš da tu nema ni ovako ni onako.
- Ma znam, ali sam svejedno htio čuti što ti o tome misliš.
- Tebi je kao profesoru prava i cenjenom stručnjaku jasno da sudovi treba da budu nezavisni od politike i da to što ja mislim ni na koji način ne sme da utiče na tok sudskog procesa, pa sam ja odlučio da uopšte ne razmišljam o tome. Znaš, da ne bi danas-sutra bilo: e to je sve zbog Borisa, to je Boris poguro, to je Boris sprečio...
- Ali mene ovi moji pitaju što si ti meni rekao kad sam ja tebi rekao...
- Molim te, Ivo, nemoj da komplikuješ. A tim tvojima reci da ćute i da se ne mešaju.
- Ali znaš, Borise, ta rehabilitacija... To nije samo unutarnja stvar Srbije.
- Pa razume se da nije. Jer da jeste, što bi onda Amerikanci slali svoje ratne veterane da svedoče u Dražinu korist?!
- Ali ti sam znaš da ta priča s pilotima i s američkim odličjem Mihailoviću, da to ne ide u prilog stvarnoj istini o antifašističkom pokretu.
- Ne mogu ja, čoveče, sad da krstim Amerikance šta je bilo i kako je bilo.
- Znam da ne možeš. Ali ta priča s pilotima... Ne može ona biti presudna. Ne znam koliko ti je poznato da je i Pavelić spašavao oborene američke pilote. Postoji fotografija gdje on posjećuje američkog pilota u bolnici, objavljena kod nas u novinama.
- I šta ti sad hoćeš: da Ameri odlikuju i Pavelića?
- Ma ne, ni slučajno. Ali htio bih da shvatiš koliko je to nevažno u odnosu na zločine...
- Stani malo, čoveče. Amerima je važan svaki njihov čovek i ne možemo mi sad njima da solimo pamet ko da je spasavanje pilota isto što i hvatanje leptirova.
- Nisam ja govorio o leptirima, nego o tome da se u povijesnom kontekstu na četnike ne može gledati isključivo kao na spasitelje američkih pilota nego prvenstveno kao na zločince.
- Jao, nemoj da me smaraš s tim istorijskim kontekstom! Čoveče, umoran sam od toga.
- I ja sam umoran, ali mislim da sud mora uzeti u obzir i počinjene zločine i program po kojem su ti zločini realizirani.
- Pa ne mogu ja da diktiram sudu, ko što ne možeš ni ti.
- Znam da ne možeš, ali ona Mihailovićeva instrukcija iz prosinca 1941. gdje se otvoreno kaže da je cilj četničkog pokreta „stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke“, pa onda „čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“...
- I šta ti sad hoćeš od mene?
- Ne znam, Borise, ali ne može to proći tek tako... Svaka čast Amerikancima i svima, ali čitav svijet bi morao biti upoznat s ovim što piše u izvornim povijesnim dokumentima.
- Šta bi sad trebalo da uradim? Da fotokopiram ta dokumenta i da ih šaljem na sve adrese?
- To bi bio korak u širenju istine...
- E nećeš me na to navući!
- Na što?
- Na tu foru za morone. Ja da to šaljem okolo, a da me onda neki ludak optuži da širim četničku propagandu!
- To mi nije bilo ni nakraj pameti.
- Zato što ne misliš. Da malkice razmisliš, onda bi ti došlo do mozga u šta si mogo da me uvališ.
- Ali, Borise, ne možeš ti samo tako, kao da se tebe ništa ne tiče. Vidiš, recimo, taj Nikolić...
- Koji Nikolić?
- Pa onaj Tomislav što kaže da se nizašto na svijetu ne bi odrekao titule četničkog vojvode...
- Kakve ja veze imam s njim?! On je, čoveče, moj politički konkurent.
- E, baš zato ti i govorim. Da li ti znaš tko je njegov savjetnik?
- Ko?
- William Montgomery, Borise, bivši američki veleposlanik u Zagrebu i Beogradu.
- Ma znam, to je stara stvar.
- I tebi nije neprilično da jedan američki diplomat bude savjetnik jednog četničkog vojvode?
- Šta ja imam s tim? Čovek radi za pare.
- Opet ti svoje... Kako iz toga ne razumiješ da Amerikance ne možeš koristiti kao izgovor za rehabilitaciju četnika?
- Šta bi ti sad hteo? Da ja napišem protestnu notu Americi?
- Pa možda čak i to.
- Izvini, a što je ti ne napišeš? Tebe to, vidim, žešće pogađa. Samo o tome govoriš. A sem toga: ti si, brate, kompozitor. Lepo napiši notu, a ja ću da se pobrinem da se ona čuje tamo gde treba.
- Kako to misliš, Borise?
- Najozbiljnije. Samo ti napiši notu, onako ko što umeš, a ja ću da je prosledim Dragačevcima, da je u Guči odsviraju Montgomeryju na uvce.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: ned ožu 25, 2012 5:55 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Jovo Kapičić: "Tadić bi i Europu i Kosovo i dobrosusjedske odnose i četnike. E pa ne ide"


Autor: ROBERT FRANK (Novi list)


Image
Naš novinar Robert Frank i Jovo Kapičić


Treba biti iskren i reći da predsjednik Tadić, kao umivenija verzija Slobodana Miloševića, kroz srpski nacionalizam prihvaća i četničku ideologiju. Tadić bi i Kosovo, i Europsku uniju, i dobrosusjedske odnose unatoč rehabilitaciji četništva, E, Tadiću, to sve ne može zajedno, jer jedno isključuje drugo, kaže general Kapičić

Izgledao je bijedno. Onako malen, sitan, s duljom bradom, naočalama s debelim okvirima, prljav i neuredan nije me ničim impresionirao. Sjedio je ispred mene, a bio je toliko neugledan i nikakav da sam ga skoro žalio. Pokupio sam ga u zabačenom selu u planinama sjevernoistočne Bosne. Tajno smo ga nekakvim kamionetom prevezli do Beograda. Putem smo minimalno stajali. Ljudi su znali da ga tražimo. Neki su nam pokazivali srednji prst. Kao, nikada ga nećete pronaći. A on je bio u kamionetu! Nismo ga maltretirali.

Kad smo došli u Beograd, zvao sam druga Aleksandra Rankovića. Malo sam ga zavlačio. Nisam mu odmah želio reći da ga imamo. A kad sam mu rek'o da je tu, u kancelariji, slušalica mu je pala! Doletio je da ga vidi – tako danas, s odmakom od 67 godina, ali potpuno živih sjećanja o tajnom hapšenju četničkoga generala Draže Mihailovića, govori 93-godišnji Crnogorac, general Jovo Kapičić, bivši bliski Titov suradnik tijekom Drugog svjetskog rata, ali i šef UDB-e koji je imao čast, kako sam kaže, pravdi privesti čovjeka koji bi, ironijom i cinizmom recentne srpske službene politike, uskoro mogao biti rehabilitiran.


Vojislav Mihailović, unuk ratnoga zločinca Draže Mihailovića, čiju je politiku istrebljenja nesrpskog življa u Drugom svjetskom ratu u proljeće '91. godine javno revitalizirao šef Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković, prije dvije godine započeo je proces rehabilitacije svog poznatog pretka.

Prekjučer je na Visokom sudu u Beogradu održano vjerojatno jedno od zadnjih ročišta u procesu čiji ishod, vezan uz rehabilitaciju Draže Mihailovića, zasad nitko ne želi prognozirati. Premda, srbijanska službena vlast već je izjednačila četnike i partizane kao antifašiste, a Dražu Mihailovića, osim nevladinih udruga i starih antifašista partizana koji su Drugi svjetski rat proveli u borbi protiv njemačkog okupatora i njegovih suradnika, dobar dio javnosti percipira kao prvog europskog antifašista.

Jovo Kapičić, bivši šef UDB-e, Titov partizan iz bitke na Neretvi gdje je srušeni most prešao kao 17. po redu krenuvši ususret 3.000 do 4.000 tisuće četnika, iz osobnih iskustava svjedoči da su četnici bili zlikovci i ubojice.
– O njima se nema što reći. Kukavice i zločinci, to su oni bili. Klali su svugdje. U ime Draže Mihailovića po Hrvatskoj i Bosni su sijali strah i smrt. Draža Mihailović je koljač, a srpska mu vlada sada omogućava rehabilitaciju i podržava povratak četničke ideologije koja je nožem i krvlju rješavala neslaganja. Srpski narod u većini očekuje njegovu rehabilitaciju. To je tako jer su Beograd i Šumadija, kao beogradski pašaluk, u Drugom svjetskom ratu za antifašističku borbu dali samo jednu brigadu, 2. proletersku, i tri bataljona u sklopu 1. proleterske brigade koja je bila mješovita.

Crna Gora je u isto vrijeme dala čak osam brigada. To govori kako antifašizam u užoj Srbiji nije dovoljno i duboko zaživio i očito se nije ukorijenio kao četništvo koje je bilo dominantnije. Zbog svoje monarhističke prošlosti, Srbi se jednostavno nisu identificirali s partizanskim pokretom. Sada je to očito i još pojačano kroz službenu srpsku politiku rehabilitacije Draže Mihailovića.

Treba biti iskren i reći da predsjednik Tadić, kao Slobodan Milošević u umivenijoj verziji, kroz srpski nacionalizam prihvaća i četničku ideologiju. Tadić bi i Kosovo, i Europsku uniju, i dobrosusjedske odnose unatoč rehabilitaciji četništva. E, Tadiću, to sve ne može zajedno, jer jedno isključuje drugo, kaže Kapičić koji kategorički tvrdi, uostalom kao i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, kako nema nikakve sumnje u suradnju Mihailovića te talijanskih i njemačkih okupatora.

Predsjednik Udruženja antifašista Srbije Aleksandar Kraus također se slaže da je Tadićeva vlast blagonaklona prema četništvu te da to nije samo dnevnopolitičko ulagivanje biračkom tijelu, već pomalo i njegov stav. Kraus pojašnjava da je rehabilitacija Draže Mihailovića proizvod politike devedesetih koja se nastavlja i u idućem desetljeću, sve do danas.
– Ako dnevna politika forsira rehabilitaciju četništva zbog skorih izbora, jer se pretpostavlja da će to birači honorirati glasovima, onda to znači da birači u velikom dijelu žele glasati za one koji su pročetnički orijentirani. Stoga nije čudno da se Srbija, i kroz promjenu naziva ulica, odriče svog antifašizma.

U Srbiji, kao i Banjoj Luci, postoje ulice s imenom Draže Mihailovića. Službena srpska politika, kroz udžbenike za osnovne škole, rehabilitira četništvo tretirajući ga kroz antifašizam. I sve političke stranke, kao i Tadić, blagonaklone su prema rehabilitaciji. Široke narodne mase i mladi su zbunjeni, povjesničari su podijeljeni na pročetničke i antifašističke, a prije nekoliko godina ministar kulture na svom je stolu držao bistu Draže Mihailovića.

Zbog svega toga Hrvatska se ima razloga zabrinuti jer Srbija kliže ka četništvu i fašizmu. Tek smo uspostavili nekakve odnose u gospodarstvu i turizmu, a opet ćete vi strepjeti za svoje automobile u Srbiji, a mi za naše na Jadranu, opisuje Kraus kaotično stanje u Srbiji, očito opterećenoj mitovima o vlastitoj važnosti i svim svjetskim nepravdama i zavjerama koje su je zadesile, a to su prije svega američko-njemačke i židovsko-vatikanske u raznim kombinacijama.


Otvoreno pismo
Nekoliko nevladinih udruga koje su uz stare antifašiste jedini oblik javnog otpora rehabilitaciji četništva, zbog teškog probijanja u srpske medije zamolili su nas da dio njihova otvorenog pisma objavimo u hrvatskim novinama.
– Bili smo i još uvijek smo u svijetu poznati kao zemlja koja je, zajedno s ostalim narodima Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu prednjačila u borbi protiv fašizma. Bili smo uvaženi član antihitlerovske koalicije. Posljednjih desetljeća vlast i određene političke snage ponižavaju Srbiju kao da se ona mora sramiti svoje antifašističke prošlosti. Donesen je i Zakon o izjednačavanju partizana i četnika, a potom i Zakon o rehabilitaciji kojima je pokrenut proces otvorenog falsificiranja povijesti. Na tim osnovama sada se vodi i postupak za rehabilitaciju četničkog vođe Draže Mihailovića, poručuju iz koordinacije nevladinih udruga. Potpuno je jasno kako je Tadićeva vlast kroz zakone smišljeno i planski stvarala pretpostavke za rehabilitaciju četništva.

Četništva, čak dapače, i dalje se ne odriče šef Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković, isti onaj Vuk Drašković koji je 9. ožujka 1991. u Beogradu oživio ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića. Ideološki i praktični sljedbenici tog pokreta slavodobitno su ujesen '91. ušli u uništeni Vukovar te po Dražinoj metodologiji, koju i dalje promovira Vuk Drašković, riješili 'hrvatsko pitanje'.

Danas je Vuk Drašković, koji je odbio intervju za naše novine kada smo mu rekli da između ostalog želimo razgovarati o rehabilitaciji četništva, politički partner s Čedom Jovanovićem u koaliciji Preokret. I dok Jovanović službenu srpsku politiku okrivljuje za zločine po Hrvatskoj i Bosni te otvoreno nastupa kao deklarirani antifašist čije se političko djelovanje temelji i na NOB-u, njegov koalicijski partner Vuk Drašković upravo u ovom tjednu piše feljtone u kojima veliča i Dražu Mihailovića i četnički pokret, od kojeg se Jovanović otvoreno distancira.


Dražine "Instrukcije"
General Draža Mihailović iza sebe je, osim tisuća žrtava, ostavio i dokumente kojim se izravno dokazuje njegova zapovjedna odgovornost u četničkim ratnim zločinima. Tako je jedan od dokaza i dokument od 20. prosinca 1941. koji je u posjedu našeg lista Dokument je naslovljen kao "Instrukcija". Njime Mihailović eksplicitno kao jedan od ciljeva četničkog pokreta navodi etnički čistu Srbiju u sastavu Velike Jugoslavije. Kako bi se cilj ostvario, nužno je 'čišćenje Sandžaka od muslimanskog življa te Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa; kažnjavanje svih ustaša i muslimana koji su nemilosrdno uništavali naš narod', stoji u dokumentu.


Koničan: Moj djed Kosta Pećanac je bio četnički vođa
Mileta Koničan, unuk četničkog vojvode Koste Milanovića Pećanca, koji je podnio zahtjev za rehabilitaciju svog djeda, u razgovoru nam je pak potvrdio kako general Draža Mihailović nikada nije bio pripadnik, a još manje vođa četničke organizacije!
– Mihailović nikada ne može odgovarati u ime četnika, jer je moj djed Kosta Pećanac bio četnički vođa, vrhovni komandant svih četničkih odreda! Draža je bio ništa, niti je bilo što napravio za četnički pokret, kaže Koničan.


Stanojlović: Od suđenja se radio cirkus
Jovan Stanojlović iz Srpskog liberalnog savjeta, opunomoćenik Vojislava Mihailovića u postupku rehabilitacije Draže Mihailovića, kaže da je on umjesto njegova unuka preuzeo aktivnu ulogu u postupku jer je to za obitelj četničkog generala prebolno.
– Mihailović je bio legalni komandant vojske suverene države čija je Vlada bila u izbjeglištvu. On nije bio četnik, a njegova regularna vojska nije počinila nijedan ratni zločin nad civilima i ratnim zarobljenicima na području Hrvatske, Bosne i Srbije. Najlakše je, dakle, pobiti tezu da je četnički pokret bio zločinački i da je Mihailović bio zločinac. Draža je kao oficir kraljevske vojske podržavao i branio politiku Kraljevine Jugoslavije s liberalnom demokracijom. Da je Draža kriv, sudilo bi mu se po pravdi, a ne da se od suđenja i suda partije radio cirkus, kaže Jovan Stanojlović.


"Pa, tko nije radio zločine"
– Tijekom 1926. godine kao Srbin sam kršten u katoličkoj crkvi u Zagrebu pa nosim i hrvatsko ime Berislav. Ja sam prvoborac Draže Mihailovića koji je dobio najveće američko odlikovanje za spas američkih pilota u Drugom svjetskom ratu. Piše da je sa svojom vojskom pridonio savezničkoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Šta drugo da pričamo! Zločini? Tko ih nije radio? Tko zna što se događalo po selima? Dođe ti seljak, šta ti znaš što on nosi ispod kaputa, skraćenu pušku ili nož. To je bio građanski rat. Od '41. do '44. bio sam prvoborac Dražine vojske, to je bila jugoslavenska vojska u otadžbini i zato pozdravite svaku budalu koja kaže da su to bili četnici. Nakon '44. prisilno sam otišao u partizane. Heroja Dražu je izdala ona kopilad od Tita i Churchilla! Cijeli rat je bježao pred Nijemcima, a s Talijanima je imao dogovor da se ne diraju. Partizani i Nijemci na Neretvi su se zajedno borili protiv jugoslovenske vojske, to je jedina istina, kaže Berislav koji nam svoje prezime nije želio otkriti. Za njegovog suborca Milomira Slajića, poznatijeg kao Mali Gagić, Draža Mihailović nije bio zločinac, već ratni heroj.
– Ne dirajte nam u Dražu, kazao nam je Slajić.


Rehabilitacija Milana Nedića
Potomci Milana Nedića, predsjednika srpske Vlade koja je formirana pod patronatom okupacijskih njemačkih vlasti, već nekoliko godina pokušavaju doći do njegovih posmrtnih ostataka, rehabilitirati ga, iako formalno nije osuđen, te ostvariti pravo na nasljedstvo iz njegove oporuke. Milana Nedića su komunističke vlasti teretile za suradnju s Nijemcima i izdaju, a proces je prekinut kada je poginuo navodno skočivši kroz prozor zatvora 4. veljače 1946. Nedić je poznat kao vođa marionetske vlade u Srbiji okupiranoj od Trećeg Reicha u Drugom svjetskom ratu, a njegovu rehabilitaciju podržavaju sve snažnije ekstremističke snage u Srbiji.

Uglavnom, prema nama dostupnim dokumentima sa suđenja Draži Mihailoviću koje smo nakratko dobili na uvid, četnički je general na svom suđenju rekao da je u ožujku '43. u Zagrebu cijeli partizanski vrh, osim Tita, s njemačkim okupatorom i ustašama sklopio pakt o međusobnom nenapadanju i zajedničkom napadanju na njegove vojne snage!


1,25 litara rakije
– Da nije bilo partizana, a poslije Staljinove i Churchillove zavjere protiv Srba, ja bih s Nijemcima završio još '44. a s Pavelićem još i prije! U jednom danu, koji sam spremao, zatresao bi se Balkan pod mojom vojskom i sva Hitlerova sila od Soluna do Ljubljane bila bi oborena na pleća – govorio je Mihailović na suđenju '46. Vuk Drašković, ostajući dosljedan u veličanju Draže Mihailovića i četništva, ušao je u nedosljednu koaliciju sa štovateljem partizanskog antifašizma Čedom Jovanovićem. To je moguće samo u Srbiji.

U obranu lika i djela Draže Mihailovića stao je i šef Državne komisije za tajne grobnice strijeljanih poslije Drugog svjetskog rata, povjesničar prof. dr. Slobodan Marković, koji je prekjučer, za vrijeme svjedočenja u postupku rehabilitacije četničkog generala pred Visokim sudom u Beogradu, rekao kako Draža Mihailović nikada i nigdje nije surađivao s njemačkim i talijanskim okupatorima. Marković je rekao i da postoje informacije kako je Draža Mihailović na montiranom suđenju bio prisiljavan da pije enormne količine alkohola, navodno 1,25 litara rakije dnevno.
– Na taj način Mihailović uopće nije mogao pratiti svoje suđenje, kaže Marković.

Član SKOJ-a i Nove komunističke partije Aleksandar Bajanec kazao nam je kako je Draža Mihailović sramota za srpski narod, antifašističku tradiciju i slobodarski duh srpskog naroda prema kojem se, kao i prema drugim narodima, ponašao zlikovački za vrijeme Drugog svjetskog rata.
– Današnja buržoaska vlast u Srbiji pokušava rehabilitirati Mihailovića kao najveću sramotu srpskog naroda. Postoji samo jedan antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu, partizanski, dok srpska vlast revizionizmom izjednačava partizane i četnike. Mi skojevci samo postavljamo pitanje zašto su četnici, ako su bili antifašisti, potkraj rata pred antifašističkom koalicijom bježali zajedno s 'ljotićevcima', 'nedićevcima', 'balistima', ustašama i Nijemcima, kaže Bajanec.

Ipak, za dio srpskog društva i vodeće političke nomenklature Draža Mihailović je heroj, a ne zločinac. Staša Zajović iz "Žena u crnom" zaključuje kako su antifašisti i organizacije iz nevladinog sektora, kao borci za istinu o Drugom svjetskom ratu, ali i ratovima u devedesetima, danas u Srbiji bučna grupa. Ali, nažalost, u manjini.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
ilegalac
suosnivač
suosnivač


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 3317

PostPostano: pon ožu 26, 2012 2:55 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Pa dobro, gdje su sad svi ti antifašisti?



Piše: ŽELJKO KUHAR (Blog Hoćemo cenzuru)


Image Image

Poruke nacionalističkog kretena koji veliča četnike Pravaš i Jareb koriste za napad na Kajina i ostale predstavnike antifašističke scene u Hrvatskoj. Biću potpuno iskren, ne vidim nikakvu razliku između Pejina i takvih kao što su Jareb i Pravaš, radi se o sličnim nacionalističkim matricama, samo što neki to govore direktno i neartikulirano, a neki to rade zaobilazno. Uostalom, zaista je iritirajuće da galamu zbog rehabilitacije Mihailovića i izjednačavanja četnika i partizana u Srbiji, dižu oni koji bi izjednačili ustaše i partizane u Hrvatskoj

Najavljena sudska rehabilitacija Draže Mihailovića, osuđenog ratnog zločinca, izazvala je dosta reakcija u Hrvatskoj, ovdje ću se osvrnuti na neke od njih. Najviše pažnje je privukla emisija „In medias res“ Petra Vlahova na navedenu temu. Spomenuta emisija je definitivno najgora politička emisija na HTV-u, razlog je sam voditelj koji najčešce nikako ili površno poznaje temu o kojoj se govori (podatke kupi uglavnom sa Wikipedije), a izbor gostiju koje dovodi je zaista teško probabljiv, za što je najbolji dokaz emisija na temu rehabilitacije četničkog zločinca iz Drugog svjetskog rata. Petru Vlahovu je to uspjelo u žestokoj konkurenciji emisija kao što su „Otvoreno“ Hloverke Novak-Srzić i Mislava Togonala (u kojoj su česti gosti Milan Ivkošić, Tihomir Dujmović, Slaven Letica, Ivica Šola i ostali predstavnici izrazito desne orijentacije na medijskoj sceni), i „Puls nacije“ Branimira Bilića (koja rijetko kad prođe bez nekog „uglednog“ intelektualca sa teološkog fakulteta, koji obično šokira javnost svojim izjavama). S tim da se gledajući emisije Branimira Bilića čovjek bar može nasmijati, ako već ne može čuti ništa pametno.

Petar Vlahov se zaista pobrinuo za eksluzivnog gosta u emisiji o Dražinoj rehabilitaciji. Naime u emisiju se iz Beograda uključivao povjesničar (tako je bar predstavljen) Jovan Pejin, koji je o Draži govorio kao antifašisti, kao žrtvi komunističkog režima, spomenuo je i da je Vukovar oduvijek bio srpski... Sve te izrečene gluposti su legle kao kec na desetku pojedinim gostima emisije, kao što je povjesničar Mario Jareb i meni nepoznati lik iz jedne od gomile pravaških stranaka (HSP, HČSP, HSP1861...), imena se ne sjećam, ionako je nebitno (u nastavku teksta koristiću izraz Pravaš), jer se radi o tipičnom pravaškom klonu, svi uglavnom pričaju isto, samo se verzije nadograđuju. Nakon što su (sasvim razumljivo i očekivano) opleli po Pejinu, još šu žešće napali Damira Kajina (u pulskom studiju), i poručili mu da je dobro da on i ostali koje sebe zovu antifašistima čuju što to govori Pejin!?

Zaista nevjerojatno, ali ujedno i logična reakcija od jednog Pravaša (napredna verzija 2.0), jer hrvatski pravaši nikad nisu krili simpatije prema NDH i ustaškom pokretu i povjesničara kao što je Jareb, koji se u svojim radovima ubi dokazujući da su ustaše i partizani isti k. Više nego logično, jer je takvima veći neprijatelj iskreni antifašista (što Kajin sigurno jeste) nego tamo neka četnička budaletina iz susjedne države. Kajin je rezignirano zaključio da je zalutao u emisiju, i to s pravom (u emisiji je još gostovao i Zdravko Tomac). Jednostavno rečeno, poruke nacionalističkog kretena koji veliča četnike Pravaš i Jareb koriste za napad na Kajina i ostale predstavnike antifašističke scene u Hrvatskoj. Biću potpuno iskren, ne vidim nikakvu razliku između Pejina i takvih kao što su Jareb i Pravaš, radi se o sličnim nacionalističkim matricama, samo što neki to govore direktno i neartikulirano, a neki to rade zaobilazno. Uostalom, zaista je iritirajuće da galamu zbog rehabilitacije Mihailovića i izjednačavanja četnika i partizana u Srbiji, dižu oni koji bi izjednačili ustaše i partizane u Hrvatskoj.

Na najavljenu Dražinu rehabilitaciju, reagirao je jasno i principijelno, baš onako kako treba, Stipe Mesić, koji između ostalog kaže: „Taj potez imat će, ponavljam još jednom, opasne, a potencijalno i kobne posljedice u regiji koja jedva da je krenula putem normalizacije nakon ratova u kojima se raspala bivša Jugoslavija. Svako rehabilitiranje četništva, jednako kao i svako relativiziranje i rehabilitiranje ustaštva može završiti samo u katastrofi". Za razliku od Mesića, kojeg nije trebalo pozivati da se o tome izjasni, od sadašnjeg predsjednika dobili smo tek iznuđenu i prilično blagu reakciju, u emisiji „Nedeljom u 2“, tek na insistiranje voditelja Aleksandra Stankovića (doduše oglasio se i nekoliko dana nakon toga povodom iste teme), sve u želji da se ne zamjeri Borisu Tadiću, uz Josipovića još jednom „faktoru stabilnosti“ u regiji. Tipično kukavička, nekonfliktna SDP-ovska reakcija, tako karakteristična za dobar dio pripadnika te stranke u zadnjih 20-ak godina. Nedavno je Josipović poveo raspravu o finansiranju ureda bivšeg predsjednika. Kad bi se mene pitalo dio novca koji se od mojih prihoda izdvaja u budžet, radije bih preusmjerio u ured bivšeg nego sadašnjeg predsjednika.

Dobar dio reakcija u Hrvatskoj se otprilike svodi na sljedeću tezu: ovako nešto u Hrvatskoj je nemoguće, jer ovdje ozbiljnog pokušaja rehabilitacije ustaša nije bilo. Ovako razmišljaju i udarne vedete Večernjeg lista Tihomir Dujmović (tokom gostovanja na HTV-u) i Zvonimir Despot (u svojoj kolumni „Bez pardona“). Despot tako u tekstu „Antifašisti, gdje ste sad?“ piše: „Pa tako povjesničar Tvrtko Jakovina napominje da “ne očekuje jaču reakciju hrvatske vanjske politike jer se već godinama i u Hrvatskoj tolerira ambivalentan odnos prema NDH i ustašama”. Koliko je poznato, u Hrvatskoj nitko nije zatražio rehabilitaciju Ante Pavelića, ustaštvo nije zakonski izjednačeno s antifašistima, u uredima nema Pavelićevih slika, a pojedinačni ispadi dobrim su dijelom reakcija na neoboljševizaciju Hrvatske.“ To naprosto nije istina, za primjer je dobro samo spomenute utakmice nogometne reprezentacije kada stotine ili čak tisuće navijača skandira „za dom spremni“, masovno posjećene koncerte Thompsona, uniforme na komemoraciji u Bleiburgu, kao i nedavnu presudu kninskog suda da prodaja ustaških simbola nije protuzakonita. Uostalom, kakva crna (pardon crvena) neoboljševizacija?

Ukratko, uz opravdane reakcije na moguću rehabilitaciju Draže Mihailovića i izjednačavanje četnika i partizana, i uglavnom utemeljene kritike na mlaku reakciju službenog Zagreba, želi se minimizirati evidentno prisustvo NDH nostalgije u dijelu hrvatskog društva. Ima je čak i u tekstovima sportskih novinara Tomislava Židaka i Zvonimira Magdića, koji utakmice reprezentacije NDH ubrajaju u službene susrete nogometne reprezentacije, u kojima možemo saznati da nas je Italija zadnji put pobijedila 1942.!? Tu se jednostavno radi o prodavanju poluistine za potpunu istinu. Ovome treba dodati još jedan apsurd u ovoj priči, a to je da se u dosta reakcija zastupa teza o nedostatku ikakvih reakcija.

Da ironija bude veća, „In medias res“ Petra Vlahova se djelimično vremenski preklapala sa 12. epizodom dokumentarnog serijala Lordana Zafranovića „Tito – posljedni svjedoci testamenta“. A Tita i partizane, vojsku koju je vodio i koja je porazila i ustaše i četnike, podjednako nastoje omalovažiti takvi i Pejin, kao i Jareb i Despot, i pripisati im i ono što jesu i što nisu učinili, naravno svako iz svojih razloga. Dok jednima smeta što su porazili četnike, drugima se gade jer su to isto učinili vojski NDH. I za mene tu nema dileme: mada ne govore jednako direktno i različito artikuliraju svoje stavove, između Jareba i Despota s jedne strane i Pejina s druge, bez grižnje savjesti stavljam znak jednakosti. Naime svi oni imaju zajedničkog neprijatelja, a to je antifašizam, i sve ono što ga simbolizira, od Tita i partizana nekada pa sve do Kajina i Mesića sada (Kajinu i Mesiću se za njihovo političko djelovanje može dosta prigovoriti, ali činjecu da su iskreni i dosljedni antifašisti se ne može osporiti).

Zvonimir Despot svoj tekst ovako zaključuje: „Uglavnom, previše je činjenica koje govore u prilog tezi da bi Hrvatska trebala žestoko reagirati na još jednu srbijansku provokaciju. A da se ne govori o tome što su četničke postrojbe učinile Hrvatima za Domovinskog rata, čiji jedan od vođa, Vojislav Šešelj, u Haagu čeka presudu. Gdje su sad svi ti antifašisti?“

Pa još će ispasti da na veličanje četničkog pokreta jedino reagiraju oni koji se ne smatraju antifašistima (a u takve sam sebe ubraja i Despot, što je sasvim očito)!? Nije mi jasno kome se može prodati priča da se rehabilitaciji fašističkih suradnika suprotstavljaju oni kojima je antifašizam stran, dok antifašisti šute kao pičkice. Nekima očito nije dovoljna revizija povijesti, pa je proširuju i na sadašnjost.

No, stvarno, gdje su sad ti antifašisti, kako to podrugljivo pita Zvonimir Despot? Bez brige, tu su, i uvijek su bili tu, dosljedno protiv zločina, bilo da je riječ o zločinima sljedbenika Vojislava Šešelja, bombardiranju Dubrovnika i Mostara, opsadi Vukovara i Sarajeva, genocidu u Srebrenici, logorima smrti u Republici Srpskoj i Herceg-Bosni, uvijek protiv revizije povijesne uloge ustaša i četnika. Antifašisti su jednako zgroženi zločinom, bilo da je počinitelj „naš“ ili „njihov“, bilo da su žrtve „naše“ ili „njihove“. Ima ih i u Hrvatskoj i u Srbiji, i u ostalim postjugoslovenskim državama, ma koliko to zgrozilo Despota, Pejina i one koji slično misle. Tu su.

_________________
Bilo je časno živjeti s Titom! Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: uto ožu 27, 2012 4:33 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Ćosićevski nastavak rata drugim sredstvima


Piše: BOJAN TONČIĆ (e-Novine)


Image

Tadićev Sud odlučio je da se postupak rehabilitacije ratnog zločinca nastavi 11. maja, dakle kada izbori budu okončani i predsednik Srbije će, sudeći po dosadašnjim iskustvima, sve to vreme na različite načine izbegavati da izgovori šta misli o mogućem novom trijumfu poraženih iz Drugog svetskog rata. Mnoštvo je peru vičnih tiražnih uništitelja Srbije iz Tadićeve blagovaonice koji će takav oportunizam opravdati kao njegovu (Tadićevu) autentičnu strepnju dublju od nade. I bojazan zbog nikad prekinutih srpskih deoba

U lavini reakcija na nameru Srbije da rehabilituje ratnog zločinca Dragoljuba Mihailovića valjda je najprijateljskija, time, valjda i za ostatke građanstva najbolnija, bila rečenica izvestioca Evropskog parlamenta Jelka Kacina: „Danas je ključno političko pitanje u Srbiji ko su glavni akteri sistemske korupcije, a ne čiji je deda bio u kom pokretu za vreme rata“. Ovakav ton blagog prekora i kategoričnog upozorenja dolazi od čoveka koji, očigledno, potpuno razume s čim ima posla, zato je i postavljen za staratelja, i, uprkos svemu, nada se napredovanju štićenika koga upozorava: „Mnogi politički lideri, umesto da su okrenuti ka obezbeđivanju većih stranih ulaganja, rastu ekonomije i jačanju srednje klase, pokušavaju da se približe biračkom telu na krajnje neproduktivan način, baveći se najmračnijim epizodama istorije Evrope i Balkana“.
Upozorenje Srbiji je nedvosmisleno, kao i brojna upućena dosad, listom ignorisana, ismevana u tragičnom prkosu koji je za sobom ostavljao zlo i patnju srpskog i susednih naroda. Epilog će i ovoga puta biti isti, mogući su tek različiti maštoviti vidovi prividnog razrešenja u koje će se ulagati nadljudski napori poput onih primenjenih u slavodobitnom guslanju o barikadama i njihovom pretakanju u državne dokumente i pregovaračku strategiju. Sve dok na kraju nije došlo do Žandarmerije sa kojom nije bilo pogađanja kao sa Nemcima iz sastava KFOR, detaljno instruiranim da ne postavljaju nikakva racionalna pitanja, nego da brinu o sopstvenim glavama.

Bolesnik na Balkanu
U regionu kao da je razumljiva namera Srbije da za sebe isposluje poseban tretman neograničenog trajanja: „On je ratni zločinac, a četništvo je kvislinški zločinački pokret. Mogu se sjetiti puno bitaka u kojima su četnici sudjelovali zajedno s Nijemcima, Talijanima i ustašama protiv partizana. Mogu se sjetiti onih slučajeva u kojima su napravili pokolje civilnog stanovništva, pa i ovdje u Hrvatskoj, pri čemu su stradali i Srbi od četničke ruke. Ako proces završi, to će biti veliki korak unatrag u odnosu na Drugi svjetski rat i antifašizam“, upozorio je hrvatski predsednik Ivo Josipović.
Hrvatska ministarka spoljnih poslova Vesna Pusić poručila je iz Brisela, uoči susreta sa srbijanskim šefom diplomatije Vukom Jeremićem da „ako sud zaista rehabilitira četničkog vojvodu Dražu Mihailovića i ako to zaokupi srpsku javnost, pa čak i u ovo predizborno vrijeme, od toga će najviše stradati Srbija“.
Javnost u Bosni i Hercegovini, izuzimajući Republiku Srpsku, takođe je uznemirena i, blago rečeno, besna. I odande je zvanični protest bio intoniran kao obraćanje uistinu teškom, gotovo neizlečivom bolesniku. Moguću rehabilitaciju osudio je Denis Bećirović, zamenik predsedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH u pismu predsednici Skupštine Srbije Slavici Đukić Dejanović u kojem ističe da "četnička ideologija predstavlja direktnu opasnost po nezavisnost, suverenitet i cjelovitost, prije svega, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore“. Bećirović je pozvao predsednicu Skupštine, da „dodatno skrene pažnju javnosti u Srbiji, posebno poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srbije, na potrebu podsticanja i ohrabrivanja borbe protiv neofašizma, šovinizma i ekstremizma“.

Besmislena terapija
Jedini zvanični odgovor Beograda je štura izjava ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića, izgovorena u paničnom bekstvu od novinara u Briselu: „To je pre svega unutrašnje, izuzetno delikatno pitanje u Srbiji i ne bih o tome raspravljao izvan svoje zemlje", kazao je on. Nije imao odgovor ni na pitanje kako bi se rehabilitacija odrazila na odnose u regionu: „Dođite u Beograd, pa ćemo onda o tome pričati".
Ovakav istup ocenjen je u Hrvatskoj i BiH, kao i u neinficiranom delu srbijanske javnosti kao svojevrsna bahatost, neprimerena pristojnoj komunikaciji, ali je njome Jeremić na najilustrativniji način predstavio politiku Srbije. Predsednik Boris Tadić je, naime, dosadašnjim ignorisanjem krupnog problema poručivao i poručuje da je će Srbija i dalje, uprkos, blago rečeno neshvatljivom, prijateljskom ophođenju suseda u konkretnom problemu, nastaviti da njime, kao i svakim koji isfabrikuje u ćosićevskim odajama, bude ozbiljna smetnja regionalnoj stabilnosti, držeći se nastavka rata drugim sredstvima kao temeljnog postulata svoje spoljne politike. Tu lepa reč i lagana terapija muzikom i lekovitim biljem neće biti od pomoći i utoliko je, iako dobronamerno, ponašanje suseda opasno po njih i bolesnika; nema nužnog prepoznavanja recidiva vojnički i moralno zgaženog fašizma koji, personifikovan u Borisu Tadiću i razgoropađenom, masovno prihvaćenom memorandumskom krugu, drži Srbiju i okruženje u trajnom vanrednom stanju. Temeljno prikrivajući državne ratne zločine i izbegavajući istinsko suočenje sa njima i njihovim posledicama.
Visoki stepen opasne radijacije nikako ne može da bude bilo čija unutrašnja stvar; tragično iskustvo s početka devedesetih godina prošlog veka ukazuje na to da se, naizgled smešno, svakako primitivno mahnitanje, inicirano podsećanjem na nepostojeći bol izmišljenih ljutih rana iz prošlosti, probuđenim nacionalnim ponosom, osećanjem ugroženosti i atavističkog straha, te sličnim opštim mestima ovdašnjeg nacionalizma, završava tragično. Ismevanjem civilizacijskih vrednosti, ugrožavanjem drugačijih u maštovitom suicidu koji se uspešno nadmeće sa sličnim dostignućima drugih.

Srećne podele
Tadićev Sud odlučio je da se postupak rehabilitacije ratnog zločinca nastavi 11. maja, dakle kada izbori budu okončani i predsednik Srbije će, sudeći po dosadašnjim iskustvima, sve to vreme na različite načine izbegavati da izgovori šta misli o mogućem novom trijumfu poraženih iz Drugog svetskog rata. Ili će, štaviše, da nastavi Jeremićev instruirano - emotivni prkos novim besmislicama o unutrašnjoj stvari Srbije i nezavisnom sudstvu koje radi po zakonu čije je donošenje tražila upravo Evropska unija. A mnoštvo je peru vičnih tiražnih uništitelja Srbije iz Tadićeve blagovaonice koji će takav oportunizam opravdati kao njegovu (Tadićevu) autentičnu strepnju dublju od nade. I bojazan zbog nikad prekinutih srpskih deoba.
Ako smogne hrabrosti, izgovoriće, makar i predizborno fasciniran zelenom salatom ili skrivenom tajnom funkcionisanja preslice, da je postupak rehabilitacije ratnog zločinca poguban za budućnost Srbije. A tako, ili možda potpuno drugačije, moraće da se izjasni pre ili kasnije. To neće promeniti unutrašnju sliku Srbije, institucionalizovanje mračnih spodoba sa državnim tapijama na patriotizam i neograničenim pravom da maltretiraju misleći deo građana Srbije dovoljno hrabar da se glasno suprotstavi.
Eto, nisu baš sve podele nesrećne, svako će da nađe svoje mesto.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: uto ožu 27, 2012 4:40 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Nima pomirbe sa lopovima!


Priredio: IVAN KREGELJ


Image

Malo tko još nije primijetio da u Hrvatskoj vrijeme stoji, da se zemlja zamrzla u mračnim devedesetima. Nekoć se optimistično očekivalo da će opljačkani kapital poradi svoje zaštite raditi na stvaranju pravne države, čijom uspostavom bi završila i njegova zloglasna prvobitna akumulacija. Međutim, nada se pokazala šupljom. Još uvijek stojimo u mjestu i vremenu, do grla u govnima, što potvrđuje i aktualnost odlomka teksta "Nima pomirbe sa lopovima!", što ga je koncem studenog 1994. godine napisao veliki Miljenko Smoje, a objavio Feral

Reka san da neću više pratit rad Sabora, ali jopet mi vrag ne da mira i pri obida otvorin televizor. Gospoja zastupnica Stanić iznosi duzine nepodopštin vezani uz pretvorbu. I lipo borbeno završava: Nema pomirbe s lopovima! A ja se mislin: ako nima pomirbe, onda smo se mi s njima svadili. A kad? A ko?

Jema slučajeva lupešćine, ali malo jemamo sudac. Sudi su slabo plaćeni, nimaju voje radit, malo jemamo istražni policjoti. Financijska policija je još mlada. Teško je lopove otkrit, a kad ji otkriješ, teško ga je i kaznit jer je sudstvo sporo. Kakva je slika pretvorbe najboje se vidi i po tome da i zastupnici, kad se oćedu pokazat pošteni govoridu: ja niman ni jednu dionicu, ja nisan ni u jedan upravni odbor. Ali malo kome je drago čut kad se govori da bi tribalo ostvarit ono šta je davno traženo u Saboru - svi zastupnici i judi na važnim položajima da dadu sliku svoga imovnog stanja. Kad se to predlaže i traži, nima aplauza! Kad san ja to javno tražija još pri dvadeset godin, odgovoreno mi je sa vrja: je li, a šta bi ti tija da rukovodioci prid narodon činidu striptiz?

Čuju se i pravi biseri. Znate ko krede? Kredu i lupežaju prestavnici mraka koji su se zadržali u vladajućin strukturama i sad se upinju diskreditirat kod naroda našu demokratsku vlast i izražavat nostalgiju za starin vrimenima. Pouka je jasna. Sve bivše komunište ne tetošit nego ji potirat sa svakog uticajnog požicjuna jer inače će izazvat revolt i revoluciju. Pametno je kazano: Ne smi se jemat vire u one koji se lipidu uz svaku vlast. Pritvorba i privatizacija puno nas lipo vodu u Evropu.

Sve je više novi kapitališta vlasnika većine dionica, koje svoje radnike tiradu oli slabo plaćaju, i to sve češće u naturi. Misto pinez daju in proizvode. Izneseni su primjeri di su radnici dobili po dvista pedeset matuni, a od drugoga poduzeća (bit će poljoprivrednog kombinata) dvi vriće šenice i vriću ječma. Ća ćedu nan pinezi? Pinezi kvaridu čovika, a ova praistorijska robna razmjena ozdravit će naše gospodarstvo i vratit nas u daleku slavnu prošlost.

Stvaraju se oko pretvorbe dva tabora - jedni su da se sve šta je dosad učinjeno poništi, jer je puno lupešćine i da se uvede moratorij dok se ne donesu novi zakoni, a drugi govoridu da bi to bila katastrofa. Katastrofa je poništit, katastrofa je nastavit. A jedan je šćeto-neto reka: Bit će po onoj staroj, tresla se brda, rodija se miš. A privredna proizvodnja je tek pedeset posto predratne, plaće trideset posto, reste nezaposlenost, pada standard, sve više mižerje i sve više lupeži koji se priko noći bogate. (...) Sve je više stečajeva, gašenja proizvodnje, likvidacije... Baš san nikidan pročita kako su propali pogoni fabrike "Favorit" u Nerežišće na Braču. Samo će se povećat pogon za proizvodnju lizalic. Pametna ideja! Ipak je danas najboje lizat. Ne grist, ne lajat, nego lizat.

*Tekst preuzet sa portala Lupiga, originalno objavljen u Feral Tribunu 28. studenog 1994.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: uto ožu 27, 2012 4:51 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Ustaše i četnici, braća po kami


Piše: VUK PERIŠIĆ (tportal.hr)


Image

Znakovito je da tumačenje četništva i ustaštva kao simetričnih zločinačkih pokreta koji svoje postojanje i opstanak duguju i jamče jedan drugome, srpski nacionalisti nazivaju 'kroatokomunističkom' prijevarom. To je očita inačica izraza 'srbokomunizam' koji s podjednakom upornošću i podjednakom shizofrenijom koriste hrvatski nacionalisti. Oni u tvrdnji da između nacionalizama nema suštinskih razlika također vide 'srbokomunističku' prijevaru. I tako se te dvije samoobmane unedogled proždiru i u tom proždiranju jedna drugu hrane jer imaju, kako bi rekao Viktor Ivančić, izgovor mržnje. To je uz zastave, pjesme, sportske utakmice i tvorbu futura posljednje utočište jedne zablude kojem se pridružila i ova sramotna rehabilitacija




Postupak rehabilitacije Draže Mihailovića užasan je nacionalistički i revizionistički skandal. Demokratska i antifašistička javnost u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji reagirala je sa zgražanjem, možda i sa stanovitom dozom nevjerice. Mihailović je s razlogom postao uvriježen simbol nacionalizma i zločina. Njegovom rehabilitacijom zadire se u civilizacijski kanon. Činjenice o zapovjedniku četničke vojske odavno su općepoznate, ne kriju nikakav misterij niti sadrže potencijal za dramatski kopernikanski obrat nakon koga bi četništvo moglo biti tumačeno drugačije nego kao ekstremno šovinistički, kolaborantski i fašistički pokret. Ratovi devedesetih godina raspršili su svaku eventualnu, hipotetsku sumnju u takvu njegovu narav – ako je itko priseban takvu sumnju ikada gajio – i pokazali da presuda beogradskog vojnog suda u jednom dubljem moralnom i povijesnom smislu nije bila ni 'neprihvatljiva' ni 'nepravedna'.

Sâm sudski postupak koji je 1946. vođen protiv Draže Mihailovića svakako nije bio besprijekoran sa stanovišta današnjih kaznenopravnih standarda, kao što to nisu bili ni slični kazneni postupci koji su u poslijeratnoj Jugoslaviji i Europi vođeni protiv nacističkih ratnih zločinaca, kvislinga i kolaboranata, ali su i u takvom postupku utvrđene činjenice bile neupitne i dostatne za utvrđivanje krivnje i izricanje kazne. Iako je taj postupak vodio režim poslovično nesklon vladavini prava, postupak nije bio montiran, jer za tim jednostavno nije ni bilo potrebe.

Iza rehabilitacije krije se jedan karakterističan i znakovit motiv. Naime, propaganda, publicistika i historiografija socijalističke Jugoslavije polazila je od teze da su ustaški i četnički pokret dvije podjednako zločinačke, simetrične pojave. Što god mislili o toj propagandi, publicistici i historiografiji, i što god netko mislio o socijalističkoj Jugoslaviji uopće, teško je dovesti u pitanje utemeljenost te teze. Pritom je nebitno što je ustaški pokret bio instrument nacističke okupacije, dok je četnički pokret bio formalno podređen Vladi Kraljevine Jugoslavije u Londonu koja je nominalno vodila rat na strani Saveznika. Usput rečeno, ta vlada se beznadno i kompromitirala upravo zato što je u njoj Draža Mihailović bio ministar vojni pa je i zato pod pritiskom Saveznika, a u okviru aranžmana Tito-Šubašić, uklonjena s povijesne scene.
I ustaški i četnički pokret težili su stvaranju zasebnih i/ili uvećanih jednonacionalnih država i oba su pokreta etničku monolitnost namjeravala postići masovnim ubojstvima i protjerivanjima pripadnika nepoželjnih etničkih ili vjerskih skupina. Pod svaku cijenu, pa ako treba i suradnjom sa silama Osovine, dakle prkošenjem čovječanstvu zarad, koliko žalobnih, toliko monstruoznih, provincijalnih snoviđenja. Oba pokreta bila su radikalno nacionalistička, nedemokratska, konzervativna, patrijarhalna i klerikalna i oba su u provedbi svojih zamisli imala identičan, zastrašujuće patološki modus operandi. Neovisno o razlikama o kojima se akademski može raspravljati i kojima se minuciozna historiografija treba baviti, na ontološkoj i etičkoj razini nikakve razlike između ustaša i četnika nije bilo niti je moglo biti.


Suština nacionalizma kao takvog
Postupak rehabilitacije Draže Mihailovića pokušava osporiti tu simetriju užasa i inaugurirati tezu da u četništvu postoji differentia specifica koja ga čini 'opravdanim', 'obrambenim' i 'antifašističkim' i koja bi ga na koncu htjela učiniti drugačijim od ustaštva. To je središnji motiv koji se krije iza rehabilitacije četništva. Iza njega se, štoviše, krije sama suština nacionalizma kao takvog.
Svaki nacionalizam smrtno je uplašen od izjednačavanja s drugim nacionalizmom i nema nacionalizma koji o sebi ne govori kao o pravednom i oslobodilačkom, kao što nema nacionalizma koji ne uzgaja mitove o slavnoj prošlosti, superiornosti i mučeništvu: nacionalisti i fašisti uvijek su drugi, a mi smo ('samo') domoljubi ili patrioti. Nacionalizam je jedina doista univerzalna ideologija i to ne samo po svojim netalentiranim književnicima i spretnim ubojicama, ili po kiču domoljublja i stravi svojih mučilišta, nego upravo po toj, histeričnoj potrebi da ne bude izjednačen s nekim drugim nacionalizmom. Nacionalizam je paranoja posebnosti koja odolijeva očitoj i jednostavnoj istini da su ustaštvo i četništvo, kao i – primjerice – rumunjska Željezna garda, mađarski Strjelasti križevi ili slovački klerofašisti, samo varijante jednog te istog fenomena, jedne te iste zločinačke metode i zločinačkog cilja i jednog te istog svjetonazora za koga je pojedinac ništa, a fiktivni kolektiv sve.
Svi se nacionalizmi podjednako užasavaju tečevina moderne civilizacije, liberalne demokracije i slobodnog tržišta i svi imaju podjednako glupe i naivne, ognjištarske vizije države i društva. Svi teže ekonomskoj i kulturnoj autarkiji, apsolutnoj suverenosti i/ili teritorijalnom uvećanju i svi su netrpeljivi prema susjednim nacijama i sanjaju kako će svoje tlo 'očistiti' od tuđe krvi, kako nazivaju druge etničke, vjerske (u najnovije doba i seksualne) skupine, odnosno manjine. Nacionalizam čovjeku oduzima pravo da bude Ja i u smrti. On ne ubija Pojedinca nego pripadnika i ne ubija samo zato da bi ubio nego i zato da bi uvrijedio, da bi individualne osobine sveo na etničku fikciju.
Ipak, nacionalizmi kao da ništa drugo i ne rade nego neprestano, uporno i agresivno dokazuju kako su drugačiji i opravdani, ali time – osim što i tako zatvaraju začarane krugove svojih uzajamnosti i međuovisnosti – ne uspijevaju dokazati ništa osim nečiste savjesti. Svi su isti, upravo i po tome što dokazuju da nisu isti.
Znakovito je da tumačenje četništva i ustaštva kao simetričnih zločinačkih pokreta koji svoje postojanje i opstanak duguju i jamče jedan drugome, srpski nacionalisti nazivaju 'kroatokomunističkom' prijevarom. To je očita inačica izraza 'srbokomunizam' koji s podjednakom upornošću i podjednakom shizofrenijom koriste hrvatski nacionalisti. Oni u tvrdnji da između nacionalizama nema suštinskih razlika također vide 'srbokomunističku' prijevaru. I tako se te dvije samoobmane unedogled proždiru i u tom proždiranju jedna drugu hrane jer imaju, kako bi rekao Viktor Ivančić, izgovor mržnje. To je uz zastave, pjesme, sportske utakmice i tvorbu futura posljednje utočište jedne zablude kojem se pridružila i ova sramotna rehabilitacija.
Njena moralna strava ne iscrpljuje se samo u tome što će predstavljati povijesnu i pravnu krivotvorinu, nego u tome što će rehabilitirati nacionalizam i kao univerzalni zločin i kao histeriju posebnosti koja traje kroz vječnu potrebu za oslobađanjem od vlastite krivnje. Utoliko su u pravu oni koji tvrde da je rehabilitacija Draže Mihailovića specifičan oblik nacionalističke agresije. Bilo bi mudro ne zaboraviti da onaj tko se od nacionalističkog nasrtaja brani nacionalizmom prestaje biti žrtvom i postaje suučesnikom.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
FAH
osnivač
osnivač


Pridružen/a: 09. 02. 2008.
Postovi: 1047

PostPostano: pon tra 02, 2012 5:29 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Čiji je Draža?


Piše: MARINKO ČULIĆ (Novosti)


Image
Photo: DUŠAN KOMARČEVIĆ


Zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i pročetničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih. Ali, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva

Nema raspleta u slučaju rehabilitacije četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu nije prošlog tjedna, kako se najavljivalo, donio odluku o rehabilitaciji, nego odredio novo ročište u maju. Međutim, nije iskoristio ni jednu proceduralnu okolnost da proces rehabilitacije zaustavi na samome početku.

Naime, da bi Mihailović bio rehabilitiran potrebno je najprije dokazati da je mrtav, pa je sud čak poduzeo neke radnje kojima se Draža iz groba na nepoznatoj lokaciji sigurno srdačno smije. Zatražio je od njega i svih drugih koji o tome nešto znaju da se jave u Timočku 15, gdje je sjedište suda, što on iz razumljivih razloga nije u stanju, a glupo je i još zbog nečega. Sve kada bi se podnijeli svi potrebni dokazi da je Draža mrtav, to ne može izbrisati činjenicu da je on danas u Srbiji (i u srpskom dijelu BiH) življi nego ikada, pa ako bi sud i odbio njegovu rehabilitaciju, to bi bilo beskorisno jer je rehabilitacija praktički već obavljena. Uostalom, četnici su i službeno proglašeni antifašistima i praktički izjednačeni s partizanima, mada je zakonodavac tu ugradio jednu začkoljicu koja to barem u jednom smislu čini neprovedivim.

Da bi ostvarili pravo na penzije, četnici moraju potražiti svjedoke među srpskim antifašistima, a ovi izjavljuju da im to ne pada na pamet. Štoviše, sarkastično im poručuju da svjedoke potraže među Nijemcima i pripadnicima režima Milana Nedića, s kojima su u ratu surađivali.

Hajmo odmah na to kako se ovo vidi iz Hrvatske. Naravno da bi ovakav stav srpskih antifašista morao iz hrvatskog kuta biti doživljen kao dobra, odlična vijest, jer to znači da je prva crta otpora rehabilitaciji Mihailovića povučena u samoj Srbiji. Ali, vraga. Na hrvatskoj strani još se žilavo drže oni kojima je ovakav stav Srba-antifašista zapravo loša vijest, jer kvari stereotip na kojem oni desetljećima rade, kako se cijela Srbija postrojila iza slogana “Svi smo mi Draža” (koliko god bilo živo sjećanje da su se sami postrojavali iza sličnih parola). Takvima je spremno izašla u susret Hrvatska televizija onom odvratnom emisijom “In medias res”, gdje je ciljano pozvan najgori ološ srpskog šovinizma (Pejin, Mirčić). Pa im se sučelice nakeljilo ništa manji hrvatski ološ (Tomac, Tepeš) i tako je upriličena predstava u kojoj srpski i hrvatski ekstremisti tobože kidišu jedni na druge. A zapravo se bratski ispomažu u nečemu što je uvijek bila nerazlučiva cjelina, jer srpski nacionalizam ne može bez hrvatskog, kao ni hrvatski bez srpskog. I to je u osnovi jedinstveni srpsko-hrvatski nacionalizam, pogotovo kada se uortači protiv trećih, što u pravilu uvijek radi.

Iz ovoga bi neke stvari morale biti otprve jasne, a ponajprije sljedeća. Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog. Dakle, Hrvatska je u ovom slučaju zainteresirana ne samo zato što su četnici i ovdje činili zločine, nego i zato što rehabilitacija četništva praktički izravno pothranjuje rehabilitaciju ustaštva. Ali, isto tako vrijedi i obratno. Kada Ivo Josipović protestira protiv rehabilitacije Mihailovića i četništva, morao bi znati da i sam, što god govorio, tome pridonosi odlaskom na Bleiburg. Badava njegovi izgovori da se tamo ne ide pokloniti ustaškom genocidnom režimu, nego žrtvama partizanskog bezakonja, jer ni u službenoj Srbiji nitko ne rehabilitira kolaboracionizam i zločine četnika, nego se tvrdi da prvo nisu bili, a da se drugo samo sporadično događalo.

Pritom im na ruku idu i neki ugledniji zapadni povjesničari, primjerice Britanac Noel Malcolm, koji se u pomalo kultnoj knjizi “Bosna – kratka povijest” dotiče i partizana i četnika i praktički ih izjednačava. Za četnike, naime, kaže da se zbilja nisu značajnije borili protiv Nijemaca (pogotovo nakon kapitulacije Italije), ali da se ni Titovi partizani nisu u tome pretrgli. Glavni neprijatelj bili su im četnici, a protiv Nijemaca su se borili, veli, samo “s vremena na vrijeme”. Naravno da to nije točno i ako Malcolmu nisu dovoljni primjeri bitaka na Neretvi ili Sutjesci, da se ništa drugo ne spomene, onda je očito da ga se nisu dotakle ni neke od najkardinalnijih činjenica iz Drugog svjetskog rata. No, on tu ne staje, nego se hvata okolnosti da Mihailović nije kontrolirao sve četničke formacije, pa iz toga izvlači zaključak da su četnički zločini većim dijelom proizašli iz nediscipline, a da sam Mihailović “lično nije planirao protjerivanje muslimana”. I ovo je izmišljotina koju ovih dana rječito demantiraju neki beogradski nezavisni portali, citirajući naširoko naredbe Mihailovića o “čišćenju” teritorija “velike Srbije” od “svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Dakle, i ovdje su srpski antifašisti obranili povijesnu istinu (slično su napravili hrvatski antifašisti otišavši s Josipovićem u Tezno, ali odbijajući ga pratiti na Bleiburg), koja se najkraće može sažeti u sljedeće.

Da, istina je da Mihailović nije bio kolaboracionist kalibra Nedića, koji je cijelo vrijeme rata stolovao u Beogradu (kao i Pavelić u Zagrebu), gdje on nije imao pristup. Ali to ne znači da uopće nije bio kolaboracionist, a još manje da nije bio ratni zločinac, što se da dokazati ne samo izravnim povijesnim činjenicama, nego i nekim neizravnim, ali ništa manje važnim, možda čak i važnijim. Naime, zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i početničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih.

Ali, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva. Štoviše, tek nakon što su se ti ratovi poustašili onoliko koliko su se na drugoj strani početničili, oni su mogli funkcionirati kao efikasna mašinerija za likvidaciju desetina i protjerivanje stotina tisuća ljudi. O da, znam da će se naći pametnjakovića koji će reći da sve ako je to i istina, Hrvatska je iz ovoga izašla čišća, jer nije službeno izjednačila partizane-antifašiste i ustaše (iako neki osobito smiješni tipovi i ustaše smatraju antifašistima). Dobro, to stoji, ali stoji i da tisuće ustaša i domobrana primaju mirovine, dok nijednom četniku zbog spomenute zakonske začkoljice još nije uspjelo ostvariti pravo na penziju. Osim toga, u Srbiji ne postoji ništa nalik Bleiburgu, koji posjećuju i najviši državni dužnosnici i notorni nostalgičari kvislinškog Pavelićevog režima, što kompromitira prve koliko god se izvlačili da ondje dolaze iz drukčijih motiva.

Nema tu izvlačenja, blajburške komemoracije održavaju se pod pokroviteljstvom Sabora, što je toliko nakaradno da je to odbio odobriti čak i Tuđman, a onda je to učinila Račanova vlada. Dakle, napravila je to nominalna hrvatska ljevica, koja se sada šćućurila u desnom kutu i gromko šuti na zahtjeve hrvatskih antifašista da se to pokroviteljstvo opozove. Dobro, svima je jasno da se ušutjela jer je u zidanju mita o Bleiburgu i ona nesebično podmetnula leđa. No, sada je važno da se shvati da su razlozi zašto ona prešućuje i rehabilitaciju Mihailovića u Srbiji u osnovi isti. Ni to ne bi prošlo ovako lako bez nesebične asistencije hrvatske strane, pa na pitanje tko je zaslužan za tu rehabilitaciju nesumnjivo treba odgovoriti ovako: o, Draža je svakako ne samo njihov, nego i naš.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
FAH
osnivač
osnivač


Pridružen/a: 09. 02. 2008.
Postovi: 1047

PostPostano: pon tra 02, 2012 5:36 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Kako smo otjerali Aliju


Piše: PAVLE PAVLOVIĆ (Oslobođenje)


Kamere TV Sarajevo do ranih jutarnjih sati prenosile su sliku opravdanog, ali sada vidim uzaludnog narodnog bunta. Bio je to najgledaniji program u istoriji Sarajevske televizije. Pratio se od Vardara pa do Triglava. Rat se nije mogao zaustaviti, kao da je već bio dogovoren. Jedini koji su kvarili planove bili smo mi, nesrećnici u privremeno osvojenim skupštinskim klupama. U naivnom zanosu da ćemo, kao oni nekada iz davne Francuske ili nedavne Rumunije, donijeti neku novu Parišku komunu i srušiti naše Čaušeskue


Dok čekam glas prijatelja iz Kuala Lumpura, gledam ovu Holandiju. Država cvijeća, u Prvom svjetskom ratu bila neutralna, a u Drugom se odmah predala. Na skučenom prostoru, gotovo manjem od BiH, 17 miliona ljudi svih mogućih rasa, 180 i nešto nacionalnosti, beskrajni niz religija i sekti, a nikada ne ratuju. Kod nas samo tri naroda, tri religije, četiri miliona stanovnika i neprestani ringišpil sukoba.

Dok su ovdje prvi dani aprila obilježeni cvjetanjem tulipana i mirisom zumbula, kod nas samo strašnim sjećanjima od kojih ne možemo pobjeći, evo, već dvije decenije. I ko zna da li ćemo ikada?! Večeras ću o njima, kao i svih ranijih travanja, satima…
S jaranom Draganom Cicovićem, u raji poznatijim kao Cile, o našem proljeću 1992. godine, koje je započelo desetljećima ranije nego ona arapska, ili neka što bi trebala biti i kod nas kako nam obećavaju. O smrti Suade Dilberović, Olge Sučić. O tome kako su me optužili da sam otjerao Aliju Izetbegovića i zbog toga ostao bez posla. O Zlatku Lagumdžiji i njegovoj ulozi u ne baš tako davnoj narodnoj buni što su je raspršili rafali maskiranih monstruma na Vrbanja mostu ili sa prozora i krova Hotela Holiday Inn…
Sigurno se sjećate onog crnokosog momka u kožnoj jakni što je megafonom usmjeravao ključalu masu po sarajevskim ulicama petog dana četvrtog mjeseca 1992. godine. Bio je to moj drug Cile, što u ovoj sparnoj posljednjoj martovskoj noći iz užarene Malezije, na plus koliko hoćeš, prvi put priča kako nikada neće prestati sanjati lijepu plavokosu djevojku.
- Kada sam predložio da krenemo ka Vrbanja mostu i Grbavici, molio sam da muškarci budu u prvim redovima, žene i djeca u posljednjim. Plavokosa ljepotica glasno se pobunila protiv, kako je rekla, muškog šovinizma. Popustio sam. Poslije desetak minuta dočekali su nas rafali ubica s fantomkama. Među prvim žrtvama pala je i plavokosa djevojka. Još se sjećam kako sam je teško ranjenu unosio u automobil taksiste Plakalovića.
Dragan Cicović, profesor muzike, maestro na flauti, jedan je od građana Sarajeva koji se nenadano našao u vrtlogu istorije i rata, kao i svi mi. Priča o njemu je kao i priča o desetinama hiljada onih koji su ustali protiv nadolazećeg krvavog cunamija od kojeg se Bosna i Hercegovina još i danas teško oporavlja.
- U to vrijeme nikome nije bilo lako, ali, ipak, najteže je bilo u Dobrinji. Živjeli smo već s barikadama i pucnjevima. Zato i ne čudi da je povorka ljudi što su tražili samo pravo na miran život krenula iz tog dijela grada. Kada sam vidio stotine uznemirenih na ulicama, bez razmišljanja sam se pridružio.
Organizatorske sposobnosti koje je Cile ispoljavao na raznim koncertima iskazale su se u punoj snazi u grudvi protesta što se zakotrljala iz Dobrinje. Krenuli su hrabro, usput pozivajući i druge da im se priključe. Već do naselja Mojmilo u koloni su bile hiljade ljudi.
- Budno smo pazili da nas niko ne iskoristi u svojim prljavim političkim igrama. Na izlasku iz Mojmila prema Alipašinom Polju pojavio se "golf” u kojem su bili, već tada razvikani, Juka Prazina i njegovi tjelohranitelji. Prišao sam i lijepo ih zamolio da se maknu i da nam ne "pomažu”. Začudo, poslušali su.
Na putu prema centru Sarajeva, uz uzvike "Nećemo torove”, "Izađite komšije”, kolona očajnika već je narasla na desetine hiljada učesnika.
- Osjetio sam da je vrijeme da se sklonim i prepustim mjesto boljim organizatorima. Ali, ljudi su me tražili. Stigli smo pred Skupštinu BiH na Marijin-Dvoru. Nisu nam dali unutra. Zato smo krenuli prema Vrbanja mostu. Načuli smo da neki postavljaju barikade i prema Kovačićima, Grbavici.

Poslije prvog pokolja nevinih na mostu užasa, razbijena masa vratila se na Trg ispred skupštinskog zdanja.
- Sjećam se da sam sjeo na neki stepenik i gorko zaplakao. Tada sam osjetio nečiji zagrljaj. Bio je to Esad Arnautalić, moj kolega muzičar. Mucajući sam izgovorio: - Moj Eso, poveo sam ljude u smrt!
Prvoborce mira više se nije moglo zaustaviti u jurišu na najvažniju političku instituciju u BiH. U prostrane holove Skupštine BiH ulazilo je na hiljade ljudi. I niko ništa nije rušio, krao. Pazili su kuću iz koje su proteklih mjeseci siktale zmijske zloslutne riječi nestanka nekih naroda, kao svoju. Snaga mase i mene je ponijela. Bio sam u prostorima od kojih sam uvijek bježao. Odjednom sam se našao pred Zlatkom Lagumdžijom.
- Dobro je, Paja, da si tu. Trebalo bi neko da vodi "program” - predloži mi.

Znali su me sa nekih emisija onda popularne TVSA3 i nije bilo druge nego s mikrofonom kroz povijesnu noć, dok su na brzinu odabrani članovi novoformiranog Svenarodnog parlamenta ulagali krajnje napore da očajnički potezi politikom sluđenog puka dobiju neku formu, rezultat. - Cile, otkud Zlatko s vama? - Pitam ga nakon dvadeset godina.
- Dok smo išli ka Skupštini, priključio nam se i Boro Bjelobrk iz SDP-a, pa sam ga zamolio da pozove svoje kolege da nam pomognu. Tako je došao i Lagumdžija, za kojeg moram reći da je cijelo vrijeme pokušavao ostati u sjeni svih događaja i ne naturati prijedloge koji bi išli u korist njegove partije.

E, onda se pojavio Alija Izetbegović u pratnji prvog specijalca Dragana Vikića. Probio se do pozornice. Dvorana je usključala! Uzalud je pokušavao da progovori. Predložio sam glasanje. Demokratski smo, ipak, odlučili da nam se može obratiti samo kao građanin, kao i svi govornici prije njega, a ne kao predsjednik ondašnjeg Predsjedništva BiH. Nakon podužeg čekanja dobio je riječ i tada je izgovorio ono čuveno da nam ne treba ni SDA, niti bilo koja stranka, nego samo Bosna i Hercegovina! Bilo je pljeska i zvižduka.
Kamere TV Sarajevo do ranih jutarnjih sati prenosile su sliku opravdanog, ali sada vidim uzaludnog narodnog bunta. Bio je to najgledaniji program u istoriji Sarajevske televizije. Pratio se od Vardara pa do Triglava. Rat se nije mogao zaustaviti, kao da je već bio dogovoren. Jedini koji su kvarili planove bili smo mi, nesrećnici u privremeno osvojenim skupštinskim klupama. U naivnom zanosu da ćemo, kao oni nekada iz davne Francuske ili nedavne Rumunije, donijeti neku novu Parišku komunu i srušiti naše Čaušeskue.
- I onda su te zbog Alije suspendovali u novinskoj kući Vjesnik - dopire zajedničko sjećanje mog druga Cileta iz daleke Malezije.
- Ne samo suspendovali, nego sam, kako mi je javio jedan od direktora Ivo Novačić, zauvijek, nakon dvadeset godina, udaljen s posla na inicijativu Hidajeta Biščevića, Tuđmanovog urednika lista Vjesnik, koji je tvrdio da je na TV-u vidio kako sam sa pozornice otjerao Aliju Izetbegovića. Naprotiv, vratio sam ga i još danas cijenim njegovu hrabrost da se jedini pojavi pred narodnim ustanicima.
Nakon cijelog rata u sarajevskom paklu Dragan Cicović je završio na Dalekom istoku, ja nešto bliže. Prvih dana aprila u ovim godinama dijaspore lakše nam je kada smo zajedno putem internetskih žica. Nekako s proljeća tuga i sjećanja su da se dijele. Ovog travnja još nam je teže oko srca, jer pred sudbonosnim zdanjem Skupštine BiH protestuju neki novi ljudi. Da li će i njihov bunt biti potrošen, kao naš te devedeset i druge?! Srećom, nema fijuka metaka i fantomki na glavama. Ali, sve drugo, gotovo, isto je kao nekada.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: pet tra 06, 2012 5:30 am Citiraj i odgovori[Vrh]

Image Intervju: Predrag Lucić
KROZ BESPUĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI


Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: sub tra 07, 2012 8:12 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Beograd za postčetnike


Pisao: PETAR LUKOVIĆ


Image
Život pod srpskim granatama: Sarajevo, svakodevica smrti
Photo: RIKARD LARMA

Pre točno deset godina, šestog aprila 2002, sarajevski „Dani“ objavili su antologijski separat posvećen opsadi glavnog grada BiH pod naslovom „Sjećaš li se Sarajeva“. Među autorima je bio i današnji glavni urednik e-novina čiji tekst prenosimo upravo na desetogodišnjicu objavljivanja i dvadeset godina od početka četničkog napada na Sarajevo. Posebno priznanje Luković je dobio 2010, kad je proglašen „Počasnim građaninom Sarajeva“. Tko ne zna zašto, neka pročita tekst...


U Sarajevu sam, poslednji put uoči rata, boravio upravo u trenutku kad je Radovan-Rašo Karadžić razgovarao s patriotskim novinarima Nina, ćiriličnog nedeljnika čiji je tadašnji slogan “Kreativni rukopis” bio, vaistinu, kreativni doprinos srpskom fašizmu u njegovom četničkom rukopisu. Stigao sam avionom, u subotu popodne, 18. januara 1992, iz Beograda; zašto pamtim sve detalje – autobus sa aerodroma koji nas je vozio u grad, monolog vozača koji nam je iz karadžićevske političke vizure pokazivao “turske kioske”, tvrdeći da je “islamska arhitektura” tek uvod u novo klanje nesrećnih Srba, zlokobno ćutanje putnika koji su tupo gledali kroz prozor, brojeći pahulje; dolazak pred Holiday Inn; torba koja mi je ispala na pločnik, otvorila se i sve ispalo na ulicu – zbog čega su mi se negde u mozgu urezali datumi i slike: olovno nebo nad planinama oko Sarajeva, nekakvi zabrinuti ljudi koji su gledali u pločnik, prvi telefonski pozivi prijateljima čiji su glasovi bili bolesno veseli: kao što se prost čovek, kad nešto ne razume – rastuži, tako su moje Sarajlije, kao da su razumeli više nego što treba, odjednom postali napadno veseli; uveravali su me da rata u Bosni ne može da bude, da su izjave Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika i Velibora Ostojića (seća li se iko Ostojićevih sinova koji su ga gvozdenim šipkama prebili zbog preljube da bi potom optužili “muslimane”, malim slovima, naravno?) samo politička špekulacija, da SAO Romanija ima značaj koliko i SAO Paolo. Sećam se da sam svoj rođendan (21. januara; Vodolija) dočekao u automobilu Gorana Milića, tadašnjeg šefa Yutela; negde oko ponoći – krenuli smo njegovim kolima u jednu od kockarnica u okolini Sarajeva. Padao je sneg, bilo je mračno, Milić je u jednom trenutku usporio i rekao mi: “Odavde počinje SAO-teritorija.”

Image
Fudbalski stadioni kao groblja: Sarajevski ratni horror
Photo: RIKARD LARMA

Očekivao sam straže, legitimisanje, maskirane momke iz ratova sa Slovenijom i Hrvatskom; ali, ništa. Izgledalo je kao vic: proglasiš Srpsku Autonomnu Oblast Na Periferiji Grada tek da nerviraš komšije koji mašu SDA-zastavama. Milić je lepo prošao u kockarnici: nešto je čak i dobio, pili smo viski i onako omamljeni vraćali se u grad. Koliko zbog rođendana, četrdeset prvog, koliko zbog prethodne večere u Domu pisaca – opet pamtim: bili su tu Goran Bregović, Saša Lošić i Veso Đorem, vlasnik “Crvene galerije”, tako se zvaše galerija u Titovoj? – povratak u Holiday Inn potvrdio je sasvim lažno uverenje da imam posla sa Sarajevom koje jeste pod stresom, ali, jebi ga, biće sve u redu. Te večeri sam spavao kao zaklan: pod vlašću viskija – rata nije moglo biti!

Vratio sam se u Beograd očajnički želeći da verujem da su Sarajlije u pravu: nažalost, nisam zaboravio susret sa Senadom Pećaninom u jednoj od “naših” aščinica – između zalogaja, kao da su u razgovoru postojale nevidljive pauze, čak ni hrana više nije imala onaj okus na cimet, jer smo pričali o Beogradu i Sarajevu, kao što smo, po običaju, ali u nekim drugim gastronomskim uslovima, godinama radili. Sećam se da sam negde, tokom boravka u Sarajevu, upoznao Zdravka Greba: on je bio prvi koji me je izbacio iz sedla uvrnutnog optimizma, pohvalio tjednik Vreme (u kojem sam tad bio novinar) ali mi rekao da u Srbiji nema mnogo onih koji su protiv rata u Bosni; znao sam da sam reagovao kao dijete – mislio sam da nitko neće hteti da se kolje i da se ubija i da se granatira i da se etnički čisti, uveravao sam Greba da je ratom u Hrvatskoj stavljena točka na tačku. Tek kad sam stigao u Beograd, shvatio sam koliko je Zdravko u pravu a ja u krivu: Srbija se – ozbiljno – spremala za rat u Bosni. Opšte antimuslimansko-antitursko-antibalijsko raspoloženje moglo se, bukvalno, seći nožem: Šešelj, Arkan, dobrovoljci, mediji, crkva, vojska… sve kao da se svelo na poziv na Pravoslavni Jihad; Bosna, videlo se već početkom marta 1992, nije imala nikakve šanse.

Srpske barikade u Sarajevu izazvale su prave ovacije u Srbiji: Radovan Karadžić bio je svake večeri Glavna TV Zvezda, svaka SAO Nedođija dobijala je značaj Amerike: iz Trebinja se redovito javljao kamiondžija & pjesnik Božidar Vučurević, nezadovoljan što Dubrovnik već nije srušen; Milorad Vučelić, budući RTS-direktor, prihvatio se odgovorne funkcije: postao je ministar inozemnih poslova SAO Hercegovine; stizale su – pamtim – vesti da se “muslimani zvani balije” (sve malim slovima) organizuju u Banjoj Luci i da hoće da uzmu “srpsku zemlju”. Vesti o dobrovoljcima koji idu u Bosnu da “štite srpski narod” postale su običnije od meteorološke prognoze: sve se kuhalo proverenim pričama o “masakrima nad Srbima”, o “islamskim ratnicima”, o čudovištu zvanom Alija Izetbegović, ubacivala se teorija Dobrice Ćosića o “humanom preseljenju”; sećam se – krajem marta 1992 – netko je iz Televizije Sarajevo stigao u Beograd: tražio je intervju sa mnom. Usred parka u Skupštini grada, pred kamerama, rekao sam sve najgore o Karadžiću i njegovim zlodusima: da nije u pitanju psihijatar, već pacijent; da je čovek lud; da niko ne zna razmere budućeg rata u Bosni koji će biti strašan i strašniji i najstrašniji; da je srpski nacionalizam na takvom talasu fašizma da ga jedino svet/međunarodna zajednica može obuzdati, ako bude htela. Pamtim reakcije: jebali su mi majku telefonom Srbi iz Bosne, u Vremenu su bili zagušeni pozivima da čuju tu “balijsku pičku”, “to govno”, “tog pedera” koji zaboravlja šta znači biti patriota u ovom odlučnom trenutku.

Rat u Sarajevu – za mene u Beogradu – počeo je očajničkim telefonskim pozivima poznatih i nepoznatih Sarajlija koji su, ne znajući šta da rade, zvali Vreme, pokušavajući da nam objasne kako ih granatiraju i ubijaju, sve vreme pitajući samo jedno: zašto? Ideološka panika u redakciji: od onih koji su sumnjali i bili oprezni preko onih koji su sve hteli da provere do onih – među kojima sam i ja – čija je reakcija bila emotivna, da odmah na naslovnu stranu stavimo naslov da je Radovan ubica i zločinac i kriminalac i manijak i kreten i pizda mu materina, dabogda mu kćer snimila još jednu ploču! Kako su telefoni sa Sarajevom radili, sve je izgledalo lako: zvao sam poznate i nepoznate, pokušavajući samo jedno – da objasnim da Karadžić & Debili nikako nisu reprezenti Srpstva, šta god to značilo; da u Beogradu ima ljudi koji su rat sa Sarajevom shvatili strašnije od bilo kojeg strašnog horrora, da je maltene nemoguće da se bombarduje grad koji smo, hteo sam da verujem, svi toliko voleli. U očaju: šta raditi – preko sarajevskih informacija tražio sam i dobio broj Televizije; tražio uredništvo Dnevnika – predstavio se: Petar Luković iz Beograda, novinar, i hteo da poručim da je ono što se sa Sarajevom dešava užasno i da se stidim što sam Srbin u čije se ime isto to Sarajevo bombarduje. Pustili su me u Dnevnik nekoliko večeri zaredom; javio se i Bogdan Bogdanović – ali sem nas dvojice niko više, kao da je čitav Beograd ućutao, jeste ućutao, sklonio pogled od Sarajeva, zaboravio na Sarajevo, nije trenutak, rekli su mi.

Sve luđe vesti – da se granatira centar grada i da ima desetine mrtvih – imale su eho sa Pala: Radovan, naš Radovan, naš srpski Radovan, s budističkom mirnoćom objašnjavao je da mi samo uzvraćamo i da nas, u stvari, granatiraju prljavi muslimani (s malim “m”) i da su, kao obično, Srbi opet ugroženi, zar ima te situacije kad fucking Srbi nisu ugroženi? Taj kaos zvani haos glede vijesti o prvim granatama, ta konfuzija i, napokon, odluka – svi mi uz Radovana, nije bila samo medijska već i politička, da se ne zezamo: nacionalna odluka. Sarajevo – šta god ono značilo – predstavljeno je kao Zlo koje valja uništiti; radost, veselje i vrsta normalnog života u Beogradu bili su jedini odgovor na šutnju spram onoga o čemu smo svi sve znali. Bolje reći: svako ko je hteo da sazna šta se u Sarajevu dešava – mogao je; ali većina nije; zatvorila je oči, ćutala, brinula o sebi, sve vreme se plašeći da se i Miloševićevoj Srbiji ne dogodi neki belaj, daleko bilo, recimo, da i nas bombarduju!

A opet: protesti u beogradskom Pionirskom parku, povremene demonstracije, paljenje sveća, sastanci kod Borke Pavićević u Centru za kulturnu dekontaminaciju, protesti Žena u crnom, sastanci na “Beogradskom krugu”, tekstovi u nezavisnim medijima – Vreme, Naša Borba, B92, Republika – davali su nam svima nadu da se Beograd baš nije totalno usrao; telefonske veze sa Sarajevom (prekinute tek 27. jula 1992) bile su kao pojas za spasavanje. Opet se sećam: zvao sam Marka Vešovića da piše za Vreme, bio na vezi sa Grebom i Televizijom 99, zvao prijatelje, učestvovao na debatama usred fašističkog Beograda da kažem koju reč u odbranu Sarajeva koje ništa od ovoga nije zaslužilo, da ne pominjem bgd. dvojac Lula Mikijelj & Jasna Bogojević: njih dve su za Bosnu uradile više nego čitava međunarodna zajednica!

Granatiranje/ubijanje Sarajeva postalo je u Srbiji tokom 1992/1993. masovna medijska zabava; dok su se populističke televizije iz sve snage trudile da golim sisama folk-pevačica gledaoce prevedu u nacionalističku Nirvanu, u kojoj je sve savršeno i sve sexy i sve uzbudljivo, državna Radio televizija Srbije dizala je tonus svojim ratoborno/patriotskim izveštajima, objašnjavajući da su sankcije svetska osveta zbog pomoći braći preko Drine; masakr u ulici Vase Miskina, maja 1992, zbog čega je tzv. Savezna Republika Jugoslavija postala predmetom moralne pošasti i s punim pravom stavljena u karantin i izolovana – bio je tek prvi u seriji događaja koji ne samo da nisu osvestili javnost Srbije, već su svojim stravičnim rezultatom – desetinama mrtvih i ranjenih – potvrdili rešenost miloševićevsko-nacističke Srbije da nastavi rat do istrebljenja.

Image
Pakao koji je trajao četiri godine: Sarajevo u opsadi
Photo: RIKARD LARMA

Pod granatama i bombama i mecima, građani Sarajeva – ni onda a ni sad nisu svesni kako se i na koji način pisalo o njima, kakva je slika stvorena o “navodno bombardovanom gradu”: ispostavilo se da su žrtve samo one četvrti u gradu u kojima su živeli Srbi (recimo: Grbavica); ispostavilo se da se u Sarajevu vodi verski, građanski rat i da on nikakve veze nema sa Srbijom; ispostavilo se da jadni/poor Srbi nemaju šanse da prežive u tom nehumanom, otuđenom gradu u kojem ih bacaju lavovima u zoološkom vrtu (radio je to lično, pisali su srpski mediji, pokojni Davorin Popović), ubijaju na ulici i kafićima koji rade, masovno streljaju, kolju, vešaju, nabijaju na kolac, a kad se balijama osladi – seku im glave (sve primeri iz srpske štampe).

Zato je Sarajevo – u najgorim godinama opsade – postalo opšte mesto srpske osvete; više se u državnim medijima gotovo niko i nije trudio da objasni da ono štose dešava nikakve veze s ratom ima – likovalo se nad Sarajevom, upravo na gore citiran Kalajićev način. A to, da izvinite, ja lično, Beogradu nikad neću zaboraviti!

Hajde da se kladimo: da je, daleko bilo, Radovan-pacijent nekako nabavio A-bombu, da li bi je upotrebio? Naravno da bi je upotrebio, nije bez veze Radovan sopstveni pacijent za kojeg nema leka; ono što jeste bitno – a bilo je bitno 1993/1994/1995, sadržano je u činjenici da se Karadžićeva paranoja proširila Srbijom upravo u godinama kad su se pojavljivali koncentracioni logori ili nečuveni masakr u Srebrenici ili “čišćenje terena” u istočnoj Bosni. (Zar još aprila 1993. Biljana Plavšić u listu Svet nije izjavila: “Ja bih više volela da potpuno očistimo istočnu Bosnu od Muslimana. Kad kažem očistimo, nemojte da me niko uhvati za riječ pa da misli da govorim o etničkom čišćenju. Ali, oni su nam jednu sasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod naziv ‘etničko čišćenje’ i okvalifikovali to kao neki ratni zločin.”) Suočena sa zgražanjem svetske javnosti kojoj je i Sarajevo bilo previše – a kamoli konclogori – većina Srba makijavelistički, s idejom da cilj opravdava sredstva, uspela je da relativizuje čitavu stvar. Danas, aprila 2002, kad u Beogradu pitate za logore oko Prijedora – gledaće vas bledo: koji logori, koji Muslimani? Zar vam, druže – reći će vam – nije poznato da Srbi nisu sposobni da čine ratne zločine?

Tokom opsade/ubijanja Sarajeva imao sam horror-priliku da usred Beograda često gledam Televiziju Pale: ono što su radili Risto Đogo i Ilija Guzina prevazilazilo je sve dimenzije ratnog zločina, jer se u biti radilo o mentalno bolesnim likovima čiji se ekstremno-fašistički rasizam naslanjao na najbolje tradicije četničkih koljača. Guzina je tih “sarajevskih godina” bio rado viđen beogradski gost: u Dugi je, recimo, 1993. izjavio: “U Prijedoru su samo u ovom vijeku bila dva ili tri genocida nad Srbima. Dobro, Srbi su sada vratili za sve”, a svoj profesionalni kredo pred kamerama RTS-a objasnio parolom: “Objektivni su oni koji su na našoj strani.” Pominjem ovu dvojicu – srećom po sve nas: rahmetli ludaka – samo da bih potvrdio ono što se zna: da su Đogo/Guzina oblikovali “novinarstvo” koje je postalo zaštitni znak Srbije. Dugačak je spisak onih koji su istinski uživali nad tragedijom Bosne i posebice Sarajeva: pod dirigentskom palicom Milorada Vučelića – RTS direktora u godinama opsade – na ekranu su se pojavljivale različite forme duševnih bolesnika: prorok Milja Vujanović, slikar Milić od Mačve (dobra vest: umro pre nekoliko godina), novinar Miloš Marković (zadužen za Božidara Vučurevića), Rada Đokić (specijalni dopisnik sa Pala), književnik koji je otkrio gusle Momo Kapor, fašista Nebojša Pajkić i lepa mu naci-ljuba Isidora Bjelica, novinar Nebojša Jevrić (poznat po reportaži s dubrovačkog ratišta u kojoj je opisao kako se posrao na klavir Tereze Kesovije i ispišao u njen bazen), Miodrag Popov (ratni reporter s druge strane Drine; danas zvezda Televizije Pink i – zanimljivo – tužilac u sudskom sporu protiv autora ovog teksta, o čemu je u Danima pre nekoliko nedelja opširno pisano), patriota Brana Crnčević, pesnik Rajko Petrov Nogo (poznat po izjavi glede Muslimana: “Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi nenamirene?”), vođa Belih orlova Dragoslav Bokan, istoričar Milorad Ekmečić, otac nacije Dobrica Ćosić, novinarka Milijana Baletić… spisak je predug čak i za Haški tribunal.

U nekoliko navrata Beograđani su imali čast da na svojim lokalnim televizijama ugoste vitku i zanosnu Sonju Karadžić čija je telesna zapremina – po sistemu: šta zna dijete šta je trista kila – bila proporcionalna njenim umnim ispadima. Novembra 1992, nezadovoljna što u Beogradu ima i takvih koji su na strani Sarajlija a ne na strani njenog oca, izjavila je: “Mi tamo (u RS) pravimo jedinstvenu srpsku državu koja jako dobro funkcioniše, i uskoro ćemo biti matica ljudima iz SRJ. Mi nismo veseli i lepi zato što je nama ovde (u Beogradu) dobro, već zato što je nama tamo (u RS) super, i zato dolazimo tako zdravi, i kad vidimo sve ovo bolesno stanje ovde (u Beogradu), pogotovo bolesnu omladinu koja ništa ne radi osim što je nešto buntovna… Oni bi sad da skinu Miloševića ne razmišljajući šta kad ga skinu, ne razmišljajući šta će se iza toga desiti, ne nude nikakav novi program. E kad sve ovo vidimo, onda smo pogotovo srećni kad treba da se vratimo na Pale.”

Image
Sećanje: Sarajevo, ratne godine
Photo: RIKARD LARMA

Vesti o Sarajevu i njihovom životu pod opsadom – nisu se nalazile u opisu beogradskih medija; onaj mali krug prijatelja koji se trudio da pomogne Sarajevu kako zna i ume – od slanja humanitarnih paketa i prihvata izbeglica, preko tekstova u retkim novinama koje su imale hrabrosti da pišu šta se zaista dešava (Naša borba, Vreme), do različitih tribina i apela međunarodnoj javnosti da jednom, konačno, zaustavi ubijanje grada… taj mali ali najbolji deo Beograda, osećao se potpuno nemoćnim. Sasvim dobro poznajem to osećanje: pišeš o Sarajevu, povremeno – negde u svetu – srećeš ljude koji su iz Sarajeva izašli da bi se u njega ponovo vratili, ali, šta god da kažeš i pretočiš u riječi, malo je, gotovo ništa. Histerično nadrkana Srbija, napumpana fašizmom, perfektno primitivna u svojoj krvavoj odeždi – apsorbovala je svaku česticu snage, iz dana u dan ponavljajući tezu o nepravdi nad jadnim srpskim narodom koji se bori protiv još jednog genocida.

Juna 1994, sećam se, u Beču sam se sreo sa Senadom Pećaninom; znam da sam ga zagrlio kao da mi je najrođeniji brat, ne umeći ništa da mu kažem, verujući da će zagrljaj biti dovoljan da ispriča sve ono što se u grlu skupljalo svih tih godina. Uradio je intervju sa mnom: kao kroz maglu, pamtim da sam govorio o Nedi Ukraden, Nadi Obrić, političkim reklamama Arkanove stranke koje je Vreme – tad sam već bio zamenik glavnog i odgovornog urednika – publikovalo, uprkos uverenju nekolicine nas u redakciji da pare nisu važnije od principa. Sećam se da sam imao tu neprijatnu dužnost da pokušam da branim ono što se nikako braniti nije moglo; hteo sam da verujem da čak i takvo Vreme – daleko od onog što sam zamišljao – može da bude korisno i bitno na srpskom medijskom prostoru. S tim u vezi, u intervjuu, osvrnuo sam se na lik i delo nekadašnje dopisnice Oslobođenja iz Brisela Ljiljane Smajlović: ne preterano biranim rečima, tu Karadžićevu obožavateljku – s kojom, zanimljivo, nisam uopšte govorio, niti s njom sarađivao, mada smo, praktično, radili u istoj redakciji – pomenuo sam kao nešto najgore što se Vremenu moglo desiti. Njeni tekstovi, svaki bez izuzetka, pokušavali su – tobož – da vaspostave “ravnotežu” kad je sarajevska drama u pitanju; koliko je to uspešno radila pokazuje detalj koji nisam zaboravio: Ljiljana Smajlović umalo nije postala glavna urednica Srpskog oslobođenja na lični Radovanov predlog!

Kad se taj intervju pojavio – Smajlovićeva je bila na bezbednom mestu: negde u Americi, na jednoj od svojih mnogobrojnih turneja. S druge strane okeana javila se telefonom u redakciju Vremena i histerično-unjkavim glasom počela da mi preti jer sam joj, navodno, uništio “reputaciju” u gradu iz kojeg je pobegla. Sve se okončalo onako kako je moralo: dao sam otkaz u Vremenu zgađen političkim licemerjem, naročito glede Bosne (čitaj: Sarajevo). Ljiljana Smajlović, u međuvremenu, postala je miljenik svih režima: kao što je nekad strasno podržavala Karadžića, danas još strasnije (bosanski: strašnije) podržava Koštunicu i među vodećim je medijskim ličnostima koje se protive saradnji s Hagom. Njen neprikosnoveni status komentatora u Ninu daje joj mogućnost da često o Bosni & Sarajevu govori ono što je dosledno činila poslednjih desetak godina; zanimljivo ali ne neočekivano – čovek kojeg najviše mrzi zove se Petar Luković. Kad su Smajlovićevu pre desetak dana na Televiziji Studio B pitali da komentariše Lukovićevu izjavu da novinare-fašiste koji su širili versku, rasnu i svaku ostalu mržnju valja obesiti ili streljati ili poslati u Hag, rekla je s prezrenjem: “O toj odvratnoj pojavi ne želim ništa da kažem.”

Ponovo sam stigao u Sarajevo ujesen 1997. Moj brat od strica Vasko Luković, pukovnik u Armiji BiH, otac dva sina od kojih je mlađi poginuo boreći se na jedinoj pravoj strani – u bosanskim specijalcima, poveo me je u obilazak “fronta”. Sve ono što sam mislio da znam, da sam negde video, čuo ili su mi pričali – palo je u vodu nad prizorima nečuvenog, nepojamnog divljaštva. Kao da sam tu mržnju s okolnih brda mogao fizički da osetim, kao da mi je tek tad, na svim tim strašnim razvalinama, postalo jasno u šta se floskula o Srpstvu izrodila.

Koliko god iracionalno izgledalo – osećao sam stid što stižem iz Beograda; kad sam na promociji svoje knjige Ćorava kutija, u Buybooku, oktobra 1998, zaplakao pred svojim prijateljima (govorili su, opet pamtim: Senad Pećanin i Ahmed Burić), činilo mi se da je plakati sasvim prirodno, ne samo zbog grada koji toliko volim, već pre svega zbog ljudi u tom gradu. Zato i hoću da kažem da su moji sarajevski prijatelji – Pirke, Bure, Senad, Dino, Draško, Durmo, Zijo, Žika, Enes, Čenga… ima ih na stotine – možda nešto najdragocenije što imam u svom životu; oni su dokaz da se Sarajevo nije moglo ubiti.
April 2002. BH Dani, specijalni broj, Sjećaš li se Sarajeva
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
ilegalac
suosnivač
suosnivač


Pridružen/a: 10. 02. 2008.
Postovi: 3317

PostPostano: uto tra 10, 2012 5:21 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

FAŠIZAM DUBOKO U NAMA


Piše: TOMISLAV KLAUŠKI (Index.hr)


FAŠIZAM je na margini. Minorna strančica odaje počast ustašama i njihovu poglavniku. Organizira nacionalistički skup s minornim strankama iz okruženja. Antifašisti dižu glas. Vlada izražava čuđenje na Twitteru. Čak i Matica hrvatska odbija ustupiti svoju dvoranu za održavanje fašističkog skupa.
Na prvi pogled, Hrvatska izgleda kao normalna europska država.
Naime, u demokraciji je čak i budalama dopušteno da budu budale. Jasno, u okvirima Ustava i zakona.

Igrajmo uloge
A ovom prilikom, u povodu samoreklamerske akcije Hrvatske čiste stranke prava, svima je lako odigrati uloge koje se od njih očekuju: od desničarskih marginalaca da provociraju, od antifašista da reagiraju, od vlasti da to osudi, od medija da odaberu pravu stranu.
A najlakše je pritom na sav glas upozoravati na opasnost od toga da fašizam kojim slučajem ne metastazira. Kao da se ovdje ne radi o pukom recidivu.

Fašizam na margini
Fašizam je bezopasan dok ga propagiraju marginalci. Puno je opasniji kad ga propagira kandidat za predsjednika HDZ-a koji govori o poglavniku Paveliću kao o "tragičnoj povijesnoj ličnosti", a istodobno mu lekcije drži šefica stranke koja se zaklinje u Franju Tuđmana. Onog koji je početkom devedesetih izjavom o NDH kao "izrazu povijesne težnje hrvatskog naroda" širom otvorio vrata fašizmu, dajući mu time pravo građanstva.
Lako je upirati prstom u pravaše kad pale svijeće za ustašku vojsku, a puno je teže otkriti što o tome misle SDP-ovi predsjednici države i Vlade koji su obojica posjetili Bleiburg, a sada govore kako se tamo "odaje počast vojsci i idelogiji, a ne žrtvama".
Iako je upravo SDP otkupio zemljište na Bleiburgu, podigao spomenik i uveo Hrvatski sabor kao pokrovitelja komemoracije koja se održava svakog svibnja.

Gdje se krije fašizam
Da ne govorimo o bivšem predsjedniku koji je govorio kako su "Hrvati dvaput pobijedili u Drugom svjetskom ratu", a onda se pretvorio u najgorljivijeg zastupnika antifašizma. Što opet više govori o svima ostalima, nego o njemu samom.
Gdje se danas krije fašizam?

Rad oslobađa
Na nogometnim stadionima gdje desetine tisuća Hrvata pjeva o klanju Srba. Na glazbenim koncertima gdje tisuće viču "Za dom spremni". U crkvama gdje se održavaju mise za Pavelića (a predsjednik Ivo Josipović tvrdi kako je to "privatna stvar"). Među biskupima koji šire mržnju protiv homoseksualaca. Na gay paradama gdje se Hrvati-katolici kamenjem obračunavaju sa sudionicima.
U politici koja o svemu tome postojano šuti.
Fašizam se krije u izjavi gradonačelnika Splita Željka Keruma kako "rad oslobađa", koja je samo kopija izjave Milana Bandića iz 2005. godine: "Rad oslobađa! Pa ne mislite valjda da su nacisti bili skroz blesavi?!".

Urbani fašizam
Ali da ne bude zabune, fašizam se krije i u onim simboličnim koferima koje su zagrebački prosvjednici ostavili pred Bandićevim vratima, uz vrlo jasnu poruku da se iseli iz Zagreba i vrati tamo odakle je došao.
Fašizam se nalazi u skandiranju BBB-a "Badelju, Srbine" ili u grafitima "Mamiću Srbine", u gromoglasnom hukanju tamnoputim nogometašima, ali i u izjavi ministra Željka Jovanovića da "nepoćudne pojedince u nogometnoj organizaciji treba istrijebiti kao komarce pri isušivanju močvare", što je HHO prepoznao kao fašističku retoriku iz Goebelsova filma o Židovima kao štakorima.
O pozivanju Radimira Čačića na zloglasni Gestapo da se i ne govori.

Udaranje po sindikatu
Fašizam se krije i u idelogiji "krvi i tla", ali i veličanju kulta "efikasnosti" koji bi trebao pregaziti sve zakonske, moralne i ljudske prepreke u ostvarivanju cilja. Govori se o radu, redu i disciplini, a krše osnovna ljudska prava. Govori se o kriminalu, a prozivaju Romi. Služi se krupnom kapitalu i podilazi crkvi, a onda udara po sindikatima.
I sad bi nas trebao brinuti nekakav HČSP?
Volimo se osjećati dobro dok prigodničarski pušemo na hladno, ali zato smo spremni konstantno trpjeti da nam gori pod noktima.

Fašizam nije eksces
Da hrvatski fašizam kojim slučajem počinje i završava sa čistim pravašima, bio bi to razlog za slavlje. Ne bi ih trebalo kritizirati, već uzdizati kao nepobitni dokaz da je fašizam u današnjoj Hrvatskoj sveden na razinu ekscesa.
Recimo, na razinu bizarnosti Mladena Schwartza koji je nedavno dobio priliku na cijeloj stranici u Slobodnoj Dalmaciji slaviti NDH, zagovarati otvaranje konc-logora i nazivati državni vrh izdajnicima. To bi čak u moglo biti smiješno.
Nažalost, zaglavili smo puno dublje od toga. A to je odavno prestalo biti smiješno.

_________________
Bilo je časno živjeti s Titom! Image
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: čet tra 12, 2012 8:41 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Adolf Hitler i građanska opcija


Piše: BORIS DEŽULOVIĆ (Oslobođenje)


Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, našli se u kafani članovi neonacističkog Bosanskog pokreta nacionalnog ponosa, pa raspravljaju o Adolfu Hitleru i njegovim dobrim i lošim potezima. "Ne kažem ja da Hitler nije griješio, imao je on bezbeli i pogrešnih poteza", zaključio je raspravu jedan ćelavi iz Živinica. "Planirao je da pokori i etnički očisti svijet, istrijebi Židove, Cigane, niže rase i pedere, pobio je šezdeset miliona ljudi i u koncentracionim logorima likvidirao šest miliona Židova, ali oni imbecilni brčići su mu bili brate čista katastrofa."

Pročulo se, eto, da i u Bosni i Hercegovini, kao u svakoj civiliziranoj zemlji, postoji ilegalna neonacistička organizacija. Srbija ima zabranjeni ekstremni Nacionalni stroj i svu silu četničkih, nedićevskih i ljotićevskih profašističkih udruženja, Hrvatska ima ekstremne ustaške gerilce i jednu pravu pravcatu neonacističku stranku u parlamentu, Hrvatsku čistu stranku prava, samo Bosna i Hercegovina nije imala svoje neonaciste. Razlog je bio jednostavan i shvatili su ga odmah na početku svog prvog sastanka: za razliku od svih drugih civiliziranih država s neonacističkim pokretima, Bosna i Hercegovina ima tri jednakopravne i konstitutivne nacije. Tri nacije, naime, mogu biti prilično komplicirana i visoka prepreka za nekoga s idejom nacionalnog jedinstva i supremacije. Lako je Nijemcima: Ein Führer, Ein Reich, Ein Volk. Hajde ti napravi moćan Reich s motom "jedan vođa, jedna država, tri naroda".

Problem su bosanski neonacisti najprije pokušali riješiti na bosanski način. Revolucionarni nacistički koncept "Tri vođe, tri države, tri naroda" bio je genijalan, ali imao je jedan nedostatak: već je postojao. Tri konstitutivna naroda već godinama vode trojica vođa, a treća država samo što nije.

Preostalo je onda da se vrate izvornim principima nacizma i vežu za jednu naciju. Logičan su izbor bili hrvatski ustaše. Nacistički ustaški pokret u Bosni ima dugačku i slavnu tradiciju, Bosna je ionako oduvijek bila hrvatski povijesni i kulturni prostor, bosanski su kraljevi bili Hrvati, bosanski su muslimani poturčeni katolici. Koncept je bio genijalan, ali imao je jedan nedostatak - već je postojao. Ideja o hrvatskoj Bosni legitimna je politička ideja već dvadeset godina, biti hrvatski neonacistički gerilac u zemlji u kojoj ulice i danas nose imena hrvatskih nacista iz Drugog svjetskog rata, i u kojoj je stranka što ulice naziva po nacistima jedna od vladajućih, malo je, hm... neozbiljno. Što će raditi hrvatski neonacist u Bosni? Pod okriljem noći šunjati Mostarom, pa šarati "Živio Jure Francetić!" po zidovima u Ulici Jure Francetića?

Sljedeći su logičan izbor bili srpski četnici. Četnički pokret u Bosni ima dugačku i slavnu tradiciju, Bosna je ionako oduvijek bila srpski historijski i kulturni prostor, bosanski su kraljevi bili Srbi, bosanski su muslimani poturčeni pravoslavci. Koncept je bio genijalan, ali imao je jedan nedostatak - već je postojao. Ideja o srpskoj Bosni legitimna je politička ideja već dvadeset godina, biti srpski neonacistički gerilac u zemlji u kojoj četnički nacisti imaju vlastiti entitet malo je, hm... neozbiljno. Što će raditi srpski neonacist u Bosni? Krišom, da ga nitko ne vidi, popeti se na Ozren, pa u Petrovu sprejom napisati "Živeo Čiča Draža!" na spomenik Draži Mihailoviću?

Ostali su Bošnjaci. Kako se odmah nisu sjetili? Što drugo može biti bosanski neonacist nego Bošnjak?! Islam u Bosni ima dugačku i slavnu tradiciju, Bosna je ionako oduvijek bila islamski historijski i kulturni prostor, bosanski su kraljevi bili Bošnjaci, bosanski su muslimani oduvijek, a ovdašnji katolici i pravoslavci tek su pokršteni muslimani. Koncept je bio genijalan, ali imao je jedan nedostatak - već je postojao. Ideja o islamskoj Bosni legitimna je politička ideja već dvadeset godina, biti bošnjački neonacistički gerilac u zemlji u kojoj islamski nacisti imaju svoje kulturne centre i objavljuju feljtone u nacionalnim dnevnim novinama, jednako je subverzivno kao biti heavy-metalac u Finskoj. Što će raditi bošnjački neonacist u Bosni? Upasti u redakciju Saffa i vikati "Smrt Židovima!"?

Tako je najzad nastao Bosanski pokret nacionalnog ponosa, prva nadnacionalna nacistička organizacija u cjelokupnoj povijesti nacizma. BPNP Bosnu definira kao državu Bošnjaka, odnosno Bošnjana, odnosno Bosanaca, a Bošnjakom odnosno Bošnjanom odnosno Bosancem smatraju "svakog bijelog stanovnika Bosne bez obzira na religijsku ili podrasnu pripadnost". Cilj im je stoga sekularna Bosna, a najveći neprijatelj islamizam, jer vjerske konfesije razgrađuju jedinstvo: "odbacujemo vezanje Bošnjaka za samo jedan religijski identitet", piše na sajtu BPNP-a, "što se pokazalo štetnim za naš nacionalni razvoj i dignitet".

Bosnacistički koncept "Ein Reich, ein Mann, eine Stimme" – Jedna država, jedan čovjek, jedan glas - pokazao se genijalan, ali ipak ima jedan nedostatak: već postoji. Ideja o sekularnoj Bosni kao državi svih njenih stanovnika bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost postoji zapravo već dvadeset godina. Ima u narodu za nju zgodan i već dugo uvriježen kolokvijalni naziv – "građanska opcija".

Pa me to podsjetilo na onu anegdotu s početka rata, kad je jedan sarajevski mangup, zvani Nambijar, na beretki nosio bedž s polumjesecom i ljiljanom umjesto zvijezde, objašnjavajući ga riječima – "Građanska opcija, jarane!". Tako danas Sarajevom i Tuzlom gmižu izbrijani skinheadi s njemačkom goticom na potiljcima, pa skriveni pod kapuljačama šaraju po gradskim fasadama kukaste križeve, dižu desnice u "Sieg Heil!" i objašnjavaju – "Građanska opcija, jarane".

Jebite me ako ima čvršćeg i boljeg dokaza da je Bosna Majka Domovina Svih Svjetskih Apsurda: nema na cijelom svijetu zemlje u kojoj su etnofašizmi tako politički etablirani da su joj neonacistički skinheadi na građanskim pozicijama!

Našli se tako u kafani članovi neonacističkog Bosanskog pokreta nacionalnog ponosa, pa raspravljaju o situaciji u Bosni i Hercegovini. "Ne kažem ja da u Bosni sve baš tako sjajno", zaključio je raspravu jedan BPNP-ovac. "Republika Srpska, zapadna Hercegovina i Sarajevo su etnički čisti, Srpska je puna četničkih spomenika, u Mostaru se ulice zovu po ustaškim legionarima iz Drugog svjetskog rata, islamska štampa objavljuje antisemitske pamflete, Židovi i Cigani nemaju pravo biti birani u organe vlasti, ali bosanski fudbal je brate čista katastrofa!"
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
zagy
Asistent/ica
Asistent/ica


Pridružen/a: 29. 02. 2008.
Postovi: 2798

PostPostano: čet tra 12, 2012 8:52 pm Citiraj i odgovori[Vrh]

Zatipkom utipkan osjećajnik na dodirniku


Piše: BORIS DEŽULOVIĆ (Slobodna Dalmacija)


Image

Naplatnicama, opuštaonicama, proširnicama i ispraznicama čuvari hrvatskog jezika bore se protiv “jugonacionalista”, mitskih čudovišta koja – baš kao i te nove riječi – postoje samo u njihovim glavama i nigdje više. Odavno jezik nije sredstvo sporazumijevanja među ljudima, već isključivo bojno polje protiv srpskih jezičnih agresora i njihovih pomagača, domaćih izdajnika “koji i danas mrze hrvatski jezik”



“Da li zbog kratkog spoja u daljincu, ili neispravnog suosnika u naplatnici pred opuštaonicom, tek u trenutku dok je na dodirnik upisivala znamenke s parkomata otkazao joj je elektrostimulator srca, proširnica joj se raširila poput nekapnice, pa je vozilo preko uspornika na raskružju skrenulo u pretjecajnik i udarilo u smećnjak. Nije, međutim, ispraznica ako kažemo da je gospođa S. velika borkinja koja će dobiti i ovaj boj: tomu svjedoči i slučajnim zatipkom utipkan osjećajnik na njezinom dodirniku.”

Niste, naravno, razumjeli gotovo ništa iz kratke vjestice o nezgodi gospođe S, kojoj su zbog kratkog spoja u daljinskom upravljaču ili neispravnog koaksijalnog kabela u naplatnoj kućici pred wellness-centrom, taman dok je u mobitel upisivala broj s parking-automata, zakazao koronarni stent – raširio se kao onaj listić za nalijevanje vina – pa je automobilom preko ležećeg policajca na kružnom toku skrenula u suprotni trak i udarila u kontejner. Niste pri tom, jasno, razumjeli ni floskulu da je gospođa S. veliki borac, ni zgodnu slučajnost da joj je na touch-screenu mobitela ostao smajlić utipkan slučajnim tipfelerom.

Nije neko čudo: daljinac, suosnik, naplatnica, opuštaonica, parkomat, proširnica, uspornik, raskružje, pretjecajnik, smećnjak, ispraznica, borkinja, zatipak, osjećajnik i dodirnik posve su novi izrazi – riječi su to koje su nagrađivane na natječajima za najbolju novu hrvatsku riječ, koje tradicionalno provodi časopis “Jezik”. Ove godine pobijedio je tako “zatipak”, nova hrvatska riječ za digitalni lapsus calami, dakle grešku u kucanju, odnosno – kako smo to dosad znali govoriti – tipfeler.

Natječaj kojega je prije dvadesetak godina inicirao najveći entuzijast hrvatskoga novorječja Stjepan Babić, legendarni otac “mamutnjaka”, preživio je tako Tuđmanovu eru etničkog čišćenja hrvatskog jezika, i danas je – suprotno ambicioznoj ideji vodećih jezikoslovaca – samo povod za tradicionalnu zafrkanciju s novorijekom, ali i zgodna prilika da neki umirovljenik ili student od Zaklade Dr. Ivan Šreter uzme par hiljada kuna.

Nijedna riječ iz “Jezikova” natječaja nikad nije zaživjela, niti će, ali to pretjerano ne brine ni mudrace iz redakcije, ni one koji se dobro zajebavaju smišljajući hrvatske nazive za tehničke novotarije što nam svakodnevno ulaze u život. Njihova je briga apstraktne, simboličke naravi, jer je i njihov neprijatelj apstraktan i simboličan. Da ga se raspoznati iz prigodnog slova književnika Hrvoja Hitreca, izrečenog nakon dodjele nagrada: “Bitka za hrvatski jezik i dalje traje, što zbog utjecaja izvana, a što zbog jugonacionalista u Hrvatskoj koji i danas mrze hrvatski jezik”.

Image
Fotomontaža: e-Novine

Riječ je, kako vidimo, o bitci. Naplatnicama, opuštaonicama, proširnicama i ispraznicama čuvari hrvatskog jezika bore se protiv “jugonacionalista”, mitskih čudovišta koja – baš kao i te nove riječi – postoje samo u njihovim glavama i nigdje više. Odavno jezik nije sredstvo sporazumijevanja među ljudima, već isključivo bojno polje protiv srpskih jezičnih agresora i njihovih pomagača, domaćih izdajnika “koji i danas mrze hrvatski jezik”.

Da nije tako, ne bi se dogodilo da na “Jezikovu” natječaju onomad pobijedi riječ “daljinac”, koju im je lukav netko podmetnuo kao svoju, iako je u upotrebi poodavno, nastala kad se pojavio i daljinski upravljač, i to u puku, dakle u žargonu, spontano, onako kako neke riječi – ne biste vjerovali – zaista nastaju. Kako bi, međutim, članovi povjerenstva “Jezikova” natječaja to mogli znati? Oni su iz vlastitog jezika pobjegli još 1990. godine.

Da nije tako, ne bi dogodilo ni da natječaju za novu hrvatsku riječ onomad pobijedi “parkomat”, koja nije ni hrvatska – jer je samo skraćena tuđica – ni nova, jer u tuđim govornim područjima postoji već prilično dugo. Niti bi, najzad, aktualni pobjednik mogao biti “zatipak”, s istim korijenom kao i mrski tuđinski “tipfeler”. Ako se to, naime, smije – a u bitci protiv jugonacionalista, kako vidimo, sva su sredstva dopuštena – za nejasni bi dodirnik mnogo sretnija i preciznija bila hrvatska riječ tačskrinovnik.

To što nijedna tako izmišljena riječ nikada nije zaživjela, niti će, “Jezikove” stražare stoga ne brine jednostavno zato što živi, stvarni jezik – kojim ljudi govore, pišu, pjevaju, viču, dogovaraju se, vole, svađaju i psuju – njih nikada nije ni zanimao.

Da je, uostalom, naša nesretna gospođa S. posljednjim snagama uzela mobitel i poslala poruku Hitnoj pomoći i policiji, objašnjavajući im kako se nalazi na pretjecajniku iza raskružja, kod onog smećnjaka kraj naplatnice, i da svakako požure, jer joj je zbog neispravnog suosnika zakazala proširnica, nikad jadnica živa ne bi dočekala kraj teksta. Džabe bi joj bilo što je velika borkinja: liječnici Hitne pomoći tražili bi je na raskrižju, uvjereni da je riječ o zatipku.

Redakcija “Jezika”, nije pristojno sumnjati, podigla bi joj na raskružju lijep spomenik u obliku osjećajnika na dodirniku, u spomen na nevinu žrtvu palu u bitci za čistotu hrvatskog jezika.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku
Prethodni postovi:      
Započni novu temuOdgovori na temu


 Forum(o)Bir:   



Sljedeća tema
Prethodna tema
Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.



Powered by phpBB © 2001/3 phpBB Group :: FI Theme :: Vremenska zona: GMT + 02:00.
HR (Cro) by Ančica Sečan
Hosted by ForumCity